Zavjet šutnje, nepravda i čekanje: 31. godišnjica monstruznog spaljivanja civila u Višegradu
Ovaj krvavi zločinački pir počinjen je 13 dana nakon monstruoznog spaljivanja civila u Pionirskoj ulici u Višegradu, 14. juna 1992. godine. Lomaču na Bikavcu preživjela je samo jedna osoba, Zehra Turjačanin.
"Zločin spaljivanja živih bošnjačkih civila na Bikavcu, kao i niz drugih pojedinačnih i masovnih zločina nad Bošnjacima su dokaz počinjenog genocida nad Bošnjacima u Višegradu i Republici Bosni i Hercegovini. Najmlađa žrtva je bilo dijete od godinu dana, a najstarija 88 godina. Ovaj zločin, zajedno sa "živom lomačom" u Pionirskoj ulici 14. juna 1992. godine, predstavlja jedan od najstrašnijih, monstruoznih i kolosalnih ratnih zločina koji su srpske oružane formacije počinile tokom agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini i jedan od najokrutnijih zločina poslije Drugog svjetskog rata na tlu Europe", podsjeća Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja "Žena-žrtva rata".
Dokumentiranje zločina
Udruženje je ove godine u saradnji sa autorom Erminom Kukom izdalo Naučnu monografiju "Živa lomača - Bikavac u Višegradu (27. juni 1992)", da bude trajan dokument i podsjetnik tog zločina.
Kuka, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava podsjeća da su bošnjački civili, žene, djeca i starije osobe, uoči jednog od najvećih pravoslavnih blagdana Vidovdana dovedeni u kuću Mehe Aljića na Bikavcu. Za žrtve je, umjesto obećane razmjene, pripremljena klopka, a u paklu koji je uslijedio bile su potpuno bespomoćne.
"Srpski zločinci, predvođeni zločincem Milanom Lukićem su u kuću zatvorili 72 bošnjačka civila. Lukić je lično tražio da mu se dovede što više civila, a svi izlazi iz kuće bili su zatvoreni. Izvršen je monstruozni zločin u cilju velikosrpskog projekta pokolja, istrebljenja masovnog progona Bošnjaka iz Višegrada i doline rijeke Drine", podsjeća Kuka.
Izvršioci zločina su najprije pucali po kući, a potom su bacili bombe, a nakon toga zapaljivu materiju od koje je nastao plamen.
"Utvrđen je i poznat identitet za 45 žrtava, dok za preostale žrtve ni 31 godinu nakon zločina nisu poznati podaci, osim da su bili civili bošnjačke nacionalnosti. Većina žrtava monstruoznog zločina na Bikavcu bila je iz Višegradske župe, samo iz sela Velike Gostilje bile su 23 osobe. Iz sela Prelovo u ovoj kući je zapaljena Mina Vilić (supruga Hamdije) sa troje maloljetne djece ispod deset godina (Nihada, Nihad i Zineta). Od poznatih žrtava, najmlađa je jednogodišnji Ensar, sin Esada Tufekčića. Spaljena je i Esadova petogodišnja kćerka Elma. Četvero djece je mlađe od dvije godine, a ukupno je spaljeno 16 djece. Najstarija žrtva je Tija Šabanović, koja je u trenutku spaljivanja imala 88 godina. Prosječna starost žrtva je oko 30 godina", kaže Kuka.
Sramni zavjet šutnje
Narednog jutra, 28. juna, na Vidovdan, u blizini spaljene kuće na Bikavcu bio je zastrašujući prizor, ostaci zgarišta,a u zraku se osjećao stravičan zadah spaljenih ljudskih tijela. Zehra Turjačanin je jedina preživjela ovo spaljivanje. Uspjela je razbiti manji prozor s gornje strane kuće, izaći i spasiti se iz pakla. Svjedočila je o užasnom zločinu. Ona je u vatri zadobila opekotine trećeg stepena.
"Ovakvi stravični zločini samo su nastavak okrutnosti učinjenih u Drugom svjetskom ratu muslimanskom stanovništvu budući da su i u tim tragičnim vremenima četnici činili brojne zločine. I tada su zatvarali muslimane u kuće, u njih ubacivali ručne bombe, a potom od tih kuća činili vatrene buktinje. U slučaju živih lomača u Višegradu zabrinjava dugogodišnji sramni zavjet šutnje, kako izvršilaca ovog gnusnog zločina, tako i svih komšija Višegrađana srpske nacionalnosti. Nemoguće je bilo učiniti tako gnusne i monstruozne zločine spaljivanja, planirane i organizirane,a da samo nekolicina pojedinaca (izvršilaca) zna za to", smatra Kuka.
Za zločin na Bikavcu pravosnažnom presudom Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu osuđen je jedino zločinac Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora. Sredoje Lukić, kao i Oliver Krsmanović za ovaj zločin nisu odgovarali, jer sudovi nisu mogli utvrditi njihovo prisustvo, iako je Haško tužilaštvo, odnosno Tužilaštvo Bosne i Hercegovine tražilo da ih se pravosnažno presudi za učešće i u navedenom zločinu.
"Nezamislivo je da je samo jedna osoba mogla počiniti ovakav zločin, pripremiti, do u detalje organizirati i provesti. Pretresno vijeće nije utvrdilo, van razumne sumnje, da je navedenom zločinu prisustvovao i Sredoje Lukić. Također, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je za ovaj zločin teretilo i zločinca Olivera Krsmanovića. Međutim, nevjerovatna je konstatacija Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, u Drugostepenoj presudi protiv zločinca Olivera Krsmanovića, u kome stoji da "učešće i uloga optuženog Krsmanovića u cijelom događaju nije do kraja razjašnjena"", kaže Ermin Kuka.
Glas u ime žrtava
Dodaje da je obaveza preživjelih sjećanje i pamćenje, te dokumentiranje zločina.
"Jer smo tu da bi bili glas žrtve i glas istine. Naše pamćenje i podsjećanje je upravo borba za istinu, kao najvišu naučnu i civilizacijsku vrijednost", kaže Kuka.
Iz Udruženja "Žena –žrtva rata" poručuju da je njihova misija čuvanje ovakvih događaja od zaborava uz poruku da se zlo nikada i nikome ne ponovi, međutim da vlasti manjeg bosanskohercegovačkog entiteta i općine Višegrad pokušavaju i danas, na sve moguće načine, odbaciti pravdu, sakriti istinu i izbrisati pamćenje o agresiji i genocidu u Višegradi i Republici Bosni i Hercegovini. Podsjećaju također da posmrtni ostaci žrtava ni do danas nisu pronađeni i dostojno ukopani.
