Zavjese su spuštene, a glavni glumac ostao je isti: Erdoganova dominacija i upitnici iznad opozicije

Nakon nekoliko mjeseci formalne i neformalne predizborne utrke, borbe opozicije i vlasti te brojnih međusobnih optužbi, Recep Tayyip Erdogan uspio je ostvariti ono što su mnogi, naročito na Zapadu, tvrdili da neće biti lako.

Erdogan je pobijedio Kemala Kilicadaroglua, predstavnika ujedinjene opozicije te je tako započeo novi petogodišnji mandat tokom kojeg će Turska vjerovatno zadržati kurs na kakvom se trenutno i nalazi kako na pitanju unutrašnje politike, a naročito na vanjskopolitičkom planu.

Kada je riječ o brojevima, oni su svakako manje važni, ali vrijedi naglasiti kako je Erdogan u drugom krugu izbora osvojio 52,16 posto glasova dok je njegov protivkandidat Kemal Kilicdaroglu ostao na 47,84 posto podrške. Više od 27 miliona građana Turske, svoju podršku pružilo je Erdoganu, dok je oko 25 miliona građana izabralo Kemala Kilicdaroglua.

Nakon što su objavljeni rezultati, novi-stari predsjednik Turske se obratio javnosti te je poručio kako se u budućnosti može očekivati turski vijek.

"Imamo naciju koja nam je podarila još jednu pobjedu. Sretan turski vijek. Čestitamo na velikoj pobjedi Turske", poručio je Erdogan.

Dan nakon

Ukoliko se govori o politici koju će Recep Tayyip Erdogan voditi u narednom periodu, teško je očekivati da će turski predsjednik drastično promijeniti kurs. Međutim, pitanje koje se najčešće postavlja nakon izbora jeste - da li su oni osim pobjede Erdogana dodatno doprinijeli podjeli unutar turskog društva.

Rezultati izbora, ali i retorika koja se koristila tokom kampanja vlasti i opozicije, pokazala je kako su i jedan i drugi tabor veliku pažnju posvetili upravo priči o onima "sa druge strane ulice", "neprijateljima države", "izdajnicima" i brojnim drugim epitetima kojima su se predstavnici vlasti i opozicije častili tokom prethodnih nekoliko sedmica.

Retorika, koliko god bila u službu predizborne kampanje, ipak donekle oslikava i stvarnu podjelu u turskom društvu koju je ovaj izborni ciklus samo i potvrdio. Veliki gradovi, urbani centri, svoju su podršku na ovim izborima dali Kemalu Kilicadarogluu i drugim dijelovima političkog spektra koji čine opoziciju u ovoj zemlji.

Osim podjele na "ruralno" i "urbano" mnogo više zabrinjava onakoja uključuje etiketiranje političara, aktivista i novinara kao onih koji su neprijatelji države. Uz sav trud da se takve namjere zamaskiraju, činjenica je kako su ovakve podjele na političkoj sceni postale pravilo, a ne izuzetak.

S druge strane, centralni i jugoistočni dijelovi Turske pokazali su vjernost Recepu Tayyipu Erdoganu koji je u ovim dijelovima Turske ubjedljivo pobijedio opozicionog kandidata.

Podjela koja se oslikava na političkoj mapi Turske, vjerovatno će i u narednim godinama dodatno ojačati, a antagonizmi koji vladaju između opozicionih lidera i Recepa Tayyipa Erdogana skloniji su produbljivanju nego bilo kakvom ozbiljnijem približavanju.

Kada se govori o opoziciji u Turskoj, eksperiment "šestorke" koja je nastupala ujedinjeno protiv Erdogana vjerovatno će biti na najvećem ispitu upravo u postizbornom periodu. Biračko tijelo Erdogana i vladajuće partije odavno je iskristalisano, ali mnogo će biti interesantnije posmatrati pravac djelovanja opozicije u bližoj i daljoj budućnosti.

Uoči općih izbora u Turskoj, mnogo se polemike upravo vodilo oko toga ko će biti čovjek koji će izaći na megdan aktuelnom predsjedniku. Kao rješenje koje zadovoljavala sve strane i ideologije, izabran je predsjednik Narodne republikanske partije Kemal Kilicdaroglu, ali pitanje koje se i dalje postavlja je da li je Kilicdaroglu uopće bio najbolje rješenje u ovom srazu.

U narednom periodu, opozicija koju čine islamističke stranke, ali i one koje se opisuju kao kemalisti, sigurno su spoj koji teško da može opstati na istom ideološkom koalicionom principu duži period te je zbog toga za očekivati kako će opozicija u Turskoj u narednom periodu doživjeti "inventuru".

Kilicdaroglu, iako je predsjednik CHP-a, nakon poraza na izborima u nedjelju teško da može predstavljati osobu koja će i u narednim periodu biti figura oko koje će se okupljati svi oni koje prije svega spaja borba protiv vlasti koju je formirao Recep Tayyip Erdogan.

Pored Kilicdaroglua, unutar turske opozicije trenutno postoji niz političkih zvaničnika među kojima bi se mogli tražiti potencijalne figure koje bi mogle predvoditi borbu opozicije protiv vlasti.

Jedan od njih je i bivši Erdoganov saveznik Ahmet Davutoglu, ali mnogo veće šanse za tu poziciju imaju gradonačelnici Istanbula i Ankare Ekrem Imamoglu i Mansur Yavas, prvi ljudi gradova koji se mogu smatrati temeljem turske ekonomije.

Upravo su Imamoglu i Yavas bili ljudi koji su imali i najveću podršku javnosti uoči sastanka opozicije na kojem se trebalo razgovarati o izboru opozicionog kandidata. Međutim, Yavas kao i Imamoglu odbili su mogućnost svoje kandidature te su poručili kako ostaju vjerni politici i putu Kemala Kilicdaroglua.

