Djeca u opkoljenom Sarajevu najviše su stradala za vrijeme igre, a bila su i česta meta snajperista
Od 6. aprila 1992. do 31. decembra 1995. godine u Sarajevu su izvršeni svi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad djecom koja prema pravilima međunarodnog humanitarnog prava uživaju zaštitu.
Izvršena su brojna masovna ali i pojedinačna ubistva djece, kao i drugi zločini, poput ranjavanja i sakaćenja djece, uz nanesene nesagledive psihičke posljedice i prekinuto djetinjstvo.
Tokom rata u Sarajevu je povećan i broj mrtvorođene djece, a broj abortusa je trostruko povećan u odnosu na predratni period.
"Zbog loših uvjeta života, ograničavanje pristupa vodi, plinu, struji i humanitarnoj pomoći, kod djece su se pojavila neka nespecifična oboljenja koja do tada nisu u tolikoj mjeri manifestovana. Na osnovu ovih podataka, ustanovljeno je da je prema godini izvršenja zločina najveći broj djece ubijen 1992.godine. Prema spolnoj pripadnosti broj dječaka je dominantan. Prema starosnoj dobi najveći broj ubijene djece je od 16 do 18 godina, ali skoro podjednako su ubijana i znatno mlađa djeca i to od samog rođenja pa nadalje. Prema nacionalnoj osnovi najveći broj ubijene djece su Bošnjaci i to 88,4 posto, Hrvati 3,5 posto i Srbi 3,4 posto i dr", istakla je historičarka Zilha Mastalić-Košuta, koja se bavi temom stradanja djece u opkoljenom Sarajevu.
Prema trenutnoj aktivnosti djeteta, najviše djece ubijeno je u igri, a na osnovu komandne odgovornosti najviše ubistava i zločina dogodilo se u vrijeme komandovanja generala Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislava Galića i generala Tomislava Šipčića.
"Kod djece koja su testirana poslije rata, otkrivena je visoka incidencija težeg stepena narušenosti psihičkog integriteta. Posljedice narušenosti psihičkog integriteta, mogu biti doživotne pa čak i transgeneracijske. Ovim apelujem da bi se država i nadležne institucije trebale više pozabaviti i ovim problemima", istakla je Mastalić-Košuta.
Vojska Republike Srpske je uglavnom koristila prilike za granatiranje kada se okupi veći broj djece i odraslih civila. Takvih primjera ima mnogo, a neki od njih su granatiranje djece na igralištu 1. juna 1993. godine za vrijeme održavanja malonogometnog turnira, kada je ubijeno 13 civila među kojima petero djece.
Zatim granatiranje djece na sankanju 22. januara 1994. godine kada je ubijeno šestero djece. Dana 26. juna 1993. godine u Bakarevićevoj ulici br. 5 ubijeno je šestero djece koja su se igrala u dvorištu za vrijeme primirja. Granatama su gađane i tek rođene bebe, a u više navrata gađano je porodilište "Zehra Muidović", a najstrašnije granatiranje je pretrpjelo 26. na 27. maj 1992. godine kada je usljed silnog granatiranja došlo do nestanka struje u inkubatoru gdje su bile tri tek rođene bebe koje su preminule.
"Što se tiče snajperskog djelovanja, na osnovu svog istraživanja došla sam do zaključka da su snajperisti uglavnom djecu gađali u glavu i predio oko srca, što jasno govori o njihovoj namjeri da dijete ubiju. Pored ubijanja granatama i snajperom, djeca su u manjoj mjeri stradala od nedostatka lijekova, i nepravovremeno pružene liječničke pomoći, najviše zbog udaljenosti bolnice ili nemogućnosti za izmještanje djeteta u drugu državu na liječenje, mina, posljedica ekstremnog straha i dr", objašnjava Mastalić-Košuta.
Djeca su u Sarajevu ubijana u školi, na putu u i pri povratku iz škole, u igri, ali i u inkubatoru, u podrumu, za vrijeme primirja, u redu za hljeb, vodu, na biciklu, tramvaju i dr. Djeca su bila predmet namjernih, sistematskih, koordiniranih, rasprostranjenih i direktnih artiljerijskih, snajperskih i drugih napada.
Djeca koja su 9. novembra 1993. godine granatirana u Osnovnoj školi "Prvi maj" (danas "Fatima Gunić") bila su meta takvih napada. Ubijeno je troje djece zajedno sa svojom učiteljicom Fatimom Gunić. Odmah sutradan opet su granatirana djeca koja su se igrala na platou ispred Osnovne škole "Živko Jošilo" (danas "Mehmedalija Mak Dizdar") i ubijeno je petero djece i četvero odraslih civila.
