Borislav Cimeša Licimo li vise na svoje oceve ili na Turke, pitao se, svojevremeno jedan od rijetkih srpskih intelektualaca kritickog misljenja, Petar Džadžić, aludirajuci pritom na zakon prve bracne noci, dok izrazita vecina njegovih sunarodnika i danas u duhu velikosrpske hobotnice atribuira i pokusava asimilovati sve crnogorsko, a posebno crnogorski eticki kodeks. Paradoks je potpun: Crnu Goru i Crnogorce protiv kojih su vjekovima ratovali priznaju Turci, ali ne i njihovi visestoljetni podloznoci Srbi. Turci su na 3. medjunarodnom simpozijumu balkanske turkologije u Kotoru (9-12. 9. 2003) priznali crnogorski jezik koji Srbi negiraju. I ne samo to. Srbi prisvajaju i svojataju sve crnogorske vrijednosti iako se ne moze negirati i asamilovati nepostojece. Uz sve ostalo, na njihovom udaru nasao se i crnogorski eticki kodeks. Liseni eticke tradicije i optereceni hipotekom i komleksom zakona prve bracne noci (Ius Primus Nocti) potomci turske raje stavili su vodanje konja i opanaka, dok im se Turcin nasladjivao zenama, pod cenzuru. Vodanje konja i opanaka naknadno je praceno debelim mukom i sakrivanjem autenticnih svjedocanstava u iluziji da sve sto je sakriveno nikada nece izaci na svjetlost dana. Turski izum je bio: uzmi Srbinu zenu i imanje! Svetozar Markovic je pisao da Turci smatraju Srbe svojim imanjem. U tom smislu podigli su najperverziju gradjevinu svijeta – Cele kulu. Ali prije toga potpuno su unistili elementarni ponos srpskog naroda o cemu postoje brojna svjedocanstva. U “Madjarskoj hronici” opisuju se tatarski odredi turskog askera koji “Djevice i privlacne zene sa ljepote svoje ili sa cvijetne dobi sacuvali su za svoj razvrat, strahovito ih mucili i silovali. Pred muzevima su izvodili nasilje nad njihovim zenama, a zatim oceve primoravali da skrnave rodjene kcerke”. U jednoj turskoj hronici iz 15. vijeka stoji zapisano: “Od Srba oduzmi dvoje jedno je kcerka, drugo je imanje”. Ivo Andric u prozi “Mustafa i Madzar” rekonstruise orgije sa najmladjima, dok Lazar Arsenijevic Batalaka u svojoj “Istoriji srpskog ustanka” opisuje neobican obicaj, “Igra kraljice”, kojim se upotpunjavao Ius Primus Nocti. Najpoznatiji izvodjac erotskih bizernih igara u stilu Markiza De Sada, bio je brat Kucuk Alije Sali-Aga. Tri zene, kralj, kraljica i barjaktar zapocinjali su orgiju sa njim, hranjenjem, napajanjem i tetosenjem, pa bi onda kralj i kraljica smjestile se pored njega ili u njegovo krilo i ugadjali mu na sramotu cijelom sakupljenom narodu. Kraljice bi ga ispracale iz sela u selo ustupajuci svoje mjesto tamosnjim kraljicama, i tako u nedogled. Etnolog, geograf i antropolog Jovan Cvijic pisao je, zato, da konkubinat srpskih zena i Turaka nije zazoran. Konkubinat, incest i haremluk postali su temeljni obicaji srpske tradicije ispunjene moralnom hipokrizijom i kozmetikom. O mnogo cemu od vec pomenutog progovorio je Petar Dzadzic u “Homo Balkanikusu – Homo Heroikusu” i u svojim radovima (Istok, 13/1995/36-37). I pored toga, Srbi imaju obraza da svojataju crnogorski etos iako su od njega daleko koliko sloboda od ropstva. Dok je tradicionalni crnogorski eticki kodeks sublimiran u pojmu cojstvo, uvazavao nacelo “Sve za obraz, a obraz nizasto”, srpski hipokritizam