Bugojanski majstor Selim Abdulahović: Od obućarskog zanata može se živjeti pristojno
"Zanat sam naslijedio od oca, koji se za to zanimanje obučio još kao domsko dijete poslije Drugog svjetskog rata. I danas mi pomogne, kad to zatreba, iako ima 74 godine. Majka se usavršila za gornje dijelove obuće, za heriktera ovdje u Bugojnu. Radila je i u Tvornici obuće u Banjoj Luci", prisjeća se Abdulahović.
Kao demobilizirani borac, prije četiri godine podigao je kredit i otvorio radnju, u kojoj danas zarađuje za svoju porodicu. Sretan je, kaže, jer radi ono što najviše voli i što najbolje zna.
"Popravljam obuću i kožnu galanteriju, bez obzira na to da li se radi, primjerice, o suknji, tašni, kaišu...Želim raditi gotovu obuću, kao nekada. Sakupljam materijal i alat za to, kalupe i ostalo što treba", kaže Selim Abdulahović.
Ističe da se u poslu koristi starim mašinama i alatima, koje je danas teško nabaviti.
"Imam mašinu 'ljevicu', koja je proizvedena 17. aprila 1887., kao i dva mjeseca stariju 'singericu' koja je, također, u funkciji. Tu je i 'glazerica' s 24 operacije, te mehanička presa. Volio bih imati još jednu ravnu mašinu 'cilindericu', za proizvodnju kaiševa" kaže jedan od najpoznatijih obućara u Bugojnu.
Za razliku otprije 3-4 godine kada je najčešće popravljao "jeftinu kinesku obuću", danas je situacija nešto drugačija.
"Kada nemaju novca za kupovinu nove obuće, ljudi će radije otići na pijacu i kupiti neku polovnu kožnu cipelu koju, onda, donesu ovdje. Traže, uglavnom, da se prešpricaju špicevi, suze ili prošire, ofarbaju i osvježe. Jer, kožna cipela je, ipak, kvalitetnija i dugotrajnija", dodaje.
Najviše mu dolaze starije osobe kojima smeta visina pete, ili ne mogu naći široku cipelu, koja odgovara njihovoj nozi. Za pomoć mu se obraćaju i oni mlađi, masovno s patikama, koje prethodno operu u mašini za veš, koja gornji dio obuće skupi, suzi i skori, zbog čega dolazi do pucanja.
Na pitanje da li se od obućarskog zanata može živjeti, odgovara:
"Možete imati dobar ručak, priuštiti neki skroman izlazak, i živjeti pristojno, a to je meni dovoljno. Ali, da možete voziti Mercedes i svake godine ići na more ili na zimovanje, ne možete".
Kada je u pitanju perspektiva razvoja tradicionalnih starih zanata ona je, tvrdi, različita od kantona do kantona.
Država je, smatra Abdulahović, zapostavila stara zanimanja i zanate, zbog čega većina njih izumire na području SBK-a.
"Svi gledaju samo da brzo dođu do zarade. U ovom poslu je to nemoguće, jer traži puno ulaganja. Morate imati dobre mašine, kvalitetan materijal, konce, igle, ljepilo, nitne, ringle, i druge potrebne stvari za rad", naglašava.
Priznaje, ipak, da se višegodišnji trud, upornost isplatio i u njegovom slučaju.
"Od ovog posla trenutno uzdržavam porodicu i troje djece, što mi je prije četiri godine, kada sam otvarao radnju, bilo nezamislivo, s obzirom na to da sam prvi mjesec zaradio tek nekoliko maraka", kaže Selim Abdulahović.
