Evropa uveliko zavisi od kineskog litija: Ima li snage da se otrgne iz zagrljaja ovisnosti?
Sve razvijene zemlje imaju isti cilj, a to je da u što skorijoj budućnosti smanje emisije štetnih CO2 gasova. To je moguće postići tako da se automobili koji rade na motore s unutrašnjim izgaranjem, zamijene električnim, koji se napajaju uz pomoć litij-ionskih baterija.
Međutim, takvi planovi, nemogući su bez dovoljnih rezervi litija, sirovine koja je ključna za ovaj proces.
Ono što predstavlja problem na tlu Evrope, jeste što u njoj još uvijek nema nijedne rafinerije ovog metala te samim tim ispašta i proizvodnja zasnovana na njemu, što ovaj kontinent čini zavisnim od drugih.
Evropa je oslonac potražila na drugim područjima, među pet zemalja - Australijom, Argentinom, Čileom, Bolivijom i, najznačajnije, Kinom - koje kontrolišu proizvodnju litija u svijetu. No, već neko vrijeme trudi se kako bi se riješila zagrljaja ovisnosti i okrenula lokalnoj proizvodnji ovoga metala. U svemu tome, najveću potrebu za samostalnošću Evrope izaziva Kina, velesila prisutna u svakom dijelu lanca opskrbe, odakle dolazi 80 posto isporuka.
Kina bi mogla "iskoristiti" dominantnu ulogu
Zavisnost Evropske unije o uvozu metala, ovisno o njegovoj vrsti, je negdje između 75 i 100 posto. Od nekih 30-tak sirovina koje EU svrstava u tzv. kritične sirovine, njih 19 se uglavnom uvozi iz Kine, a tu spada i litij.
Očekuje se da će se potražnja za litijem povećati 18 puta do 2030. a gotovo 60 puta do 2050. godine. Jasno je da će ovaj metal biti ključan segment budućnosti, a dok za jedne to ne predstavlja problem, za Evropu je drugačije.
Zemlje koje kontrolišu svjetsku proizvodnju će, osim na druge, morati misliti i na sebe. Samim tim, nije isključeno da bi Kina mogla iskoristiti svoj položaj i povećati cijene ili ograničiti količine litija za uvoznike. Laički rečeno, izvozila bi litij "na kapaljku" kako bi zadovoljila rast domaće potražnje i ostvarila svoj cilj - da postane klimatski neutralna do 2060. godine. To bi moglo dovesti do problema u proizvodnji električnih vozila i drugih proizvoda s litijem u Evropi.
Kada je riječ o ovom metalu, kineska imperija se dugo gradila. Peking je litij kao strateški materijal identificirao još 1980-ih, a danas ova azijska zemlja ne igra ključnu ulogu samo u rudarstvu, već i u obradi materijala te je počela kupovati nalazišta i na lokacijama van svojih granica koje obiluju litijem. Iako su mnogi probali sustići Kinu, svi su i dalje iza nje. Stoga, i sama Evropa svjesna je kako je neminovno svoju zavisnost o ovoj zemlji bar svesti na minimum.
Šta Evropa planira uraditi
Da bi prestala zavisiti, a prvenstveno od Kine, Evropa se namjerava okrenuti potrazi za raznovrsnijim izvorima litija.
Primarna ideja je osigurati dovoljno električnih baterija koje će moći pratiti razvoj električnih automobila, ali i ostalih uređaja za koje su potrebne. Cilj je da do 2030. godine 25 posto električnih baterija dolazi iz Evrope, što je za sada još uvijek samo velika ambicija.
Činjenica je da trenutno Evropa nije ni blizu da zadovolji potražnju vlastitim rudnicima, što nije nešto što se može u skorije vrijeme promijeniti. No, vlastitom proizvodnjom, značajno može umanjiti svoju ovisnost o drugim zemljama. Dio rješenja mogla bi pronaći i u ponovnoj upotrebi materijala kroz učinkovitije postupke recikliranja i fokusiranja na kružnu ekonomiju.
