Pogled Selefa na ogovaranje vladara
Autor: Šejh ´Abdus-Selâm bin Berdžes Âl ´Abdilkerîm
Izvor: Mu´âmalat-ul-Hukkâm, str. 178-183
Ibn Ebî Šejbe prenosi da je Tâvûs rekao:
”Neko je spomenuo vođe u prisustvu Ibn ´Abbâsa kad ih jedan čovjek poče žestoko osuđivati. On postade toliko visok da pored Ka´be nisam vidio nikog višeg od njega. Tada sam čuo Ibn ´Abbâsa kako kaže: ”Nemoj sam sebe činiti iskušenjem nepravednima.” Tada je čovjek postao toliko nizak da pored Ka´be nisam vidio nikog nižeg od njega.” [1]
Ibn ´Abdilberr je prenio od Ebûd-Derdâ’ koji je rekao:
”Prvo licemjerstvo jedne osobe se nalazi u ogovaranju svog vođe.” [2]
El-Buhârî je prenio od Ebû Umâme koji je rekao:
”Ne ogovaraj el-Hadždžadža. On je tvoj vođa, ali nije moj.” [3]
To znači da je Ebû Umâme bio u Šamu dok je el-Hadždžadž bio u Iraku.
El-Buhârî je prenio od Ebû Džeme ed-Duba´î koji je rekao:
”Otišao sam u Mekku kada sam saznao da je Ka´ba spaljena. Počeo sam posjećivati Ibn ´Abbâsa sve dok me nije prepoznavao i osjećao se ugodno samnom. Jedne prilike sam ogovarao el-Hadždžadža u prisustvu Ibn ´Abbâsa. On tada reče:
”Nemoj biti šejtanov pomoćnik.”” [4]
Ibn Sa´d je prenio od Hilâla bin Ebî Humejda koji je rekao da je čuo ´Abdullâha bin ´Ukajmu kako kaže:
”Poslije ´Usmâna nikada više neću pomoći u ubistvu jednog halife.”
Rečeno je:
”Ebû Ma´bad! Zar si pomogao njegovo ubistvo?”
On je tada odgovorio:
”Ja smatram da je čovjek pomogao u njegovom ubistvu ukoliko spomene njegove loše osobine.” [5]
Hannâd je prenio od ez-Zibrikâna koji je rekao:
”Bio sam kod Ebû Vâ’ila – Šekîka bin Seleme – kada sam počeo klevetati el-Hadždžâdža i spominjati njegove loše strane. On je tada rekao:
”Ne govori loše o njemu! Šta ti znaš da li je on rekao: ‘Allâh! Oprosti mi!’ pa mu je zatim oprošteno?”
Ibn Ebî Dunjâ i Ebû Nu´ajm su prenijeli od Zâ’ida bin Kudâme koji je rekao:
”Pitao sam Mensûra bin el-Mu´tamira: ”Da li smijem govoriti loše o vladaru kada postim?” On je rekao: ”Ne.” Zatim sam pitao: ”Da li smijem govoriti loše o ehl-ul-ahvâ’?” On je rekao: ”Da.” [6]
Ibn ´Abdilberr je prenio da je Ebû Ishâk es-Sabî´î rekao:
”Nikada jedan narod nije ogovarao svog vođu a da nisu lišeni njegove dobrote.” [7]
Ibn Zandžûja je prenio od Ebû Midžlaza koji je rekao:
”Ogovaranje vođe je odsjecanje. Ne mislim na odsjecanje kose već vjere.” [8]
On je također prenio od Ebû Idrîsa el-Havlânîa koji je rekao:
”Upozoravam vas na ogovaranje vođa. Ogovoranje njih je odsjecanje. Ono odsjeca vjeru, ne kosu. Oni koji ogovaraju su gubitnici i najgori među najgorim.” [9]
U ovim i sličnim predajama se nalaze jasni i jaki dokazi da je strogo zabranjeno loše govoriti o vladarima i spominjati njihove grijehe.
Zato jedan musliman mora stati tamo gdje su i ovi ljudi stali. Oni su najbolji ljudi shodno svjedočenju najboljeg čovjeka, sallâllâhu ´alejhi ve sellem. Oni su sa znanjem stali tamo gdje su stali. Onaj ko se nađe ispod njih je nepotpun a onaj ko se nađe iznad njih izmoren. Onaj ko se suprostavlja ovoj selefijskoj metodologiji i slijedi svoju strast, njegovo srce je puno mržnje. Jer ogovaranje se suprostavlja savjetu vladaru.
Onaj ko misli da ogovaranje i ponižavanje vladara spada u Allâhovu, te´âlâ, vjeru ili jedan od načina osuđivanja zla ili nešto slično, je daleko odlutao i govorio neistinu o Allâhovoj vjeri. Činjenica je da se on suprostavio Kur’ânu i sunnetu i izjavama selefa.
Prema tome, obavezno je svakom onome ko poznaje ove jasne tekstove da osudi svakog onoga ko ogovara vladare. Ovo će raditi sa nadom za nagradom kod Allâha i kao savjet državljanima.
Ovo je postupak učenjaka i pobožnih; oni ne ogovaraju vođe i oni ljudima naređuju da ih ne ogovaraju. Na kraju svega, njihovo znanje čini da tako rade.
Učenjak Ibn Džemâ´ah je rekao kada je spomenuo neka od prava vladara:
”Da čovjek povrati ljude vladaru i da učini da ga zavole. To je dobro za ummet i doprinosi organiziranju vjerskih pitanja. Čovjek će ga također braniti riječima, djelima, imetkom, životom i familijom, tajno kao i otvoreno, skriveno kao i javno.” [10]
[1] El-Musannaf (15/75).
[2] Et-Tamhîd (21/287).
[3] Et-Târîkh el-Kebîr (7/18).
[4] Et-Târîkh el-Kebîr (8/104).
[5] et-Tabakât el-Kubrâ (6/115).
[6] es-Samt ve Âdeb-ul-Lisân; str. 145, i Hiljat-ul-Evlijâ’ (5/41).
[7] et-Tamhîd (21/287).
[8] Kitâb-ul-Emvâl (1/78).
[9] Ibid (1/80).
[10] Tahrîr-ul-Ahkâm; str. 64.