Kad se sjetim kraja 80tih i početka 90tih. Imovina stojadin i kaca za kupus. Kupanje kad se nedjeljom upali onaj Iskrin bojler. TV u kući na dugmad, stari me svaki puta slao da promijenim kanal. Grijanje - ložiš ugalj. Šteka se benzin, mijenjaju se devize. Danas klime, flatscreen preko pola sobe, smartphoneovi, plin, auta sa infotainmentom, putuje se gdje hoćeš...
Nije jednostavno na to odgovoriti. Naravno da se čovjek rado sjeti djetinjstva ili kad je bio tinejdžer. Sve ti na gotovo dolazilo, i porodica, i prijatelji, drugi se brinuli o tvojoj egzistenciji. Bolje je usporediti sebe sa svojim roditeljima kad su bili u tvojim godinama. Evo ja lično imam kudikamo više i opcija i mogućnosti i znanja i stabilnosti nego što su oni imali
Matori, zakačio sam i ja malo te Jugoslavije. Ti ovde govoriš isključivo o tehnološkom napretku, ne moraš više da ustaješ da bi prebacio kanal, kojih, btw, imaš beskonačno a imao si nekad nekoliko. S druge strane, S
sistem vrednosti, društveni život, međuljudski odnosi, sve je nekad bilo kvalitetnije. I da, ja sam se uvek kupao i lickao svaki dan.
I obolijeva nenormalno, kod djece autozam u porastu u odnosu na osamdesete dvjestapedest puta, dijabetes, kanceri tridta čuta, autoimuna oboljenja petsto puta, truju nas, o čemu pričamo