Ipak, nakon analize postizbornog rezultata, nije nemoguće očekivati kako će opozicione partije, a naročito kemalistička Dobra partija (IYI) tražiti od gradonačelnika Istanbula i Ankare da preuzmu veću odgovornost te da svoju karijeru počnu graditi na znatno većem nivou.

Šta čeka Erdogana?

Za razliku od opozicije u Turskoj koja je razapeta između sekularnih, vjerskih i drugih ideologija koje za sada djeluju nepomirljivo i nedovoljno da se "otkine" određeni procenat glasova AK partiji pa i samom Erdoganu, turski predsjednik tokom svoje kampanje nije značajno odstupao od politike koju je i do sada vodio.

Opozicija je proglašavana izdajnicima, teroristima, na osnovu određenih parametara se procjenjivalo ko je veći patriota, a ko nije. Koliko god ovakva retorika djelovala neprihvatljivo, činjenica je kako je Erdogan na osnovu nje dodatno uspio homogenizirati biračko tijelo.

A nije da nije bilo problema. Toga je vjerovatno svjestan i predsjednik Turske. Inflacija, koja guta tursku ekonomiju već mjesecima, nakratko je zbog izbora postala prošlost, ali taj problem će već od sutra ponovno postati fokus javnosti.

Upravo je problem inflacije nešto na što će Erdogan u narednom periodu obratiti najveću pažnju kada je riječ o unutarnjoj politici i ekonomiji države.

Također, pitanja obnove zemljotresom razrušenih dijelova Turske te povratak izbjeglica iz Sirije u njihovu domovinu, pitanja su koja će Erdogan morati rješavati jer su upravo to i pitanja na kojima je bazirao dio svoje predizborne kampanje.

Na vanjskopolitičkom planu, od Erdogana teško da se može očekivati značajna promjena političkog kursa.

Politički trenutak u svijetu je izuzetno delikatan, a Turska je do sada održala svojevrsnu ulogu posrednika između Istoka i Zapada, odnosno Rusije i zapadnih zemalja pa je zbog toga za očekivati kako će Erdogan i u narednom periodu ovaj kurs pokušati očuvati te tako u evropskim i drugim političkim krugovima očuvati status jedna od rijetkih država koja uspijeva održavati balansiran pristup.

Ipak, pored svega što se odnosi na djelovanje unutar turske političke scene, ali i na vanjskopolitičkom planu, najveća pobjeda za Erdogana, osim novog mandata za predsjednika, leži upravo u psihološkom momentu koji je sada apsolutno na njegovoj strani.

Novim mandatom, Erdogan se učvrstio na političkoj sceni Turske te je ušao u treću deceniju svoje vladavine što će mu omogućiti i dodatnu kontrolu nad apsolutno svim procesima u državi čime će rad opozicije postati još teži nego što je sada.

Naravoučenije i mađarski deja vu

Naredni politički koraci Recepa Tayyipa Erdogana i njegove AK partije, kao i opozicije sa druge strane, bit će vjerovatno predmet analiza i u narednim sedmicama i mjesecima.

Optužbe o neregularnosti na izborima dominirat će u turskoj javnosti i u narednim sedmicama, a međusobna etiketiranja bit će vjerovatno potpuno normalna stvar i u godinama koje dolaze.

Međutim, ono o čemu se već sada može pričati jesu predizborne ankete koje su dominirale kako u dijelu turskih, ali i u većini zapadno orijentiranih medija. Većina istraživanja pokazala je kako je Kemal Kilicdaroglu bio taj koji ima veću podršku državljana Turske. Govorilo se o mogućoj pobjedi u prvom krugu, ali realnost se pokazala potpuno drugačijom. Da se u prvom krugu izbora duel sveo samo na Erdogana i Kilicdaroglua, predsjednik Turske vjerovatno bi, uz nešto manji procenat, pitanje pobjednika riješio još prije dvije sedmice.

Mnogi su situaciju sa predizbornim anketama i izbornom realnošću u Turskoj uporedili sa parlamentarnim izborima u Mađarskoj koji su održani sredinom 2022. godine. Brojni evropski zvaničnici tada su pružili podršku opoziciji i njihovom kandidatu Peter-Marki Zayu, a ankete su predviđale kako bi Orban mogao izgubiti vlast.

Ipak, Orban je pobijedio na izborima, a kao i u Turskoj, većinu glasova osvojio je u manjim mjestima, daleko od velikih urbanih centara.

Baš kao i u Mađarskoj, opozicija u Turskoj svoju kampanju na ovim općim izborima gradila je isključivo na narativu koji je usmjeren protiv poteza aktuelnog lidera i njegove partije. Međutim, brojne razlike kako među zvaničnicima, tako i među njihovim programima i glasačkim tijelom vjerovatno su došle do izražaja na kraju političke utakmice.

Opozicija je imala zajedničkog kandidata, ali politički programi, ciljevi i planovi bili su daleko od jedinstva.

Zajednički kandidat, iako se trudio da govori jednim glasom u ime svih onih koji su nezadovoljni Erdoganom, ispod svoje površine očigledno nije ponudio dovoljno za potpuni preokret na političkoj sceni. Manjak harizme, nedostatak vizije ili nešto treće - nakon što je zavjesta spuštena to je vjerovatno i najmanje bitno.

Novi pokušaj opozicija će imati za pet godina, ali njihov pristup morat će biti znatno drugačiji. Jer, raditi istu stvar iznova više puta, a očekivati drugačiji rezultat je potpuna ludost. U politici čak i mnogo više od toga.