Konačna presuda
62

Simatović i Stanišić bi mogli postati prvi zvaničnici Srbije pravomoćno osuđeni za zločine u BiH

S. M.
Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) sutra će donijeti konačnu presudu u predmetu protiv bivših šefova Službe državne bezbjednosti Srbije (SDB) Jovice Stanišića i Franka Simatovića koji su u prvostepenom postupku osuđeni na po 12 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosanskom Šamcu 1992. godine.
Bivši rukovodioci SDB-a Stanišić i Simatović osuđeni su zbog pomaganja i podržavanja progona, ubistava, deportacije i prisilnog premještanja Bošnjaka i Hrvata iz Bosanskog Šamca 1992. godine. Međutim, sud je utvrdio da oni nisu bili sudionici udruženog zločinačkog poduhvata za razliku od, između ostalih, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, i Željka Ražnatovića Arkana.

U dosadašnjem radu Haškog tribunala nijedan funkcioner Srbije nije pravomoćno osuđen za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Sutrašnjom konačnom presudom rad Haškog tribunala na procesuiranju ratnih zločina na teritoriju bivše Jugoslavije bit će okončan.

Stanišić je tokom suđenja tvrdio da Slobodan Milošević i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, kasnije Savezna Republika Jugoslavija, nikada nisu dijelili ambiciju bosanskih Srba za stvaranjem Velike Srbije koja bi imala jedinstvenu teritoriju, te da oni, iako jesu pružali političku i vojnu podršku bosanskim Srbima, nisu ni dijelili ni podržavali njihov zajednički zločinački cilj, koji je uobličen krajem marta ili u aprilu 1992.

U prvostepenoj presudi se navodi da je od augusta 1991. do decembra 1995. godine postojao Udruženi zločinački poduhvat koji je podrazumijevao postojanje zajedničkog zločinačkog cilja da se nasilno i trajno ukloni, kroz izvršenja krivičnih djela progona, ubistva, deportacije i nehumanih djela (prisilno premještanje), većina nesrba, uglavnom Hrvata, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, iz velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Uprkos tome, sud je utvrdio da oni nisu bili sudionici udruženog zločinačkog poduhvata za razliku od, između ostalih, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, i Željka Ražnatovića Arkana.

U žalbenom postupku Stanišić i Simatović su zatražili od mehanizma da ukine presudu i donese odluku da nisu krivi ili da smanji kaznu. Stanišićeva odbrana je ukazala na to da je Sud utvrdio da on nije kontrolisao počinioce niti ih usmjeravao tokom počinjenja zločina. S tim u vezi njegova Odbrana smatra da je sudsko vijeće pogriješilo jer nije procijenilo niti dalo obrazloženo mišljenje o tome kako je praktična pomoć suštinski utjecala na izvršenje počinjenih zločina u cjelini.

Odbrana Simatovića smatra da je Sud nrpavio niz grešaka te tvrdi da je pogrešno utvrdio da je on formirao Jedinicu za specijalne operacije od boraca koji su obučavani u Hrvatskoj 1991. godine.

S druge strane Tužilaštvo se žalilo što Prvostepeno vijeće nije utvrdilo da su Stanišić i Simatović bili sudionici udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), niti da su njih dvojica dijelili namjeru potrebnu za odgovornost u UZP-u.

Osim toga, Tužilaštvo smatra da je Vijeće pogriješilo što nije proglasilo Stanišića i Simatovića krivim za pomaganje i podržavanje zločina u Zvorniku, Doboju, Sanskom Mostu, Srpskoj autonomnoj oblasti Krajina i Srpskoj autonomnoj oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srijem.