SRBI SU PONOSAN NAROD IZ ČIJIH REDOVA SU IZNIKLI NAJBOLJI NAUČNIK SVIJETA(po glasanju studenata iz 20-najboljih univerziteta sveta) NIKOLU TESLU i NAJBOLJEG SPORTISTE SVETA 2011god. NOVAKA ĐOKOVIĆA. NAJVEĆI NARODI SVETA MOGU DA STVARAJU NAJVEĆE LJUDE SVETA(a "narod"od kojeg je stariji GOLF2 je izgubljen narod koji nezna na dali je pošao ni da li je došao,koji je svoju auhtonu bvjeru prodao za večeru je narod koji zaslužuje samo sažaljenje(kao i svaki drugi prosijak) PORED TOGA NAŠI NEPRIJATELJI(amerikanci) SU NA NAUČNOJ BAZI DOKAZALI DA SU NEBESKI SRBI NAJHRABRIJI (mada su to po meni Jevreji,pa onda mi)NAROD NA SVETU I DA SU NAJSTARIJI NAROD NA SVETU(čije gene nosi 40% evropljana.) HVALA POTURICE NA PAŽNJI

Muhadžiri: EGZODUS PRADJEDOVA Kolona sa muhadžirima u Istanbulu 1912. godine O golgotama muhadžira Bošnjaka, njihovim stradanjima, osjećanjima, razočarenjima i nadanjima, malo je rečeno. Ipak, pismo iz 1887. godine, daje ponešto svjetla o tome I. UVOD Prije tačno 150 godina, odnosno 1862. godine, zbio se egzodus Bošnjaka iz prekodrinskih nahija. Sjećanja na ta dramatična vremena, sačuvana su u porodičnim tradicijama i kazivanjima, u kojima se sa sjetom govori o gradovima i mjestima koja su Bošnjaci morali napustiti. U rijetkim sačuvanim dokumentima iz tog razdoblja, uglavnom se navode dragocjeni statistički podaci, popisi iseljenika, imovina. Treba istaknuti da su ti podaci fragmentarni i odnosili su se na pojedine godine i regije. Međutim, radilo se o talasima iseljavanja koji, zbog dramatičnosti u kojima su se odvijali i krajnjih posljedica, poprimaju neslućene razmjere. O golgotama muhadžira Bošnjaka, njihovim stradanjima, osjećanjima, razočarenjima i nadanjima, malo je rečeno. Ipak, pismo iz 1887. godine, daje ponešto svjetla o tome. II. PISMO HUSEIN-ef. UŽIČANINA (Pismo je iz Turske, 1887. godine, upućeno hafizu Ibrahimu u Bijeljinu) „Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu. Evo se u neko doba i moja duša malo smiri, te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamisliti, a sad ga svojim prihvatam. Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet, i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo, da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati. Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo. Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše: „Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše.“ I odosmo. Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše. Ne šćedoh tad u Aziziju što nam nuđaše, na Savi, no se tvome domu zaputih. A ti me kao pravoga dosta primi, i s tobom, u tvojoj mudrosti i poštenju, nešto utjehe nađoh, i smirenja nešto. Dvije godine ostavljao si me u tvojoj bijeloj Bijeljini, al ja svome hastaluku dohakati ne mogodoh. I još sam vidio one iste kako se i vama pod kožu uvlače, kako vas braćom svojom nazivaju, a u očima njihovijem poznadoh istu onu tminu akšamsku koja nas prekri i udavi, e, ja te tada, ustrašen pozvah da idemo skupa. Jer će taj mrak i tebe stići, kad-tad. No, ti mi nisi povjerovao, moj hafize. Ti ostade, a ja put pod noge. Ti svoj put odloži, a ja krenuh među tuđi svijet da svoj mir susretnem. Il ahiretsku kapiju da nađem. I kako mi je, pitaš, jesam li se konačno naviko, jesam li na svoje nogom stao za sve ove godine? Kako je našemu narodu, Bošnjanima našim, u ovom vilajetu što nije naš? Znaš kako nam je? Ko da nas je šejtan svojeručno nebrojenim sihirima posuo, ko nekim pepelom, i mi, kad iz postojbine svoje krenusmo, ko da izađosmo iz svojijeh života, iz svega što smo znali, kontali i činili, i uniđosmo u nečije tuđe živote. Pa nam u početku čudni ti tuđi životi, neudobni nekako, sve nas žulja, i lijepo i ružno, i dobro i loše, sve nam smeta, ni žal nam nije žalna, ni radost rahatna, ni berićet, i kad ga ima, za srce nam prirastao nije. I dugo tako hodasmo uzduž i poprijeko tim tuđim životima, kao čikmom, bez izlaza, tražeći sebe u toj pregustoj tmini, al sebe ne nađosmo. No se, malo-pomalo, polagahno, kako je insanima jadnim suđeno i dosuđeno u nekom kutku beskrajne i nemjerljive Allahove brige, svikosmo nekako i na tuđu kožu, i na tuđu riječ, i na tuđe adete, na sav taj život koji do juče ni zamisliti nismo mogli, i taj nam život postajaše sve manje žuljevit i mučan, ko što nekad bijaše. I eto, guramo nekako svoju tegobu uzbrdicom od sabaha do jacije, i nije nam više tako zorli i turobno. Baca na sve milostivi Allah ljekovitu prašinu zaborava. Samo se nekad, u po noći, bez razloga, probudimo ustrašeni. U mrak se zagledamo, pa se zapitamo: „Bože milostivi, hoćemo li se ikad vratiti u naše živote, poharane?“ I kako god na tebe i na tvoje mislim, moj hafize, sve se na jedno vrnem. Kako je rahmetli Evlija Čelebija, Allah mu dao svih sedam dženneta, kako dođe u naš bosanski vilajet, u kojem se još ni jedno nebo mirno ogledalo nije, pogodi i šta smo, i kako smo. I vako zapisa u svoj blagoslovljeni defter: „Nisu oni glupi, samo im pamet sporo dolazi.“ I pogodi, vallahi billahi! I pogodi, dragoga mi Allaha! Kako nas viđe, tako i pogodi! Svi smo taki, od prvoga do zadnjega. Al mi sebe poznavali nismo, makar smo sami sa sobom živjeli od kako je svijeta i vijeka. I vazda treba da nas planina u lice udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. I sad se polahko, ko oni sa dna kace, ko prava hezela, ko da smo fukara u mozak il hrsuzi najobičniji, sad se, rekoh, mi proćerani, u pamet vrnusmo. I sve nam jasno postade. I bi nam lakše na srcu našemu, ko da progledasmo. Al kasno, moj hafize. Sad nam pamet i ne treba, sad sve to slobodno moremo u jaliju baciti. Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi, dobri moj hafize?“ III. ISELJAVANJE BOŠNJAKA U VRIJEME AUSTROUGARSKE UPRAVE Nezadovoljni uspostavom austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci se počinju iseljavati u sve dijelove Osmanskog carstva. Najbrojniji dio se iselio u Istanbul, Karamurselu, Bursu, Hamidiju, Izmir i u druge gradove. Značajan broj Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, nastanio se i u Mitrovici, Novom Pazaru, Prijepolju, Prištini, Solunu, Sjenici, Skoplju. Javnost Bosne i Hercegovine bila je svjedokom tog iseljavanja. Zemaljska vlada je zabranila putovanje iseljenika u većim grupama, u nastojanju da umanji značaj iseljavanja u Bosni i Hercegovini i van nje. Talas iseljavanja je bio naročito brojan u toku i poslije 1882. godine kada je donesen novi vojni zakon. Naredbom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 15. marta 1882. godine, broj 2396/predsj., kotarskim oblastima u Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Kostajnici, Brčkom, Gradačcu, Bijeljini, Donjoj Tuzli i Zvorniku, potvrđena je s previšnjega mjesta privilegija na oslobađanje od vojništva za one bošnjačke porodice, koje su 1862. godine, iz Srbije prebjegle u Bosnu. Privilegija je dodijeljena od strane osmanske vlade, potvrđena je naredbom Zemaljske vlade i imala je važiti do kraja 1887. godine. Kotarskim uredima je naloženo da izvrše popis porodica prebjeglih iz Srbije i da ih oslobode poreza do daljnjeg, ukoliko se jave sporovi, rješavat će ih okružne oblasti. U literaturi nalazimo i mišljenje da je iseljavanje Bošnjaka bio oblik bosanskog protesta protiv austro-ugarske vladavine. Iseljenici su se organizirali i okupili oko zemljoposjednika Fehima Đumišića iz Banja Luke i Osmana Čengića. Iseljenici su Porti upućivali peticije u kojima su naglašavali težak položaj Bošnjaka u Bosni. Iseljenici su se nadali da će i u Bosni nastati paralelni pokret, koji će i Portu i Austriju, uvjeriti da Bošnjaci stradaju pod pritiscima režima. O teškom životu iseljenih Bošnjaka, upečatljivo govori i Okružnica Zemaljske vlade od 6. februara 1887. godine, br. 7062/III., upućena Vrhovnom sudu. U Okružnici stoji: „Često se događa da podređene oblasti dijelom putem Vrhovnog suda, a dijelom direktno na Zemaljsku vladu podnašaju sudske spise sa molbom, da se redovitim putem dostave strankama, koje u Turskoj stanuju. Pošto između Austro-Ugarske i Visoke Porte ne postoji ugovor o pravnoj pomoći, to Turske mjesne oblasti pokazuju samo predusretljivost, ako ovdašnjim molbama ili putem c. kr. izvanjskog ministarstva ili putem austr.