Kao jedna od bivših učenica ove škole, mogu reći da tek sada kada sam narasla shvatam propuste i u običnoj, a kamo li u inkluzivnoj nastavi (čast izuzecima i učitelju Remzi), jer je i moja generacija imala djecu koja su je pohađala.
Prije svega, dan danas se kajem što se već u prvom razredu nisam ispalila iz nje, ne trpeći teror raznih prosvjetnih radnika i njihovih pedagoških metoda.
Ako mi vjerujete, dan danas pred neku stresnu situaciju sanjam školu i pojedine nastavnike, a ne prolazim pored nje već godinama (BLAGO REČENO ZAOBILAZIM JE).
Svaka čast roditeljima što su svoju djecu spasili raznih gluposti iz ove škole.
Da se pogrešno ne shvati ja sam se solidarisala sa ljudima koji su pobjegli iz ove škole još generacijama unazad. Ovom konkretnom slučaju nisam svjedočila, niti me direktno pogađa, ali mislim da to sve govori. Inkluzivnost, naravno, apsolutno podržavam, ali moj tekst nije vezan samo za ovaj slučaj. Bila sam svjedok hiljade deranja i vikanja na djecu koja imaju potrebu za inkluzivnom nastavom, a kada sam stala u njihovu odbranu, ispala sam naravno najgora.
Prije otprilike šest godina dogodila se ista situacija cijeli razred je prešao u G1 iz istih razloga zbog kojih se i moja generacija žalila. Samo što smo mi tada još živjeli u nekom polu-konzervativnom društvu i nismo znali da postoji ta mogućnost, odnosno nismo o njoj ni razmišljali.
Tako da, mislim da je ovo zaista dovoljno da se shvati moja poenta. Ko želi, shvatit će, a ko ne želi, neka generacijske probleme svaljuje na neke druge stvari.