Žene koje su promijenile svijet: Ovo su državnice koje su ispisale historiju i ostavile trag

Kao kćerka Džavaharlala Nehrua (koji je postao prvi premijer Indije), Indira Gandhi se pridružila pokretu za nezavisnost od Britanije u ranoj mladosti i postala ključna figura u dominantnoj Kongresnoj stranci. Godine 1966. imenovana je za vođu stranke, a time i za premijera; izabrana je na tu funkciju naredne godine, a zatim dva puta ponovo birana. Gandhi je snažno podržavao Istočni Pakistan (danas Bangladeš) u njegovom uspješnom ratu za nezavisnost, koji je Indiju učinio dominantnom silom u Južnoj Aziji. Poražena 1977. usred narodne opozicije, vratila je vlast 1980. godine, ali su je ubili njeni tjelohranitelji 1984. u znak odmazde jer su naredili vojsci da napadne sikhske separatiste u njihovom svetom hramu.

Golda Meir - Izrael

Do trenutka kada je Meir postala četvrti premijer Izraela 1969., provela je 40 godina služeći svojoj naciji. Rođena u Ukrajini, emigrirala je u SAD kao dijete, a odrasla je u Milwaukeeju, Wisconsin. Nakon što se preselila u tadašnju Britansku Palestinu kako bi pomogla u uspostavljanju države Izrael, postala je vodeći glasnogovornik cionističkog cilja tokom Drugog svjetskog rata i bila je jedna od samo dvije žene koje su potpisale deklaraciju o nezavisnosti Izraela 1948. Kao premijerka, njeni napori da pregovara o miru između Izraela i susjednih arapskih država zaustavljeni su izbijanjem Yom Kippur rata u oktobru 1973. Meir je dala ostavku 1974. i umrla četiri godine kasnije od limfoma, koji joj je prvi put dijagnosticiran 1965. godine.

Margaret Thatcher - Velika Britanija

Odrastala u stanu iznad porodične prodavnice, Margaret Thatcher je pohađala Oxford i radila kao industrijska hemičarka prije nego što je započela svoju karijeru u politici. Izdigla se kroz redove Konzervativne stranke, postavši njen lider 1975., a četiri godine kasnije, prva žena premijer u zemlji i prva žena na čelu velike zapadne zemlje. Zauzela je tvrd stav protiv komunizma - sovjetska štampa ju je nazvala "gvozdenom damom" nakon jednog govora - i postavila Veliku Britaniju na pravi ekonomski put, promovišući politiku slobodnog tržišta i slabeći sindikate. Tačerov mandat od 11 godina na funkciji učinio ju je britanskom premijerkom 20. veka sa najdužim stažom i jednom od najupečatljivijih.

Vigdis Finnbogadottir - Island

Godine 1980. kao razvedena, samohrana majka, Finnbogadottir je pobijedila na izborima kao prva žena na čelu Islanda, postavši prva žena na svijetu koja je demokratski izabrana za predsjednicu. (Argentinka Isabel Peron , prva žena koja je nosila titulu predsjednice, položila je zakletvu tek nakon što joj je suprug umro na funkciji; bila je njegova potpredsjednica.) Poznata po zalaganju za islandsko kulturno naslijeđe u zemlji i inostranstvu, Finnbogadottir je bila izuzetno popularna: Reizabrana je tri puta, bez protivljenja na dva izbora, a na drugim je osvojila više od 96 posto glasova. Sa 16 godina, Finnbogadotirov mandat bio je najduži od svih izabranih žena na čelu države u historiji, a njen uspjeh je pokrenuo impresivan rekord njene nacije u pogledu rodne ravnopravnosti.

Angela Merkel - Njemačka

Odrasla u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Angela Merkel je doktorirala hemiju i radila kao istraživač prije nego što je ušla u politiku ubrzo nakon pada Berlinskog zida. Kada je služila u kabinetu kancelara Helmuta Kohla, on bi je ponekad snishodljivo nazvao "mein Mädchen" (moja devojka) . Godine 2000. Merkel je ustala na čelo Hrišćansko-demokratske unije; pet godina kasnije, postala je prva žena kancelarka u zemlji, njena prva istočnonjemačka kancelarka i (sa 51) najmlađa. Njen mandat - osvojila je četvrti mandat 2017. i najavila da će joj biti posljednji - obuhvatio je dužničku krizu u eurozoni, izbjegličku krizu i rezultirajući porast podrške pokretu krajnje desnice i izlazak Velike Britanije iz Evropske unije, čime je Merkel ostala lider najmnogoljudnije i najmoćnije evropske zemlje, te četvrta po veličini ekonomija na svijetu.

Ellen Johnson Sirleaf - Liberija

Nakon što je stekla diplome na američkim univerzitetima -uključujući i magisterij iz javne uprave na Harvardu - Ellen Johnson Sirleaf je započela karijeru u javnoj službi u svojoj rodnoj Liberiji, afričkoj naciji koju su osnovali oslobođeni američki robovi u 19. vijeku. Živjela je u egzilu u Keniji i SAD-u tokom dugog građanskog rata u Liberiji, radeći u bankarskoj industriji i Ujedinjenim nacijama. Sirleaf je 2005. godine pobijedio niz muških kandidata na prvim predsjedničkim izborima u Liberiji od kraja rata, osvojivši podršku gotovo 80 posto žena glasača, postati prva demokratski izabrana ženska šefica države u Africi.

Preko 12 godina na vlasti, Sirleaf je pomogala u očuvanju mira, brisanju državnog duga i izgradnji ekonomije Liberije; dobila je Nobelovu nagradu za mir 2011. godine za svoj rad u ime ženskih prava, iako je također naišla na kritike zbog nepotizma (imenovala je trojicu svojih sinova na najviše položaje u vladi) i stalne korupcije u vladi.