-ugars. konsulata stavljenim zbog dostave ovosudbenih spisa dragovoljno dogovore. Mnogostručnost sudskih spisa, glede kojih se dostava traži, kao što i svojstvo sudskog postupka povodom su česta, da se iz dotičnog spisa ne može razabrati vazda o čemu se upravo radi. Razumije se lahko da turske mjesne oblasti sprovodeći takove zamolbe željele bi o parbenom predmetu, koji se tiču stranaka njihovoj jurisdikciji podložnih, da su barem u nekoliko upućene, to se ta želja pokazuje naprema nam upravo posve opravdanom dužnošću. Vrhovni sud neka stog sve podređene sudove uputi, da u svim onim slučajevima, gdje se već iz spisa, koji se dostaviti ima, ne uviđa jasno ime stranaka, parbeni predmet, pravni naslov itd., da kod podnošenja spisa u izviješću kratko i jasno naznače parničnu stvar, te svrhu dostave tog spisa, da se zamoljena oblast u predmetu stvari odavde obavijestiti mogne“. IV. POKRET PROTIV ISELJAVANJA Paralelno sa iseljavanjem Bošnjaka, u Bosni i Hercegovini nastajao je pokret protiv iseljavanja, kojeg su predvodili bošnjački, muslimanski, intelektualci. Posebne zasluge u tom pokretu pripadaju Mehmed Teufiku-ef. Azapagiću, koji će u periodu od 1893. do 1909. godine biti imenovan reisu-l-ulemom u Bosni i Hercegovini. Godine 1884. Azapagić je napisao na arapskom jeziku djelo pod naslovom: Rasprava o hidžretu, koje je 1886. godine, u knjižari „Vatan“ štampao i na turskom jeziku. Azapagić, u svom djelu, govoreći o štetnosti iseljavanja Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, pored ostalog, navodi i sljedeće: „Naša današnja hidžra u vrijeme zenita islama, to je pokret okrenut ka slabosti, koji proizvodi slabost na slabost, to je kao potrošiti novac da bi se zaradio novčić, prodavanje dragulja domovine, bez sumnje skupocjenog, da bi se kupio običan kamen i blato i to opet nesigurno“. Nadalje Azapagić navodi da muslimani mogu živjeti u Bosni i Hercegovini i pored austrougarske vlasti. Pored Azapagića, snažan glas protiv iseljavanja, digao je i Hadži hafiz Muhamed Emin Hadžijahić, koji je 1884. godine, u listu Vatan, na turskom jeziku, objavio članak pod nazivom: „Patriotizam“, u kojem poziva zemljake da ostanu u domovini, istovremeno navodeći pogubne primjere iseljavanja. http://www.youtube.com/watch?v=ClW7v_tl_qQ

KAKO JE RIM KREIRAO SRBE HRVATE BOSNU BOŠNJAKE Srbi ( latinski servi, serbi = rob slugan ) Hrvati ( latinski cretino, croatino = budalina kreten ) Bosna ( latinski bos + nae = volčine govedine ) A šta Turci misle o " svojim " BOŠNJACIMA : tur. bosh + nyak = beskućnik, fukara; izv turski bos + nya = ničija zemlja (pravni status kolonije, latinski terra nullius ) Vaša Kraljevska : http://ow.ly/pCeWG

Norbert Viner: Mehanizam i istorija bosanskog jezika Kada se dešava bilo kakva diskriminacija treba ostaviti sve poslove ma koliko oni bili važni i pokušati da se takva pojava spriječi. A pošto smo živi svjedoci jednog fenomena koji se dešava u vezi s našim jezikom, što smo ga namrli kao našu najdragocjeniju baštinu, ostavimo sve na stranu bar toliko vremena koliko je potrebno da se iskoristi svoje pravo na pravdu, za koju smo se i borili zato da bi mogla biti ostvarena. Nije u pitanju samo lijeva pravda. To je apsolutno pravo. Nakon sjajnog perioda prve pismenosti i književnosti krajem dvanaestog vijeka, u kome se pojavljuje čuvena povelja Kulina bana i evanđelje kneza Miroslava, Kulinovog zeta, jenjava pisana riječ jer su je proglasili čudnom, sumnjivom, heretičkom. U sljedećem stoljeću nastale su raznovrsne hajke, pa su, počevši od Bilinopoljske abjuracije na rijeci Bosni 1204. godine, počele sve češće inkvizitorske kaštige, a knjige na narodnom pismu i jeziku sve rjeđe i rjeđe. Tamjan je sve jače štipao nosnice, uši je parao zveket oružja, a oči grizao dim sa zgarišta – progonjena je „bosanska kuga”. Do pedesetih godina tog vremena napisano je i nekoliko povelja (na dvoru progonjenog bogumila Mateja Ninoslava i potomaka kneza Miroslava – kneza Andrije i župana Radoslava), te nekoliko natpisa u kamenu. U drugoj polovini trinaestog stoljeća, zajedno sa patarenskim starješinama u brda se sklonila narodna riječ, a novi vladari, namjesnici nad zemljom, Šubići, uveli su u svojoj dvorskoj kancelariji i u svim sredstvima komunikacija latinsko pismo i latinski jezik. U tim burnim, mutnim i skrbnim vremenima javio se na kraju Stjepan Kotroman, a za njim i svi oni koji su nosili čistu dušu, istinsku misao i pravi, narodni jezik. Rodivši se u sretnoj historijskoj konstelaciji, u dobro razgranatim međunarodnim vladarskim vezama, njegov sin Stjepan Drugi ne samo da je uspostavio veze sa predstavnicima Crkve bosanske, nego su se oni nalazili i na njegovom dvoru – bez njihove prisutnosti i privole nije se mogao sklopiti nikakav ugovor između domaćih feudalaca, niti se mogao sačiniti bilo kakav međunarodni ugovor u formi povelja. Iz tog vremena sačuvane su do danas rijetke i prekrasne povelje na čistom narodnom jeziku, u čistom narodnom duhu. Lijepim slučajem do nas je doprlo i jedno prekrasno evanđelje toga doba – Knjiga Divoša Tihoradića, sa velikim brojem iluminacija, što nam rječito govore o znatnoj pisarskoj i slikarskoj vještini, o tradiciji koja je očuvala ljepote ranijih glagoljskih i ćirličkih spomenika (pisanih posebnom, bosanskom vrstom glagoljice i ćirilice). Tlačena, gažena, stavljana na lomaču, Crkva bosanska je očvrsla i radikalno se bori za svoje ciljeve, mada opkoljena krvožednom evropskom crkvenom hijerarhijom i mašinerijom. Šireći granice svog uticaja ona u srcu Bosne onemogućava katoličkog biskupa, koji iz svog sjedišta u Brdu kod današnjeg Sarajeva bježi čak u Slavoniju gdje i ostaje za vrijeme čitave bosanske samostalnosti, a pravoslavni episkop iz Stona mora također da se seli – ostavši bez vjernika on odlazi u dolinu rijeke Lima. Apokalipsa i druge knjige Novog zavjeta prepisuju se na narodnom jeziku, čitaju se apokrifne biblijske priče, roman o Aleksandru Velikom, magijske molitve kao ljekarije, itd. Zahvaljujući napuštanju nerazumljivog, pa prema tome i nenarodnog jezika, od tada neprestano raste pismenost i književnost bosanska sve do propasti zemlje 1463., odnosno 1482. godine. Ljepota autohtonog narodnog govora njeguje se i kasnije, za vrijeme turkse okupacije, naročito u manastirskim kronikama i drugim radovima vrijednih franjevaca, te u alhamijado književnosti bosanskih Muslimana (arapsko pismo i narodni jezik), koji su u svojim domovima sačuvali sve do naših dana i bosansku ćirilicu (bosančicu). Veoma je važno i potrebno ponovo podvući da je ta književnost – književnost narodnog jezika i narodnog govora, koji je u zapadne krajeve prodro mnogo kasnije, a u istočne krajeve tek u prošlom stoljeću, pobjedom Vuka Karadžića. Narod Bosne i Hercegovine dobio je dakle davno, najranije od svih, u vječitu baštinu najveći dar koji jedan narod uopće može dobiti- bogati narodni jezik, na kome su stvorene i objavljene najljepše južnoslavenske narodne pjesme, pogotovo one lirske. Uzimajući načelo Piši kako govoriš, već u dvanaestom vijeku su bosanski dijaci izmišljali ortografiju koja je najbolje odgovarala pojedinim glasovima i skupinama glasova što su se čuli u narodnom govoru. Kako je na primjer glasovnu skupinu št narod stapao u jedan glas ć, dijaci su za taj fonem našli i poseban znak, pa je nekadašnja riječ tisonšta, napisana kao tisonća, odnosno tisuća, a riječ opština napisana i čitana kao općina. Dubrovačku komunu svi bosansko-humski dijaci nazivaju već od kraja XII vijeka općinom, a komuna Popova polja također se naziva Općina Popovo polje. Iz mog izbora Stari bosanski tekstovi („Svjetlost”, Sarajevo 1995) vidi se da je stapanje glasova št u ć (sa neznatnim iznimkama, koje su nastale prepisivanjem staroslavenskih tekstova) evidentno i u drugim izvedenicama kao što su „općeno dobro”, „općiti”, itd. Takav rezultat u ponarodnjavanju pisma došao je preko franjevačkih kroničara i muslimanskih pisaca turskog perioda sve do nas. Općinom su zvali komunu u kojoj sam se rodio i ja i svi njeni stanovnici, bez obzira kojoj vjeri pripadali (kršćanin Ivan Putica, hrišćanin Milan Kovačević, musliman Jusuf Šemić, predsjednici ili vijećnici te općine, kao i vas narod tog kraja). Naziv općina bio je prirodan i normalan, pa ni Šestojanuarska diktatura od 1929. godine nije uspjela da tu tradiciju dokine. (Ipak je u jednome uspjela – uvezenu riječ srez uvela je umjesto domaćeg naziva kotar, za koji se zna još iz mnogobrojnih bosansko-humskih povelja). Obično se tvrdi da su dubrovački pjesnici svoj jezik crpili iz svog hercegovačkog zaleđa. To je tačno, samo nam valja znati da je hercegovačko zaleđe tog vremena (XV i XVI vijek) u