Svi ovi potezi, osim što bi obezbijedili Evropi rezerve litija, pomogli bi joj i da stvori nezavisnost u proizvodnji tehnologija i uređaja ključnih za budućnost i razvoj zemlje, pa samim tim i da napreduje na polju stvaranja novih radnih mjesta i jačanja ekonomije.
Na to je fokusiran i aktuelni EU Zakon o kritičnim sirovinama, koji bi mogao rezultirati ozbiljnijim pomacima u skorijoj budućnosti.
Predsjednica komisije Ursula Von der Leyen najavljivala je ovaj akt kao onaj koji se neće baviti samo osiguranjem opskrbe, već i smanjenjem zavisnosti o Kini i drugim zemljama kada je riječ o rafiniranju sirovina. U prijedlogu, koji je 16. marta izašao na zvaničnoj stranici Evropske unije, komisija je predložila sveobuhvatan paket mjera koji bi osigurao sigurnu, priuštivu i održivu opskrbu kritičnim sirovinama iz više izvora, a koje su stigle sa određenim administrativnim olakšicama.
U zakonu se, primjerice, jasno navodi i da za rudnik strateški važnog resursa, maksimalni period čekanja na dozvolu bude 24 mjeseca, što bi, primjerice, za Evropu moglo značiti veliko ubrzanje, budući da se na slične korake čeka i više od deset godina.
Ipak, sve to je još uvijek pod sjenom određenih ograničenja.
Iako se kritične sirovine mogu pronaći na evropskom području, gdje se godinama iz ekonomskih razloga nastoje i poduprijeti domaće rudarske aktivnosti, u mnogim zemljama ne gleda se blagonaklono na ove aktivnosti, a najveći razlog je strah od zagađenja. U pojedinim zemljama dolazilo je i do protesta iz spomenutih razloga, a na popisu se našla i Srbija te Španija i Portugal.
Ekološko rudarenje litija je moguće, ali zahtijeva napredne procese
Zato, pitanje koje se najčešće poteže vezano za litij glasi: Da li je moguće njegovo ekološko rudarenje? Odgovor na njega je potvrdan, ali da bi bio takav podrazumijeva korištenje naprednih tehnologija i procesa koji smanjuju utjecaj na okoliš.
Te teme su se doticali mnogi stručnjaci i zvaničnici, a neki od njih bili su mišljenja da ima mnogo načina da se provede održivo rudarenje ovog metala, ali i kako Evropa ima potencijal da se značajno opskrbi litijem iz svojih nalazišta 2030. godine - do 40 posto pretpostavljene potražnje.
Budući da je litij potreban za zelenu tranziciju, i njegovo rudarenje trebalo biti što održivije, te se, između ostalog, trebaju uspostaviti regulatorni okviri i rudarski standardi.
Inače, kao ekološki prihvatljivije alternative, već postoje određene metode. Neke od njih su to da se litij filtrira izravno iz vode, dok se preostala voda pumpa natrag u zemlju, čime se sprečava pad razine vode. Drugi od načina koji su također u opticaju su ekstrakcije iz nekih termalnih izvora čija voda sama od sebe izlazi na površine, dok treći podrazumijevaju recikliranje litija iz starih baterija.
Načini, dakle, postoje. Pravila se prilagođavaju. A, trka Evrope za vlastitim izvorima litija mogla bi uskoro ubaciti u veću brzinu. Na kraju, zavisnost o Kini, a potom i drugim zemljama "proizvođačima" litija, nije nešto čime se može ponositi. Među svjetskim silama vlada međusobno nepovjerenje, sve manje diplomacije i saradnje pa se tako i opskrbe bitnim resursima, van domaćih dometa, lako mogu "zavrnuti", što bi uzrokovalo stagnaciju.
Svjesna je toga i Evropa, koja se laganim koracima nastoji približiti ka ulaganju u razvoj vlastitih rudnika, ali i tehnologija za ekološko rudarenje litija, potičući proizvodnju kritičnih sirovina i na vlastitom području.
