Konačna presuda: Čelnici Herceg-Bosne osuđeni na ukupno 111 godina zatvora

Berislavu Pušiću je Žalbeno vijeće na kraju potvrdilo desetogodišnju kaznu zatvora.

Podsjećamo, Jadranko Prlić je i prvostepeno osuđen na 25 godina, Bruno Stojić na 20, Slobodan Praljak na 20, Milivoj Petković na 20, Valentin Ćorić na 16 i Berislav Pušić na 10 godina zatvora. Berislav Pušić nije prisustvovao izricanju presude.

Dug i složen predmet

Sudija Agius je na početku čitanja sažetka presude kazao da je ovo bio dug i složen predmet koji traje od 2006. godine. Poručio je da je ovo posljednja presuda koju Haški tribunal izriče prije svog zatvaranja.

Agius je podsjetio na prvostepenu presudu i naglasio da je ustanovljeno da su čelnici tzv. Herceg-Bosne kreirali cijeli sistem deportacije muslimanskog stanovništva s područja Herceg-Bosne, što podrazumijeva ubistva, zlostavljanje, zatočenje, mučenje i ostalo.

Kazao je da su se zločini odigrali između 1992. i 1994. u osam općina i logorima, u dijelu BiH koji je proglašen kao dio Hrvatske zajednice i kasnije Republike Herceg-Bosne, rekao je Agius.

Većina žalbi odbijena

Vijeće je odbilo žalbe Jadranka Prlića i Brune Stojića. Prlić se žalio da mu je sistemski uskraćivano vrijeme, a Stojić da je pogrešno oslanjanje na izjave onih koji su preminuli prije suđenja - poput Franje Tuđmana.

Žalbeno vijeće također je odbilo žalbe Stojića i Petkovića u odnosu na to da li su bili obaviješteni u vezi s oblicima odgovornosti po kojima su optuženi, uz izdvojeno mišljenje sudije Pocara.

Usvojeni su dijelovi žalbi za Udruženi zločinački poduhvat, a naročito u slučaju Valentina Ćorića.

Žalbeno vijeće je odbilo i Praljkovu žalbu da presuda ne sadrži jasne razloge zašto su dijelove njegovog iskaza smatrali neosnovanim. Odbačeni su i dijelovi žalbi da se sukob HVO-a i Armije RBiH dešavao samo gdje su se vodile borbe.

Zaključeno je da je HVO zatočio dvije kategorije Bošnjaka koji su uživali zaštitu po Ženevskim konvencijama, rekao je Agius i pojasnio da se radilo o Bošnjacima. Žalbeno vijeće smatra da je Hrvatska imala stvarnu vlast u nekim općinama na teritoriji Herceg-Bosne.

Obrazloženja zločina

Agius je pročitao obrazloženja o zločinima za koje je "šestorka" proglašena krivom u prvostepenom postupku. Na početku čitanja je kazao da Sudija Liu ima suprotno mišljenje u svim dijelovima koji se tiču terorisanja civila, jer smatra da tribunal nema nadležnost nad ovom krivičnom optužbom.

S obzirom na to da su vojnici HVO-a dovodili civile u kuće i tamo ih držali u općini Prozor, Žalbeno vijeće odbacilo je žalbe na prvostepenu presudu.

Agius je pojasnio da zatvaranje i protivpravno zatočenje može da se desi i kada se civili drže u kućama i ako nema stražara, u nekim uslovima.

Prvostepeno raspravno vijeće je presudilo da je međunarodni oružani sukob bio samo tamo gdje su se vodile borbe u kojima je učestvovala hrvatska vojska, a Žalbeno vijeće sada ističe da je međunarodni sukob bio na cijeloj teritoriji gdje je Hrvatska imala vlast na području tzv. Herceg-Bosne.

"Stari most je bio legitimni vojni cilj"

Sudija Agius je kazao da je žalbeno vijeće utvrdilo da je Stari most bio legitimni vojni cilj i da njegovo rušenje nije zločin. Žalbeno vijeće oslobodilo je optužene za dijelove koji se tiču rušenja Starog mosta.