pogledu jezika bilo bliže bosanskom govorima nego što je to danas. To proizlazi iz činjenice da su se u međuvremenu dogodile mnoge migracije i da je skoro sva istočna Hercegovina naseljena novim stanovništvom, pridošlim iz istočnih krajeva, kao što su novim stanovnicima iz tih krajeva naseljeni i u novije vrijeme (od prije 100-200 godina) veliki predjeli Bosne, kolonizacijom što su je sprovele turske vlasti. Osim toga, dubrovački građani imali su veoma živ kontakt sa Sarajevom i drugim bosanskim gradovima i njihovim stanovnicima, pomoću kojih su bogatili svoju leksiku. To je naročito primjetno u Dervišijadi Stjepana Đurđevića, a uticaj bosanske narodne pjesme na neke dubrovačke pjesnike je očigledan. Dubrovčani nisu jedanput hvalili bosanski jezik, a to su činili i mnogi drugi putnici kroz Bosnu. Katolički misionar Bartol Kašić koji je odlično poznavao južnoslavenske narodne govore, više puta je isticao prednost bosanskog jezika, u prvoj polovini sedamnaestog stoljeća. Talijanski isusovac Jakov Mikalja uspoređuje bosanski jezik sa jezikom Toskane kao najboljim talijanskim govorom (1651). Za Mula Mustafu Bašeskiju, koji je vrlo dobro poznavao bogate orijentalne jezike, bosanski jezik je najbogatiji i najljepši. Prednosti bosanskog govora isticali su u posljednje vrijeme mnogi njegovi poznavaoci, a najiskrenije komplimente daće mu veoma škrti pisac u komplimentima – novosadska književnica Isidora Sekulić. A eto, taj bosanski jezik, taj bosanski govor i razgovor, doživio je da ga pojedinci kastriraju, i da tu kastraciju proglase naučnom i zakonitom. Ono što smo govorili o oficijelnom nazivu općina nije samo rezultat dekreta administracije nego i savjesti lingvista koji poznaju historiju i razvoj govora ove sredine. Oslanjajući se na Vuka i na njegove istočno-hercegovačke govore, oni su iz njih izveli zakone čiju su vrijednost protegli i na ovu republiku, koja ima drukčiju tradiciju. Valja napomenuti da ti govori na koje se pozivaju izvjesni lingvisti nisu govori sadašnje istočne Hercegovine, nego zapravo crnogorski govori, što vjerovatno sasvim odgovaraju tim krajevima, ali ne i nama ovdje. Preko svojih ličnih poltrona, pozivajući se drsko na najnovija naučna dostignuća, na Marksa i Lenjina (samo ne još i na Boga) oni su u redakcijama izdavačkih preduzeća, listova i časopisa, radija i televizije, napravili dar-mar u jeziku, pa sada trljajući zadovoljno ruke, propovijedaju (kao – demokratski) prirodni i spontani razvitak kniževnog jezika u nas. Jezički diktatori pretvoriše se (na riječi, naravno) u jezičke demokrate. Oni su do jučer tjerali našu djecu (ako nisu mogli natjerati nas) da usvoje takve riječi kao što su upražnjavati, djejstvo, prevashodno, umjesto svoje riječi natjerali ih ubjeđivanjem (jer u nas ubijediti znači natjerati, prisiliti), a nisu ni pokušali da ih uvjeravaju i uvjere. Takvim djejstvom (djelovanjem) mogli su samo da naprave medvjeđu uslugu i državi i društvu, na koje vole često da se pozivaju. Zahvaljujući njima mi više ne možemo da rješavamo križaljke nego samo ukrštenice, ne možemo da palimo žarulje nego samo sijalice. Da nije njih ne bi nikome živom novinaru naumpalo da naslov televizijske drame Kruh Čede Price prekraja u Hljeb (u dva sarajevska dnevnika, u „Oslobođenju” i „Večernjim novinama”). Iz tako nametnute logike ja bih trebao svojoj supruzi, kao i svojoj djeci, koji svaki dan kupuju kruh narediti da kupuju samo hljeb (kako ga ja čično i nazivam od kako sam progovorio, ali ga eto ne nazivaju moja čeljad u kući, mada sam oduvijek znao da mi svi idemo trbuhom za kruhom, htjeli mi ili ne). U našim školskim udžbenicima, kao i u novinama, nema uopće otoka, nego samo ostrva, mada ne znam da igdje u Bosni i Hercegovini ima i jedno jedincato ostrvo, a znam za Karaotok blizu mog rodnog mjesta, i znam za mnogo otoka (pa i u ženskom rodu, kao što je Otoka kod Bihaća – malo dalje su i dva Otočca), ili Otoku kod Gladnog polja u blizini Sarajeva. U nas ćutjeti (ili ćutiti) znači osjećati, a šutjeti šutjeti (ili šutati). U nas svi radni kolektivi gdje nema službenog lektora čestitaju sretnu novu godinu (vidi bilo koji broj svečanog „Oslobođenja”), ali gdje ima lektora tu nastaje srećna nova godina i rudari idu u svoje jame sa uzvikom Srećno! umjesto uobičajenim Sretno! Itd., itd. Imam negdje u svojim ličnim arhivalijama mnogo primjera koji govore o unakažavanju jezika ove sredine. Ali, nemam mnogo vremena i neću tražiti te svoje mnogobrojne zabilješke na zaturenim listićima, nego ću se osloniti na svoje pamćenje, koje više nije malo. Kao jednu od nemilih pojava u jezičkoj praksi, danas često možemo u novinama pročitati neuobičajenu, nama stranu tvorbu hipokoristika. Umjesto Pero, Jozo, Ahmo, Juso, Vlado, mi čitamo Pera, Joza, Husa, Jusa, Vlada, itd. Deklinacija kod ovih imena glasi: Pera, Pera, Peru, Pera, Perom, Peri umjesto Pero, Pere, Peri, Peru, Pero, Perom, Peri…. U nas u Bosni pravu mjeru je našla upotreba infinitiva i njegove zamjene sa tvorbom da + prezent. Međutim, ta skladnost u posljednje vrijeme se sve više narušava forsiranjem upotrebe namjernog da + prezenta umjesto infinitiva, što predstavlja slučaj koji nije ni malo bezazlen. Mi nismo za gubljenje infinitiva tamo gdje mu je mjesto, kao što nismo isto tako za održavanje infinitiva pod svaku cijenu – onog koji narušava ljepotu i bogatstvo rečenice. Zastranjivanja u jezičkoj praksi u nas ima mnogo, ali u rušenju tradicije najbolji je primjer upotrebe glasa h. Zato ću o tome ovdje i ovom prilikom i govoriti. Proučavajući pismenost i književnosti južnoslavenskog, posebno bosanskog Srednjovjekovlja (evanđelja, povelje, pisma, natpise, zapise, itd.), naišao sam na puno prisustvo suglasnika h, kao i njegovu pravilnu upotrebu s obzirom na staroslavensko porijeklo tog fonema. On je prisutan svugdje, u imenicama, zamjenicama, glagolima, itd. (Hlm, Hum, humac, humka, Hvojnica, hvoja, Hrenovica, hren, Čehotina, Hvao, Hval, Hrvatin, hrabren, hrabar, haba, haran, hićenije, hitrost, hitrec, hiza, hodotajiti hodataj, hoditi, hotenje, hrapav, hud, hudoba, huliti, hula, husiti, husas, itd.). Glas h je očuvan u pisanim spomenicima, kao i u narodnom govoru kroz čitav turski period u kronikama kao manastirskim, u alhamijiado pisanim pjesmama muslimanskih pisaca, u školskim udžbenicima koji su se štampali u Sarajevu za vrijeme stare Jugoslavije. Međutim, u posljednje dvije decenije isforsirana je u praksi svakodnevna zamjena glasa h sa glasovima v i j, tako da je u jednom izdavačkom preduzeću (u kome se izdavala usput rečeno sva stara literatura u ekavskom izgovoru), svako h pretavarano u v ili j, tako da je i svako uho pretvoreno u uvo, svaka snaha u snaju, svaki gluhač u gluvača, svaka streha u streju, itd. Takva praksa se sve više uvodila u novinama, na radiju, na televiziji, u školi. Dolazilo je do vrlo žalosnih i smiješnih situacija, zbog kojih kao da nikoga nije zaboljela glava. Evo nekoliko primjera: U jednom ijekavskom tekstu u dnevnoj štampi pronašao sam da pisac umjesto lijeha (kako glasi i njen još staroslavenski oblik) piše leja. U jednoj pjesmici napisano je kako je neka ptica prnula sa grane, umjesto prhnula, čemu su se od srca i zlurado smijala sva naša djeca. U velikom dijelu članaka o domaćinstvu (kućanstvu) umjesto kuhinja pisano je kujna. To nije ni čudo kada je svaki kuhar pretvoren u kuvara, a svaka kuharica u kuvaricu. Zbog takvog kuvanja i zakuvavanja dobio sam od svoje rodice iz jednog malog mjesta pismo, u kome mi piše da ona „…ne može više biti kuvarica!” Kada sam je upitao pri prvom susretu – od kada je ona počela da govori kuvarica i kuvati – ona mi odgovori da nikada tako nije ni govorila, ni ona ni niko u njenom mjestu, ali da su joj u općini gdje je daktilograf rekli kako mora pravilno pisati… Da slučaj sa tom mojom rodicom nije slučajan govori mi i slučaj moje svastike – učiteljice. Jednog dana došla mi je sva usplahirena – inspektorka je bila na njenom predavanju i dala joj mnoge zamjerke na ispravkama koje je učinila u đačkim tekama. Zapravo, zamjerke za ispravke koje nije učinila. Naime, radilo se o tome da je učiteljica, što je sasvim normalno, dozvoljavala pravilnu upotrebu glasa h, a nadzornica je htjela da se umjesto h upotrebljavaju glasovi v i j. Kakav lektorski pritisak vlada u redakcijama novina vidi se po primjeru „Oslobođenja”. Ako čitate oglase u tom listu vidjećete da sva preduzeća koja imaju vlastite kuhinje, ili