je postulirao interes. Tako su se sucelili etos i interes, sloboda i ropstvo, uzvisena crnogorska istorija i tradicija rascovjecenog srpskog covjeka. Pripadajuci turskom etickom sistemu nasilja i bescasca i uzimajuci ga za svoj, jer drugog nijesu ni imali, vidjeni ustanici srpski, predvodjeni Crnim Djordjem i kodzom Milosem, svi bez izuzetka, lise Petra Dobrnjca, otvorili su hareme. Preuzimajuci turske obicaje i sami su postajali “Turci” na djelu. Nasuprot njima, stoji crnogorski eticki kodeks u kojemu svaki pojedinac zna napamet vise pasova svojih predaka sto je za srpskog hipokritu nemoguce, jer, ko je njegov otac? Licimo li vise na oceve ili na Turke ponavljao je, pitajuci se, Dzadzic ( C.D.). Kod Crnogoraca, to dolazi otuda, “sto on kada stupa u brak dobro pazi od koga uzima svojeg bracnog druga, odnosno udavaca da je buduci suprug od dobrog i cistog soja” (Milivoje Matovic, O rasnoj teoriji Crnogoraca, Zeta 27. 4. 1941. br. 16. str.2.). Obije strane su pazile da je supruznik od dobre kuce, kakvi su mu bili preci, ne samo da li su bili dobri junaci, nego i da li je ko “U famelji bio mucan (bolestan) od franze (sifilisa), jektike (tuberkuloze), je li ko u lance vezan itd. Negativni inace rijetki slucajevi su se izbjegavali”, a incest je bio onemogucen (isto). Sveta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva svojim kanonima nije dopustala stupanje u brak rodjaka do 7. pasa (isto). Da je rz crnogorski posve suprotan interesu srpskom, najslikovitije docarava komparacija dvije majke. One, srpske o kojoj pise Vuk Karadzic i one crnogorske koju slika Marko Miljanov. Vukova daruje Turcima kcerku da spase zivot sinu, a Markova od Turaka uzima sinovljevu glavu ostavljajuci im zadnjicu. Naime, ona u izuzetnoj prici svjetske literature saznavsi od turskog pase za sudbinu jedinca odgovara: “Paso, daj ti mene njegovu posjecenu glavu, a eto tebe zadnji dio”. Razvratna Srpska princeza i turska sultanija Olivera koja pociva u grobnici srpskih princeza u Bursi, pored Bajazita, nije metafora srpske zene, kao sto incestuoznost, haremluk, konkubinatstvo i hipokritizam nijesu srpsko nasljedje iskljucivo turske epohe. I prije Turaka interes je bio definicija srpskog etosa. O srpskim princezama i zenama Nemanjica i uopste zenskom svijetu srednjevjekovne Nemanjicke epohe pisalo je vise autora iz Srbije. Pisao je ubjedljivo i S. Zivkovic. Uostalom, incestuoznu i razvratnu “eticku” prirodu i karakter srpstva ovjekovjecila je i beogradska “Politika”, tekstom o snohacestvu. “Snohacestvo (od staroslovenske reci snha, to jest zena bratovljeva i sinovljeva) oznacava seksualni odnos svekra i snahe u seoskim sredinama u kojima su bili u obicaju maloletnicki brakovi. Naime roditelji su maloletnog sina zenili devojkom zrelom za udaju i sposobnom za rad. Selo i porodica su prihvatili snohacestvo do punoletnosti muza.” (Politika, broj 28752, god. hc, 26. 10. 