Agius je rekao da je vršeno granatiranje, ali da se radilo o vojnom cilju, jer je to značilo prekid snabdijevanja Armije RBiH. Dodao je da je razaranje Starog mosta imalo psihološki efekt na civile Mostara, zbog čega je u prvostepenoj presudi zaključeno da je to bilo nesrazmjerno korištenje sile.

Žalbeno vijeće je zaključilo da je postojala diskriminatorska namjera pri granatiranju Mostara te je potvrdilo zaključke prvostepene presude.

Hrvatska učestvovala u agresiji na BiH

Prilikom čitanja zaključaka koji se tiču udruženog zločinačkog poduhvata, sudija Agius je rekao da sudija Pocar ne dijeli mišljenje većine u vezi s udruženim zločinačkim poduhvatom.

Sudsko vijeće je opisalo konačnu svrhu udruženog zločinačkog poduhvata, a odbrane su osporavale da su taj cilj dijelili Franjo Tuđman i službenici Hrvatske.

"Svih šest žalitelja osporavaju da su zajednički zločinački cilj dijelili svi, a da je cilj bio dominacija Hrvata kroz etničko čišćenje Bošnjaka", kazao je Agius.

Shodno mišljenju Žalbenog vijeća ostaje prvostepena odluka da je Hrvatska učestvovala u agresiji na BiH i da je Tuđman bio dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Sudsko vijeće je zaključilo da je Republika Hrvatska imala stvarnu vlast u nekim općinama na teritoriji samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne i da je na tom području vođen međunarodni sukob.

Potvrđeno učešće Praljka u UZP-u

Žalbeno vijeće potvrdilo je učešće Praljka u UZP-u. Vezano za Praljkovu žalbu da je bio posrednik između Hrvatske i HVO-a u cilju izvršenja udruženog zločinačkog poduhvata, Pretresno vijeće nije pojasnilo da li je osuđen i za dijelove nakon što je došao u BiH u novembru 1993. godine, posebno za rušenje džamija i snajperske incidente u Mostaru.

Žalbeno vijeće je konstatovalo da se Praljak ne može smatrati odgovornim za zločine nakon novembra 1993. godine.

Međutim, kako je rekao Agius, odbrana Praljka nije dokazala kako to utječe na sveobuhvatnu presudu te je potvrđeno njegovo učešće u UZP-u.

Govoreći o Petkovićevim i Ćorićevim žalbama, Agius je rekao da prvostepeno vijeće nije napravilo greške na činjeničnoj osnovi koje bi utjecale na osuđujuću presudu.

Žalbeno vijeće usvojilo je dio žalbe na konstataciju da je optuženi Stojić saznao i prihvatio da su civili koji su prebačeni iz Prozora zatočeni u zatvoru u Ljubuškom u julu 1993. godine, ali smatra da to ne utječe na sveobuhvatnu odgovornost unutar udruženog zločinačkog poduhvata.

Prihvaćeni su neki segmenti žalbe Berislava Pušića, ali žalbeno vijeće je potvrdilo ključne segmente na osnovu kojih je donesen zaključak da je imao ulogu u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Odbijeno ponovno suđenje

Odbijeno je da se naredi ponovno suđenje.

"S obzirom na dugi postupak od 13 godina te kazne od 10 do 25 godina, Žalbeno vijeće odbija obnoviti postupak", rekao je Agius.

U odnosu na žalbe haških tužilaca, sudija Agius je rekao da je Pretresno vijeće primijenilo viši prag nego što to zahtijeva ispravan pravni standard.

Konstatovano je da je pretresno vijeće pogriješilo u primjeni prava, kada nije obrazložilo zašto osuđeni nisu odgovorni za brojne zločine po trećoj kategoriji odgovornosti po udruženom zločinačkom poduhvatu.