hoteli, uvijek u oglasima traže kuhare i kuharide, ali u samim tekstovima možete naići samo na kuvanje, kuvare i kuvarice. Jedna učiteljica u školi na Bistriku u Sarajevu izdala je nekom Husi svjedodžbu, u kojoj je njegovo ime prekrojila u Uso, a sud u Sarajevu pozivao je kao svjedoka nekog Hurema, ali se nije htio odazvati, jer su mu prezime pisasli kao Urem. Imao sam priliku da nekoliko puta postavim pitanje nekim lektorima o njihovoj praksi, odnosno samovolji u preinačavanju glasa h u njegove erzace v i j, našto bi lektor obično odmahnuo rukom, objašnjavajući da se radi o jednoj beznačajnoj sitnici. Kada sam uporno inzistirao na tome da upravo oni, lektori, ne misle da je to sitinica, jer sa sami služe uvijek intervencijom, mijenjanjem glasa h u druge glasove, dobijao sam nov odgovor – da to nije njihova stvar, da je to uhodana praksa. Kao primjer navodili su slučaj da se savez gluhih službeno zove Savez gluhih Jugoslavije i u sarajevskoj podružnici, da se preduzeće za prodaju duhanskih prerađevina naziva Duvan, kao i sve njegove filijale u republici, itd. Obično bi napomenuo da je to recidiv iz administrativnog upravljanja, ali da tu nije lijeka, da je to tako – i kvit! Zato da nema u našoj štampi više ni snaha, ni stuha, ni promahe, ni puhanja, ni puhadžija, ni protuha, nego su to snaje, stuve, protuve, promaje, duvanja, puvadžije, i tome slično. Radi li se zaista ovdje o sitnicama? Naravno da ne radi, pa o tome treba još ozbiljnije progovoriti. Poznato je naime da Vuk Stefanović Karadžić u svom istočno-hercegovačkom govoru, koji je u stvari jedan od crnogorskih govora, i čije se područje ne poklapa sa sadašnjom istočnom Hercegovinom, nije imao glasa h i nije ga ni štampao u svojim prvim djelima. Tek dolaskom na periferiju prave Hercegovine i u Dubrovnik on je čuo redovno taj glas na njegovom pravom mjestu – i unio ga je i u alfabet i u knjige. Vuk je u svom kraju mogao da čuje zamjenu suglasnika h ne samo sa suglasnicima v i j, nego i sa g i k. Tako ljudi iz tih krajeva i danas govore umjesto odoh odok, umjesto njih njik, itd. Znam jednog učitelja što piše i historijske romane, koji tu zamjenu i sada, pošto je prošao nauk, tako vrši. Kada bih ga susreo obično bi me pitao za razne stvari, pa između ostalog, i ovo, i ovako: - A kako nam je još Kamza Kumo? - Kako se drže mladi pisci? Ima li ig mnogo? - Čitao sam jednu dobru priču Knuta Kamsuna? Tamo, kao i na znatnim područjima ostale Crne Gore, Srbije, i nekim drugim manjim područjima, h se veoma rijetko čuje, pa je izgubljeno i u genitivu množine pridjeva, zamjenica i brojeva (promjenljivih); dobri’, bolji’, gori’, slatki’, mali’, moji’, naši’, svaki’, pedes’ti’, umjesto dobrih, boljih, gorih, slatkih, malih, mojih, svakih, pedesetih, itd. Također se to dešava u imperfektu i aoristu prvog lica prezenta: viđa’, govora’, čita’, reko’, vezo’, umjesto: viđah, govorah, čitah, rekoh, vezoh, ukoliko se ne izgovara kao: viđak, govorak, čitak, rekog, vezog… U suglasničkom skupu hv često se izostavlja h, ili se hv pretvara u f. Naravno, u pisanju se h u ovim slučajevima more staviti tamo gdje mu je po etimologiji mjesto, ali se ni to ne čini uvijek. Pravopis srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika (izadnje Matice srpske u Novom Sadu ili Matice Hrvatske u Zagrebu) dopušta dvojako pisanje glasa h. Tako se može pisati uho i uvo, muha i miva, duhan i duvan, buha i buva, protuha i protuva, pastuh i pastuv, kuhar i kuvar, itd. Bilo bi logično da se riječi sa h pišu tamo gdje je h udomaćeno, gdje se po tradiciji piše tačno tamo gdje mu je mjesto po etimologiji, što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom (sa malim izuzecima u naznatnom dijelu zemlje gdje se govor u izvjesnoj mjeri razlikuje, jer se radi o novim stanovnicima a ne starincima). Međutim, u javnim komunikacijama se čini upravo obrnuto od onoga što bi se moglo očekivati, pa kao što se ne piše općina (o čemu smo ranije govorili) ne piše se ni uho nego uvo, pastuh nego pastuc, duhan nego duvan. Čak se h ispušta i tamo gdje se po pravopisu ne smije ispustiti ili zamijeniti: kožuv umjesto kožuh, kujna umjesto kuhinja, ruvo umjesto ruho, snaja umjesto snaha, streja umjesto streha, kinuti umjesto kihnuti, usanuti umjesto usahnuti, itd. Zašto i dokle? Do koje se mjere u jeziku s nama pravi komedija najbolje će pokazati nekoliko primjera iz žive prakse: Govoreći još 1955. godine u reviji Odjek u rubrici „Naš jezik” (br. 9, septembar) o glasu h profesor našeg jezika i lektor M. Bubić dosta se stidljivo ali odlučno pobunio protiv izvjesne prakse u tretmanu jezika u našoj sredini. On je branio jedno izdavačko preduzeće što je jednoj od svojih edicija dalo ime Narodni kuhar, a ne Narodni kuvar. Vrlo privržen pristalica A. Belića nije mogao a da ne pruži otpor zloupotrebi u izostavljanju glasa h, pa je naveo primjer da je narodna poslovica „Pomalo Muho – sjutra ćeš suho” napisana u jednom sedmičnom listu kao „Pomalo muvo – poslje ćeš suvo!” Gorljivi novinarski čarobnjak koji pretvara svaku muhu u muvu, ovog puta je vlastito ime Muharem (u hipokoristiku – Muho) pretovrio u muvu! Svi bosanskohercegovački pisci od najstarijih vremena (sa neznatnim izuzetkom u posljednje doba) arapsku imenicu duhan pišu dosljednjo duhan, a ne duvan, pa ipak se glavno preduzeće za prodaju duhana zove Duvan. Od svih fabrika (ili tvornica) duhana u Bosni i Hercegovini, iako su se od svog osnutka ranije zvale Tvronice (ili fabrike) duhana, danas nosi staru firmu samo Tvornica duhana u Banjaluci. Fratri u Andrićevim kronikama, trgovci u Samokovlijinim novelama, seljaci iz proze Hamze Hume – svi puše duhan. H. Dizdar objavio je prije rata i poslije rata odlomke iz svojih proza koji su nosili zajednički naslov Duhan. Seljak, sadilac duhana iz Donjeg Poplata kod Stoca, Mirko V. Mihić, štampao je odlomke iz romana Duhan (a možda bi danas imali i cijelo djelo pod tim naslovom da Mihić nije poginuo vraćajući se sa Sutjeske 1943. godine, kao preživjeli partizan). Radnik-pisac Huso Salčić objavio je u predratnoj Jugoslovenskoj pošti i u časopisu Putokaz nekoliko reportaža iz ciklusa Duhan. Taj naziv pisci su davali bez ikakvog razmišljanja, jer drukčije duhan ne bi mogli ni nazvati nego duhanom. Pa ipak, u malim hercegovačkim mjestima danas postoje preduzeća za otkup i preradu duvana, a čini mi se da Institut u Mostar ima u svom imenu oblik duvan. Jedino Društvo proizvođača duhana, jer se radi o proizvođačima, a ne uštavljenim birokratama, nije bježalo od toga da bob nazove bobom a popa popom. Zašto je tako? I dokle će tako? Jedna lijepa domaća, staroslavenska riječ koja je ostala u Bosni i Hercegovini u upotrebi do danas, grah, izbačena je iz vokabulara naše štampe i ugostiteljstva. Umjesto nje uvezena je ovdje nepoznata, ili vrlo malo poznata, strana riječ pasulj. Riječ grah se očuvala i kod Bugara i Hrvata također, a u Makedoniji se upotrebljava u obliku grav. Želimo da grah ponovno uđe u našre restorane i štampu, jer se nalazi u svakodnevnoj upotrebi i u našim kućama, kao grah sa suhim mesom, krajiški grah, tetovski grah, salata od graha, i tome slično. Mnogi pisci iz SR Srbije nastoje da u svojim rukopisima glasu h daju mjesto koje mu etimološki i pripada, pa pišu gluho doba, itd. Ima preduzeća, kao „Crvena zveza” u Kragujevcu, koja svoje proizvode reklamiraju ostavljajući u njima glas h (suhomesnati proizvodi). Možda je to proizašlo iz svijesti pojedinaca o tome da je u staroslavenskom, pa i u starosrpskom, taj glas postojao tamo gdje mu je mjesto. Kako bilo da bilo, u poslijeratnom periodu iz beogradske štampe sve više iščezava glas h, osim na onim mjestima bez kojih se bez njega ne može. Zato se tamo piše duvati, gruvati, proja, promaja, uvo, muva, duvan, pastuv, itd. Turcizmi se upotrebljavaju u oblicima vajat, jendek, aždaaj, tan alva, itd. Tako je i u SR Crnoj Gori. To je slučaj i sa SR Makedonijom i makednoskim jezikom, gdje je h nestalo i u domaćim i u pozajmljenim riječima: grav, an. Kanoniziranje ovakve prakse je pravo tih bratskih republika i njihovih naroda. Takve glasovne promjene nisu se međutim dogodile u svim južnoslavenskim zemljama i krajevima. Na primjer, u bugarskom književnom jeziku h je ostalo skoro nedotaknuto. Uzmimo samo riječi koje počinju sa h: habja, hazain, havier, hajka, jalosvam, halosnik, haltav, haresvam, harizan, hartija, hvala, hvalba, hvalebstvije, hvaštam, hvojna, hvošt, hidra, hitro, hlad, hleben, hljab, hobot, hod, hmel, hodilo, hora, horo, hubav, hrast, siha