1993. str22). Ovaj obicaj, zakljucuje Politika, “sacuvao se u nekim nasim krajevima do nasih dana”. Medjutim, ovdje nije u pitanju samo maloljetnicki brak sa socijalnom notom i razlogom. U pitanju je dublja tradicionalna incestuozna etnogenezicka obicajnost. Snohacestvo se odnosi na punoljetne supruznike o cenu svjedoci i poznata pjesma: ” Brate moj / moje zene sin/ trci, reci ocu/ da mu ide sin.” Pjesmu je pjevao mladji sin, koji je brat po ocu svojem starijem bratu ponavljajuci ove izgovorene stihove starijeg brata, kada se ovaj vracao iz vojske, za koje vrijeme je njegov otac zivio sa snahom u bracnim odnosima svojevrsnog konkubinata. Tako je mladji brat (ponavljac bratove pjesme) svojem starijem bratu (povratniku iz vojske) bio i sin po zeni. Dok su Crnogorci isli u vojsku ili na vojnu, a zene su ih pritom pratile s tainom, dotle u srpskom slucaju, u incestuoznom snohacestvu, svojevrsnom konkubinatu zive snaha i svekar. Eto i zato, pored ostalog, Crnogorci ne mogu biti Srbi, bas kao i zbog lapota. Lapot je obicaj oceubistva ostarijelog roditelja iza ili iznad kuce tvrdim predmetom (najcesce sjekirom po vratu) o cemu je ostalo potresno svjedocansvo sublimisano istoimenom pjesmom Radivoje Lole Djukica. I zbog lapota, Crnogorci ne mogu biti Srbi, a crnogorsko cojstvo i eticki kodeks srpstvo, kako to ovih dana zagovara jedan kvazni sociolog iz Podgorice. Jer Crnogorski eticki kodeks upravo velica do kulta, domacina kuce, glavu familije, najstariju musku glavu. Za razliku od ovoga, srpski hipokritizam ne moze se opravdati ni komenveltovskim srpstvom kao eventualnim nosiocem obicaja lapota, posto posrbljavanjem drugih naroda i preuzimanjem eventualnim od njih ovog zlocinackog obicaja ne opravdavaju se za ucinjeno. Samim posrbljavanjem drugih, Srbi su izvrsili lapot (krimen covjekoubistva) nad drugim narodima. Otuda su oni nosioci ovog obicaja. Od niza drugih etickih pravila i obicaja kojima se antipodno razlikuju etos i interes, odnosno Crnogorci i Srbi, pomenimo samo jos nekrofiliju i panadjure kod Srba. O tome je ponesto zapisao kulturolog i pisac Ivan Colovic baveci se srpskom fenomenologijom u radu o divljoj knjizevnosti (“KNJIZEVNOST NA GROBLJU”). Naime, srpske posmrtne pocasti i parastose dopunjuju lukulske gozbe na groblju i grobu sahranjenog, cime su svojevrsni pandjuri uz cjelokupni jelovnik nacionalne kuhinje u dubokoj opreci sa uzvisenim duhovnim karakterom crnogorskog zaljenja mrtvaca, lelekom, tuzbalicom, korotom i dostojanstvom korotnika i saucestvujucih pratilaca. Radjano na nasilju da bi i samo postalo zrtva nasilja, srpsko eticko iskustvo koje se zove interes, susta je suprotnost realnog i metafizickog, tradicionalnog crnogorskog etickog kodeksa-cojstva i njegovog dostojanstva, uzvisenosti pravde i pravice, filantropije i istine. Uprkos brojnim degradacijama, degenerisanju i devastiranju u turbulentnom dvadestom vijeku, crnogorski eticki kodeks je opstao o cemu svjedoci i nedavna burna proslost kada se on samopotvrdio kroz otvorenost, toleranciju, suzivot u razlikama, velikodusni samozrtvujuci odnos prema izbjeglicama i nevoljnicima iz drugih zemalja okruzenja i u spasavanju od genocida i holokausta 1999. g. Albanaca sa Kosova, potomaka epohalnog Kanona Leke Dukadjinija. Urusavan spolja i iznutra denacionalizatorskim nasrtajima na eticko i etnicko bice i duh Crnogorstva, Crnogorski eticki kodeks i crnogorski narod i pored svih devijacija i danas pripadaju najuzoj porodici nacionalnih entiteta medjunarodne zajednice sa najuzvisenijim moralom.