hrana, hulitel, hlm, itd. Bugarski turcizmi također su očuvali osnovne osobine originala: haber, havan, hair, hajduk, hajta, hala, halal, halva, halvadžija, hamal, hambar, hamam, han, handžar, hadnžija, haramija, harač, harem, harč, hendek, itd. Glas h sačuvan je isto tako dobro u slovenskom (slovenačkom) jeziku i nije ovdje potrebno da bilo šta citiramo. U SR Hrvatskoj se glas h u većini krajeva također vrlo dobro održao. Zato u hrvatskom književnom jeziku suglasnik h ima punu prednost pred njegovim erzacima (osim u ponekom književnom djelu u kome hoće da se naglasi kolorit govora jedne lokalne sredine). Takav slučaj je i sa SR Bosnom i Hercegovinom. Glas h je sačuvan u većini krajeva republike. Tu stanuju starinci koji kažu samo gruhati, puhati, kihati, kruh, hljeb, hladovina, proha, promaha, grah, pastuh, ruho, snaha, streha, itd. Ovdje su sačuvane i veoma stare staroslavenske riječi kao što je veht (vehto). Zato su i geografska imena sačuvala svoj prvobitni oblik: Hum, Grahovo, Jahorina, Čehotina, Renovica, i slično. Sasvim je onda prirodno, kada su već tako odlučno zadržali staro h u svom govoru i jeziku, da su Bosanci i Hercegovci mogli da sačuvaju h i u riječima primljenim iz orijentalnih jezika. Navešćemo one iste riječi koje su se u istom obliku očuvale u bugarskom: haber, havan, hair, hajduk, hajta, hala, halal, halva, halvadžija, hamal, hambar, hamam, han handžar, handžija, haramija, harač, harem, harč, hendek. U Bosni i Hercegovini ne znaju za glas h samo oni novi stanovnici, koji su tokom posljednjih godina, posljednjih decenija, pa i posljednja dva stoljeća, stigli iz krajeva gdje se glas h izgubio, odnosno zamjenio sa v, j, pa i sa g i k. U odnosu na bosanskohercegovačke starince (sve tri vjere ili nacije) imigranti predstavljaju manjinu i oficijelni pravopis kojim se služi štampa, izdavačka djelatnost, radio i televizija, ne može biti prilagođen manjini, nego treba da služi potrebama većine. Do sada je to bilo obrnuto, ali ne bi smjelo više da bude tako. Slučaj sa suglasnikom h je indikator za čitavu dijagnozu o kojoj je riječ, pa ne možemo a da ne spomenemo ishitrenu tvrdnju jednog poznatog lingviste, rođenog ovdje, ali nažalost dugo vremena udaljenog od naroda u kome se rodio. U jednom članku prije izvjesnog vremena objavljenom, on brzopleto kaže da je glas h kod bosansko-hercegovačkih Muslimana veoma očuvan zahvaljujući orijentalnim jezicima, čija je leksika prodrla u njihov govor. Kakve li netačnosti i kakve li nepravde! Jer, bosansko-hercegovački Muslimani kao autohtoni starinci vuku svoj govor sa izvora, iz jezične matice davnine, iz jezičke baštine, i zahvaljujući samo tome oni su mogli da sačuvaju to nesretno h i u svojim turcizmima i arabizmima. Da je to tako govori primjer Bugara, koji su bez posredstva domaćih muslimana sačuvali glas h, dok su Albanezi i Makedonci i u svojim i u orijentalnim riječima izgubili taj glas. Čak oni kažu i pišu vlastita imena bez glasa h – Memet, Amet, itd. Dosta znamo o dvije varijante srpskohrvatskog jezika, odnosno varijantu zapadnu ili hrvatsku, istočnu ili srpsku. Svaki građanin ima pravo da piše jednom od njih, pa i građanin Bosne i Hercegovine. Ali, bez ičijie presije. Iz iznesenih podataka vidi se jasno kako su protagnosti istočne varijante učinili sve da ona, bar u nekim vidovima, prodre na područje Bosne i Hercegovine. Naravno, ona to niti može niti smije. Za prodiranje zapadne varijante nema nikakvih realnih uslova, bez obzira ne poneke i nečije pretenzije. Ovdje se danas govori o mogućnosti jedne međuvarijante, koja bi se koristila tekovinama iz obje varijante. Govori se o prožimanju varijanti. Govori se na razne načine i sa raznim ciljevima. Međutim, ta specifična jezička situacija u BiH, „koja je nastala kao rezultat posebnih uslova u kojima se razvijao standardni jezik na ovom, bosansko-hercegovačkom terenu” traži drukčija rješenja. Autohtoni, standardni jezik ovdje nije podudaran sa jezikom dviju varijanata i njegova eventualna kanonizacija traži zato i specifičan pristup i posebno rješenje. Leksičko blago za svoj vokabular jezički eksperti crpiće iz bogatih vlastitih izvora. Leksika Bosne u svojoj glavnini ima dosta istovjetnosti sa leksikom zapadnih naših krajeva, odnosno zapadne varijante. Sintaksa joj je približnija istolnoj varijanti, ako se odbaci izbjegavanje infinitiva, što je svojstveno istočnim govorima. Sa istočnom varijantom zajednički je i futur u načinu pisanja (radiću umjesto radit ću), još od vremena kada je to usvojila jedna komisija Bosanskog sabora, revidirajući Brozovićev pravopis. Pravopis namijenjen stanovništvu Bosne i Hercegovine neće se osvrtati na podudarnost sa pravopisom u jednoj ili drugoj varijanti, nego će se služiti onim leksemama koje su žive u jeziku. Tako će se dogoditi da se uvedu mnogi subleti kao što su val i talas, vijek i stoljeće, kruh i hljeb, nogomet i futbal (fusbal), utisak i dojam, stroj i mašina, fabrika i tvornica, zrak i vazduh, kat i prat, plin i gas, tlak i pritisak, ulje i zejtin, papir i hartija, domaćinstvo i kućanstvo, preduzeće i poduzeće, tabak i arak, januar i siječanj, hiljada i tisuća, gnojivo i đubrivo, itd. Vjerovatno će to isto biti i sa riječima istog korijena, domaćim i stranim, kao što se barbar i varvar, hemija i kemija, kaos i haos, aždaha i aždaja (mada je pravilno aždaha s obzirom na staroperzijsku riječ aždahaka). U Bosni je običnije i uobičajenije demokracija nego demokratija, plaća nego plata, sretan nego srećan, ali će prvi oblik imati možda samo prednost nad drugim. U pogledu turcizama trebalo bi napraviti punu reviziju. Po Pravopisu naših matica orijentalizmi kao što su aždaha, hendek, halva, pišu se samo kao aždaja, jendek, alva, što predstavlja pravi paradoks, jer se te orijentalne riječi ovdje upotrebljavaju u većini sasvim izvorno, pravilno, isto tako kao što se riječi proha i promaha izgovaraju izvorno i pravilno, a u rječniku Pravopisa propisuje se, ne znamo zbog kakvog čuda, kao proja i promaja! Na kraju bih rekao da su razni lingvistički heretici u svojoj prehitroj i pretiloj hitrosti učinili toliko hodoba u upotrebi samoglasnika h – da ne bi bila dovoljna čitava knjiga od nekoliko tabaka za njihovu golu registraciju. Zato ću i završiti ovo svoje razmatranje s napomenom da bih radije pisao svoje stihove i sve ostalo što pišem na nekom drugom jeziku nego na svome materinskom – kada ne bih mogao da pišem onako kako me je majka učila, a za čiju bilo želju i volju. Jer ispustiti glas h iz svoga slova bilo bi isto kao što bi neki kompozitor izbacio upotrebu jedne note iz muzičke skale, ili jedan kemičar bilo koji element iz Mendeljevog sistema, ili jedan graditelj jednu stepenicu u stubištu jedne zgrade. U ocjeni tradicije, koja se u svakom slučaju mora poštovati, biće raznovrsnih shvatanja. Inzistiranju na vjekovnoj tradiciji poneko će suprotstaviti misao o novoj, možda i dvadesetogodišnjoj praksi kao novoj tradiciji. U slučaju da se u svim pitanjima ne može doći do istovjetnih pogleda valjaće ići na kompromisna rješenja, naročito u pitanjima oficijelnih naziva. Na primjer, ako se ne mogne odlučiti o nazivu između općine i opštine, zašto se ne bi uzeo izraz komuna, koji asocira na najstariju socijalističku tekovinu u historiji društva, a u potpunosti odgovara našem društvenom biću: Ili, da spomenemo jedan drugi primjer – teatar. Po čemu bi u Bosni imao prednost naziv teatra kao pozorište nad kazalištem, pa i gledalištem? Još je (do sada nezamjenjljivi lingvista) T. Maretić predložio klasično ime teatar, ali bez odziva. To je veoma pogodan izraz i za nas, ali mi imamo još bolje rješenje. Zašto mi u Bosni ne bismo uzeli jedan narodni, još neiskorišteni izraz, proistekao iz starog jezika, a živ i dan-danas u narodu. U nas se od davnina glumilo (još u srednjem vijeku), pa su bosanski glumci išli u Dubrovnik da kao gosti glume na godišnjoj pkladnoj festi. Krajiški junak Osmanaga prezivao se Glumac, a takvih prezimena zadržalo se sve do sada. Mjesto gdje su glumci davali predstave nazivana su glumištima, pa zašto mi ne bismo sada u Sarajevu, Zenici, Mostaru, Banjaluci i Tuzli imali narodna glumišta, umjesto narodnih pozorišta ili kazališta, kada je glumište izvornije, narodnije i ljepše? Ovakvom praksom, naučno fundiranom, došli bismo do odličnih rješenja, što bi zadovoljila razne želje i ukuse. Nalazimo se u eri pune specijalizacije u svim područjima ljudske djelatnosti, što predstavlja logičan ishod težnje ka punom ovlađavanju u proizvodnji i mišljenju. Ali, nema takvog specifikuma čija bi vrata bila zatvorena za entuzijaste, željne da i sami doprinesu svoj udio u otkrivanju tajne nekog fenomena – osim na području danas veoma cijenjene i sve popularnije lingvistike. Jer, u nas, sada, i ovdje, nastoji da se pokrije velom raznovrsnih ezoteričnosti. A upravo je lingvistika ona znanost na koju ima prava cjelokupan ljudski rod, jer je jezik primarna ljudska odredbenica – čovjek je jedino živo biće što posjeduje govor i moć da ga sistematizira u jezik. U našem, jugoslavenskom društvu čini se sve (u granicama materijalnih i kadrovskih mogućnosti) da se suma suvremenih znanja što više i što brže približi običnom čovjeku, kako bi njegov prirodni dar došao što više do izražaja i mogućnosti u osvajanju istinske ljudske egzistencije, a time i do suzbijanja svakovrsnih alijenacija. Svjedoci smo, i pored relativnih mogućnosti u razvijanju proizvodnih snaga, mnogih napora na tom planu. Naši ljudi ne stiču samo znanja u ovlađavanju oružjem i drugim sredstvima za odbranu zemlje nego i takva znanja koja mu mogu približiti i svemirske probleme. Biološke znanosti danas sve više nalaze zajednički jezik sa tehnikom, kao i medicina, koja je do jučer u mnogo čemu predstavljala njenu suprotnost. Kako stoji s lingvističkim znanostima? U pogledu jezika, tog općenarodnog dobra, ne stojimo tako. Iako se ledena kopra nepristupačnosti sa nekih lingvističkih stručnjaka počela da topi, još uvijek mnogi od njih ne daju nikome da zine ako nije iz njegovog esnafa, bolje reći klana. Jezik je tabu čak i za književnike, koji, koliko ja znam, ne samo da se služe jezikom kao osnovnim sredstvom u svom specifičnom radu, nego trošeći da oni ga u isto vrijeme i bogate, a najbolji među njima i stvaraju. Svi oni koji su provukli nos u lingvistički hram umjesto tamjana iz lingvističkih kadionica obasuti su anatemama sa posvećenih oltara. Proglašeni su odmah uljezima, diletantima i amaterima. Nisu tako loše prolazili samo benevolentni književnički volonteri nego i stručnjaci koji nisu spadali u klan. Kvalifikativi kojim su oni nalijepljivani još su bili zeži, a zna se zašto – svaki inkvizitor mora pronaći za sebe herezu što će je proganjati, uz pomoć svojih aminaša i egzekutora. Pustinju koju su stvorili mi treba sada da premostimo. Mak Dizdar, ‘Marginalije o jeziku i oko njega’, Život, br. 11-12, novembar/decembar 1970. http://www.bportal.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=15893%3Aiz-beograda-ponovo-negiraju-bosanski-jezik-ovo-im-je-odgovor-u-slici-i-rijei-video&catid=40%3Avijesti-bih&Itemid=58

KAKO JE RIM KREIRAO SRBE HRVATE BOSNU BOŠNJAKE Srbi ( latinski servi, serbi = rob slugan ) Hrvati ( latinski cretino, croatino = budalina kreten ) Bosna ( latinski bos + nae = volčine govedine ) A šta Turci misle o " svojim " BOŠNJACIMA : tur. bosh + nyak = beskućnik, fukara; izv turski bos + nya = ničija zemlja (pravni status kolonije, latinski terra nullius ) Vaša Kraljevska : http://ow.ly/pCeWG

IZJAVE UTICAJNIH LIDERA SVIJETA O SRBIMA I NJIHOVIM LIDERIMA DEVEDESETIH GODINA. "Srbi su narod bez zakona i bez vjere. To je narod razbojnika i terorista." (Izjava Žaka Širaka, predsjednika Francuske, za ručkom, juna 1995. povodom sastanka sefova vlada država članica EU) "Mi bi smo trebali da Srbiju osudimo na karantin, sve dok se virus koji ona nosi ne izbriše."(David Gompert, stariji direktor za Europu u Savjetu za nacionalnu bezbjednost u vrijeme Bushove administracije, casopis Foreign Affairs, jul-avgust 1994) ”Uostalom, bosanski Srbi su za nas uvijek bili i ostali samo banda razbojnika i ubica." (Johan Fritz, direktor bečkog dnevnika Die Presse, direktor Međunarodnog Instituta za Štampu) ”Srbija, je nesumnjivi agresor, trebalo bi da bude prisiljena UN rezolucijom da snosi čitav teret reparacija." (Josif Brodski, ruski jevrejski pjesnik-disident, Nobelovac, u dnevniku International Herald Tribun, 05. 08.1993.) ”Rat protiv Srba nije više samo vojni sukob. To je bitka između dobra i zla, između civilizacije i varvarstva."(Toni Blair, bivsi britanski premijer, 1999) "Predlažem da se srpskoj dijeci zabrani u školama učenje srpske nacionalne poezije." (prof. dr Rolf-Dieter Kluge, direktor slavističkog seminara Univerziteta Tibingen, na okruglom stolu Univerziteta u Tibingenu, 1997) „Trebalo bi da bombardujete Srbe”. (Papa Ivan Pavle Drugi – Riječi upućene predsijedniku Klintonu tokom javnog pojavljivanja u Denveru ) „Srbi nisu naročito pametni”… „Srpska dijeca se više neće smijati”. (Lorens Inglberger, bivši državni sekretar SAD) „Srbi trguju ljudskim organima svojih žrtava kako bi obezbijedili novac za svoj rat… Trebalo bi da đavolski bombardujemo Beograd” (Pol Džekson, urednik lista „Kalgari san”, u izjavi za Fani star, 13. oktobar 1992) „Srbe treba baciti na koljena”.(Klaus Kinkel, Njemački ministar inostranih poslova, izjava 27. maja 1992) ”Neka se Srbi podave u sopstvenom smradu„. (Helmut Kol, Njemački kancelar, početkom 1998) ”Voditi će mo protiv Srba rat – diplomatski, ekonomski, politički, propagandni i psihološki„. (Džejms Bejker, državni sekretar SAD, na američkoj TV, jun 1992 “Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tudju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urodjene inteligencije. Lažemo stvaralacki, maštovito, inventivno.” Dobrica Ćosić: clan SANU, u svom romanu "Deobe http://www.youtube.com/watch?v=tKEe2lusouw

Srbi o Srbima: “Srbi su lud narod.” Dr. Jovan Rašković, osnivač SDS-a “Srbi su bolesno zaljubljeni u svoje laži.” Milan Panić, srbijanski ex-premije “Srpski su intelektualci i to nažalost u velikoj većini, nacionalisti.” Mirko Kovač, srpski književnik „...čitavog života unesrećen našom srpskom stvarnošću. Sada, na kraju te drame, nisam uveren da sam mogao drugim putem da stignem do srpske propasti. A time i do svoje propasti sa idejama koje sam zastupao.“ Nacionalizam ovde sam sebe raskrinkava kao sistem u kojem nacionalista, ne mogavši da odagna zlu slutnju da će nacija neminovno propasti, igra ulogu njenog branioca od tog permanentnog raspada u koji ju je upleo sopstvenim idejama. On mrzi sopstvenu naciju, jer ona, svojom propašću, upropašćuje njegove ideje. To je sistem projekcija gde strah (u kojem su velike oči) vodi u zaslepljujuću mržnju" 1871. Srpski književnik M.Milicević napisa: "Ne mogu naši potomci znati istinu o nama, jer je mi i ne kazujemo, nego izlažemo što nam podmiruje racun" Dobrica Čosić : „Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ Dobrica Ćosić, Deobe „Laž je srpski državni interes.“ Dobrica Ćosić „Laž je u samom biću Srbina“. Dobrica Ćosić „U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina." Dobrica Ćosić "Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž..." Dobrica Ćosić

Turci Serve kao kmetove, Vlahe, za vrijeme svoje imperije dovedose iz Servije u Bosnu, Dalmaciju i Krajinu, oni postadose Nacertanijski Servi a za vrijeme prve Srboslavije KSH, otese nam zemlju kroz dvije Srboslavije. Devedesetih godina, potomci Kmetova i Vlaha digose balvan revoluciju istom ideologijom Krvi i Tla. Pokusase napraviti novu etnicki cistu Servoslaviju.Turci su krivi za to sto nam dovedose kmetovsko smece i opoganise nasu lijepu Bosnu, Dalamciju i Krajinu.Servija je imala vise kmetovskih staleza, Sebar Sebar je bio zavisni seljak u srednjovjekovnoj srpskoj državi. Sebar je morao gospodaru (vladaru, vlastelinu ili crkvi) da daje nekoliko vrsta rente. Prema vrsti odnosa i posla kojim su se bavili sebri se dijele na: merophe, vlahe, obrtnici, sokalnike (posluga) i otroke (robove). U Dušanovom zakoniku precizno je određen pravni položaj sebara. U starim dokumentima pojam sebar je označavao i prostog, neukog čovjeka. 1 Meropah 2 Vlah 3 Sokalnik 4 Otrok Meropa Meropah je bio zavisni seljak u srednjovjekovnoj Srbiji. Meropahe su nazivali i Serblji, zemljani ljudi, ljudi vlastelisci. Bili su obvezni raditi za svog gospodara i da mu daju naturalnu rentu. U Dušanovom zakoniku određene su obveze meropaha: raditi za gospodara 2 dana sedmicno, da mu kose sijeno, okopavaju vinograd, da godišnje daju "carevu perpera" (novac) i da im se ništa više preko zakona ne oduzima. Meropa nije smio napustiti zemlju koju je obrađivao. Međutim, Zakonik im omogućuje da se sude s gospodarom i kraljem ukoliko su zahtjevi gospodara glede rada i davanja veći no što je to propisano. Vlah U srednjovjekovnoj srpskoj državi vlasima se naziva nomadsko stanovništvo koje se bavilo stočarstvom Dušanov zakonik spominje obveze vlaha (kao i Zakonik cetinjskih vlaha). Vlasi tokom vremena postaju društveni sloj koji ima poseban tretman, nije opterećen feudalnim daćama, već plaća određeni godišnji porez. Povlačenjem dijela srpskog življa ispred Turaka u XV v.. u hrvatske krajeve, te uvećanjem broja Srba koji postaju dominatno stanovništvo u Dalmaciji i njenom zaleđu, kao i istočnoj Slavoniji, i stvaranjem Vojne krajine proširio se naziv Vlasi, za Srbe u Vojnoj krajini. U vrijeme turskih ratova i okupacije Vlah je uvredljiv naziv za Srbina, odnosno, pravoslavca. Ovaj pojam ne treba miješati sa: nazivom za omanju skupinu naroda romanizovanog porijekla, koje se bavi stočarenje, Vlasima. Također, stanovništvo romanskog podrijetla u dalmatinskim gradovima nazivalo je brdske pastire i seosko stanovništvo, Vlasima. Sokalnik Sokalnici su bili obrtnici. Otrok Otrok je bio rob u srednjovjekovnoj srpskoj državi. Otroci su bili svojina koju je gospodar mogao otuđiti. Prema Dušanovom zakoniku otrok - kršćanin nije mogao biti prodan nehrišćaninu. Otroci su bili nasljedna svojina, ali se nisu mogli pokloniti kao miraz. Vremenom otroci postaju Meropsi, zavisni seljaci; dobivaju zemlju na uživanje sa svim ostalim obavezama koje ispunjavaju prema svom gospodaru. http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D0%B5%D0%B1%D0%B0%D1%80

Sustina Srba je u njihovom imenu, koje izvorno znaci Sluge (Robovi), o cemu polovinom X stoljeca govori Konstantin Porfirogenet, u spisu ”De Administrando Imperio”, gdje doslovno kaze sljedece: http://www.youtube.com/watch?v=D9LfbOa-eso ”[...] »Srbi« na jeziku Rimljana je riječ koja označava »robove«, a na tom jeziku obično se riječju »serbula« označava obuću robova, a riječ »tzerboulianoi« označava one koji nose jeftinu, siromašku obuću. http://img840.imageshack.us/img840/3528/srbiudai2.gif Srbi su to ime dobili jer su postali robovi imperatora Rimljana[...]” (Konstantin Porfirogenet, De administrando imperio, Glava trideset i druga, str. 153.) http://books.google.com/books?id=3al15wpFWiMC&q=page+153#v=onepage&q=page%20153&f=false I u svim historijskim izvorima na latinskom rijec ”Srbi” se redovno prevodila kao ”Sluge”, a Srbija kao ”Sluganija”(Servia), ili ”zemlja Sluga”LOOOOOL… http://etc.usf.edu/maps/pages/6700/6738/6738.htm Kao Sluge su dovedeni na Balkan (od strane rimskog cara Heraklija), kao Sluge su se oformili kao narod i to bezobzirno plagirajuci koga su stigli.Ako se objektivno sagleda njihov razvoj kao naroda vidi se i vise nego jasno, da osim spektakularnog imena ”Sluge” nicega originalnog kao narod nemaju.Strani uticaji i uticaji nesrpskog, pardon, nesluganskog starosjedilackog stanovnistva na etnogenezu Sluga su jedino sto imaju, i opet tvrde da je sve pod nebeskom kapom njihovo, slugansko. To i mape imena zemlje SERVIE kako se zvala zemlja gdje su zivjeli Servi Ovo su fakti koji su se krili zadnje stoljece naturajuci lasnu historiju kroz mitologiju http://www.probertencyclopaedia.com/cgi-bin/smaps.pl?keyword=servia Pa, dokle, ljudi moji?! Cak i danasnje sluge, koje su do juce bili Bosnjaci, Hrvati, Crnogorci…niposto ne zele da se toga sjecaju, jer tako su i nastali kao narod, kao konglomerat razlicitih naroda i nista vise.Tome je nedvojben dokaz cinjenica da u citavoj historiji nisu bili u stanju producirati bilo sta originalno, pa cak ni svoje ime, jer ime ”Sluge” je univerzalno i koristi ga svaki narod na svijetu da bi definirao one koje su potcinjeni nekome..Kada se usporede sa npr. Bosnjacima, koji su jedini narod u Evropi sa originalnim kulturnim spomenicima (steccima), kako je lijepo vec odavno zapazio M. Krleza, hvata ih neizljeciva zavist i na sve nacine pokusavaju pokrasti i prisvojiti ono sto nikada nije bilo njihovo, jer to je nacin na koji Sluge mogu jedino opstati, kradjom tudjeg, prijevarama i zlocinom. Kada bi nekome od danasnjih Sluga dali zadatak da napise knjigu pod naslovom ”Moj pradeda nije bio Srbin”, pokusali bi na sve moguce nacine da ”dokazu” da to nije istina, da su pecinski ljudi redom bili Srbi (istom revnoscu kojom ”dokazuju” to isto za Bosnjake, Hrvate, Crnogorce itd…), jer kako ce biti da Srbi nisu nastali od Srba, nemoguce. I to je upravo tacka iz koje potice njihovo cjelokupno ludilo.Kada jednoga dana shvate da sami Srbi nisu nastali od Srba, uvidjet ce konacno koliko su smijesni, pateticni i nadasve glupi. Nesrpski (ilirski) naziv ”njihove” drzave ”Raska”, nesrpska (avarska) titula vladara ”zupan”, nesrpska vjera krscanstvo (pokrsteni od strane Nesrbina, vidi pod ”Heraklije”), malo poslije toga nesrpska (bizantijska) vjera pravoslavlje, nesrpska (bugarska) ekavica, nesrpsko (bugarsko) pismo cirilica,, nesrpski (slavenski) jezik. Sve sto prakticno imaju originalno kao cinilac u procesu njihovog nastanka jeste njihovo ime ”Sluge”, a znamo svi koliko je to originalno ! Citava historija Sluga govori samo o njihovim gospodarima, prvo je to bio Rim, potom Bizantija, pa Bosna, pa Turska, Pa Njemacka… esohttp://www.raremaps.com/maps/large/24495.jpg U zadnjih stotinjak godina Sluge su ostavljene bez gospodara, i kao takvi zapali su u masovnu psihozu, samobmanivanje i zlocin.Koliko su samo ogrezli u samoobmanivanju, pokazuju brojne cinjenice navedene ovdje.Npr.Sluge bezocno lazu sami sebe dan i noc da su jedini branili ”krscansku Evropu” od Turaka, ali nikada ih necete cuti da govore o bici na Nikopolju gdje je na jednoj strani bila vojska ”krscanske Evrope”najjaca do tada ikad skupljena, a sa druge Turci i Srbi (Sluge) i tako Turci i Srbi (Sluge) na celu sa Stefanom Lazarevicem poklase na Nikopolju najjacu vojsku ”krscanske Evrope” i to tako zestoko da se u narednih 300 godina nije oporavila.Ili, kada se lazu da je Marko Kraljevic bio ”najveci borac protiv Turaka”, a kraljevic Marko u stvari bio turski vezir…

Borislav Cimeša Licimo li vise na svoje oceve ili na Turke, pitao se, svojevremeno jedan od rijetkih srpskih intelektualaca kritickog misljenja, Petar Džadžić, aludirajuci pritom na zakon prve bracne noci, dok izrazita vecina njegovih sunarodnika i danas u duhu velikosrpske hobotnice atribuira i pokusava asimilovati sve crnogorsko, a posebno crnogorski eticki kodeks. Paradoks je potpun: Crnu Goru i Crnogorce protiv kojih su vjekovima ratovali priznaju Turci, ali ne i njihovi visestoljetni podloznoci Srbi. Turci su na 3. medjunarodnom simpozijumu balkanske turkologije u Kotoru (9-12. 9. 2003) priznali crnogorski jezik koji Srbi negiraju. I ne samo to. Srbi prisvajaju i svojataju sve crnogorske vrijednosti iako se ne moze negirati i asamilovati nepostojece. Uz sve ostalo, na njihovom udaru nasao se i crnogorski eticki kodeks. Liseni eticke tradicije i optereceni hipotekom i komleksom zakona prve bracne noci (Ius Primus Nocti) potomci turske raje stavili su vodanje konja i opanaka, dok im se Turcin nasladjivao zenama, pod cenzuru. Vodanje konja i opanaka naknadno je praceno debelim mukom i sakrivanjem autenticnih svjedocanstava u iluziji da sve sto je sakriveno nikada nece izaci na svjetlost dana. Turski izum je bio: uzmi Srbinu zenu i imanje! Svetozar Markovic je pisao da Turci smatraju Srbe svojim imanjem. U tom smislu podigli su najperverziju gradjevinu svijeta – Cele kulu. Ali prije toga potpuno su unistili elementarni ponos srpskog naroda o cemu postoje brojna svjedocanstva. U “Madjarskoj hronici” opisuju se tatarski odredi turskog askera koji “Djevice i privlacne zene sa ljepote svoje ili sa cvijetne dobi sacuvali su za svoj razvrat, strahovito ih mucili i silovali. Pred muzevima su izvodili nasilje nad njihovim zenama, a zatim oceve primoravali da skrnave rodjene kcerke”. U jednoj turskoj hronici iz 15. vijeka stoji zapisano: “Od Srba oduzmi dvoje jedno je kcerka, drugo je imanje”. Ivo Andric u prozi “Mustafa i Madzar” rekonstruise orgije sa najmladjima, dok Lazar Arsenijevic Batalaka u svojoj “Istoriji srpskog ustanka” opisuje neobican obicaj, “Igra kraljice”, kojim se upotpunjavao Ius Primus Nocti. Najpoznatiji izvodjac erotskih bizernih igara u stilu Markiza De Sada, bio je brat Kucuk Alije Sali-Aga. Tri zene, kralj, kraljica i barjaktar zapocinjali su orgiju sa njim, hranjenjem, napajanjem i tetosenjem, pa bi onda kralj i kraljica smjestile se pored njega ili u njegovo krilo i ugadjali mu na sramotu cijelom sakupljenom narodu. Kraljice bi ga ispracale iz sela u selo ustupajuci svoje mjesto tamosnjim kraljicama, i tako u nedogled. Etnolog, geograf i antropolog Jovan Cvijic pisao je, zato, da konkubinat srpskih zena i Turaka nije zazoran. Konkubinat, incest i haremluk postali su temeljni obicaji srpske tradicije ispunjene moralnom hipokrizijom i kozmetikom. O mnogo cemu od vec pomenutog progovorio je Petar Dzadzic u “Homo Balkanikusu – Homo Heroikusu” i u svojim radovima (Istok, 13/1995/36-37). I pored toga, Srbi imaju obraza da svojataju crnogorski etos iako su od njega daleko koliko sloboda od ropstva. Dok je tradicionalni crnogorski eticki kodeks sublimiran u pojmu cojstvo, uvazavao nacelo “Sve za obraz, a obraz nizasto”, srpski hipokritizam je postulirao interes. Tako su se sucelili etos i interes, sloboda i ropstvo, uzvisena crnogorska istorija i tradicija rascovjecenog srpskog covjeka. Pripadajuci turskom etickom sistemu nasilja i bescasca i uzimajuci ga za svoj, jer drugog nijesu ni imali, vidjeni ustanici srpski, predvodjeni Crnim Djordjem i kodzom Milosem, svi bez izuzetka, lise Petra Dobrnjca, otvorili su hareme. Preuzimajuci turske obicaje i sami su postajali “Turci” na djelu. Nasuprot njima, stoji crnogorski eticki kodeks u kojemu svaki pojedinac zna napamet vise pasova svojih predaka sto je za srpskog hipokritu nemoguce, jer, ko je njegov otac? Licimo li vise na oceve ili na Turke ponavljao je, pitajuci se, Dzadzic ( C.D.). Kod Crnogoraca, to dolazi otuda, “sto on kada stupa u brak dobro pazi od koga uzima svojeg bracnog druga, odnosno udavaca da je buduci suprug od dobrog i cistog soja” (Milivoje Matovic, O rasnoj teoriji Crnogoraca, Zeta 27. 4. 1941. br. 16. str.2.). Obije strane su pazile da je supruznik od dobre kuce, kakvi su mu bili preci, ne samo da li su bili dobri junaci, nego i da li je ko “U famelji bio mucan (bolestan) od franze (sifilisa), jektike (tuberkuloze), je li ko u lance vezan itd. Negativni inace rijetki slucajevi su se izbjegavali”, a incest je bio onemogucen (isto). Sveta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva svojim kanonima nije dopustala stupanje u brak rodjaka do 7. pasa (isto). Da je rz crnogorski posve suprotan interesu srpskom, najslikovitije docarava komparacija dvije majke. One, srpske o kojoj pise Vuk Karadzic i one crnogorske koju slika Marko Miljanov. Vukova daruje Turcima kcerku da spase zivot sinu, a Markova od Turaka uzima sinovljevu glavu ostavljajuci im zadnjicu. Naime, ona u izuzetnoj prici svjetske literature saznavsi od turskog pase za sudbinu jedinca odgovara: “Paso, daj ti mene njegovu posjecenu glavu, a eto tebe zadnji dio”. Razvratna Srpska princeza i turska sultanija Olivera koja pociva u grobnici srpskih princeza u Bursi, pored Bajazita, nije metafora srpske zene, kao sto incestuoznost, haremluk, konkubinatstvo i hipokritizam nijesu srpsko nasljedje iskljucivo turske epohe. I prije Turaka interes je bio definicija srpskog etosa. O srpskim princezama i zenama Nemanjica i uopste zenskom svijetu srednjevjekovne Nemanjicke epohe pisalo je vise autora iz Srbije. Pisao je ubjedljivo i S. Zivkovic. Uostalom, incestuoznu i razvratnu “eticku” prirodu i karakter srpstva ovjekovjecila je i beogradska “Politika”, tekstom o snohacestvu. “Snohacestvo (od staroslovenske reci snha, to jest zena bratovljeva i sinovljeva) oznacava seksualni odnos svekra i snahe u seoskim sredinama u kojima su bili u obicaju maloletnicki brakovi. Naime roditelji su maloletnog sina zenili devojkom zrelom za udaju i sposobnom za rad. Selo i porodica su prihvatili snohacestvo do punoletnosti muza.” (Politika, broj 28752, god. hc, 26. 10. 1993. str22). Ovaj obicaj, zakljucuje Politika, “sacuvao se u nekim nasim krajevima do nasih dana”. Medjutim, ovdje nije u pitanju samo maloljetnicki brak sa socijalnom notom i razlogom. U pitanju je dublja tradicionalna incestuozna etnogenezicka obicajnost. Snohacestvo se odnosi na punoljetne supruznike o cenu svjedoci i poznata pjesma: ” Brate moj / moje zene sin/ trci, reci ocu/ da mu ide sin.” Pjesmu je pjevao mladji sin, koji je brat po ocu svojem starijem bratu ponavljajuci ove izgovorene stihove starijeg brata, kada se ovaj vracao iz vojske, za koje vrijeme je njegov otac zivio sa snahom u bracnim odnosima svojevrsnog konkubinata. Tako je mladji brat (ponavljac bratove pjesme) svojem starijem bratu (povratniku iz vojske) bio i sin po zeni. Dok su Crnogorci isli u vojsku ili na vojnu, a zene su ih pritom pratile s tainom, dotle u srpskom slucaju, u incestuoznom snohacestvu, svojevrsnom konkubinatu zive snaha i svekar. Eto i zato, pored ostalog, Crnogorci ne mogu biti Srbi, bas kao i zbog lapota. Lapot je obicaj oceubistva ostarijelog roditelja iza ili iznad kuce tvrdim predmetom (najcesce sjekirom po vratu) o cemu je ostalo potresno svjedocansvo sublimisano istoimenom pjesmom Radivoje Lole Djukica. I zbog lapota, Crnogorci ne mogu biti Srbi, a crnogorsko cojstvo i eticki kodeks srpstvo, kako to ovih dana zagovara jedan kvazni sociolog iz Podgorice. Jer Crnogorski eticki kodeks upravo velica do kulta, domacina kuce, glavu familije, najstariju musku glavu. Za razliku od ovoga, srpski hipokritizam ne moze se opravdati ni komenveltovskim srpstvom kao eventualnim nosiocem obicaja lapota, posto posrbljavanjem drugih naroda i preuzimanjem eventualnim od njih ovog zlocinackog obicaja ne opravdavaju se za ucinjeno. Samim posrbljavanjem drugih, Srbi su izvrsili lapot (krimen covjekoubistva) nad drugim narodima. Otuda su oni nosioci ovog obicaja. Od niza drugih etickih pravila i obicaja kojima se antipodno razlikuju etos i interes, odnosno Crnogorci i Srbi, pomenimo samo jos nekrofiliju i panadjure kod Srba. O tome je ponesto zapisao kulturolog i pisac Ivan Colovic baveci se srpskom fenomenologijom u radu o divljoj knjizevnosti (“KNJIZEVNOST NA GROBLJU”). Naime, srpske posmrtne pocasti i parastose dopunjuju lukulske gozbe na groblju i grobu sahranjenog, cime su svojevrsni pandjuri uz cjelokupni jelovnik nacionalne kuhinje u dubokoj opreci sa uzvisenim duhovnim karakterom crnogorskog zaljenja mrtvaca, lelekom, tuzbalicom, korotom i dostojanstvom korotnika i saucestvujucih pratilaca. Radjano na nasilju da bi i samo postalo zrtva nasilja, srpsko eticko iskustvo koje se zove interes, susta je suprotnost realnog i metafizickog, tradicionalnog crnogorskog etickog kodeksa-cojstva i njegovog dostojanstva, uzvisenosti pravde i pravice, filantropije i istine. Uprkos brojnim degradacijama, degenerisanju i devastiranju u turbulentnom dvadestom vijeku, crnogorski eticki kodeks je opstao o cemu svjedoci i nedavna burna proslost kada se on samopotvrdio kroz otvorenost, toleranciju, suzivot u razlikama, velikodusni samozrtvujuci odnos prema izbjeglicama i nevoljnicima iz drugih zemalja okruzenja i u spasavanju od genocida i holokausta 1999. g. Albanaca sa Kosova, potomaka epohalnog Kanona Leke Dukadjinija. Urusavan spolja i iznutra denacionalizatorskim nasrtajima na eticko i etnicko bice i duh Crnogorstva, Crnogorski eticki kodeks i crnogorski narod i pored svih devijacija i danas pripadaju najuzoj porodici nacionalnih entiteta medjunarodne zajednice sa najuzvisenijim moralom.

Interesuje me samo sto niko slova ne napisa o plakatima i bilbordima koji su po mrskoj postavljeni u kojima je ciliricno proznoj postavci pojasnjeno braci srbima kako da se popisu. Jel to neki strah na srbina progovorit vlada na ovom klixu. Pa nije moguce da se svijet oko marin dvora vrti. A 100 metara dalje plakati vise. Neka pameti se tesko dolazi

zamisli ti ove popisivace kako su bezobrazni kad majka ne moze da popise rodjeno djete kud ces vise ali to se samo desava pretezno u sjeveroistocnoj bosni srbi popisivaci nece da popisu bilo koga ko nije prisutan jednostavno

Islam su prihvatili skoro svi veliki i historijski narodi npr. arapi, persijanci, egipcani i bosnjaci....Mi bosnjaci smo to uradili iz interesa?! Ok jesmo i u tome nema nista lose. Jos uvijek iz interesa smo muslimani I pravo nam je ljepo. NIje mi samo jasno zasto hrvati nisu pravoslavci a srbi katolici, mora da se tu krije neka velika mudrost? Koliki su domoljubi ti srvi I 'rvati cudo jedno, toliko su veliki i od rijeci da su izrucili sve do jednog "sveca kozojebca i eroja" 'Agu da im se sudi. Hej koliki su coece bas su ko moj cita!

Meni samo nije jasno zasto Srbi non-stop poturcavaju nas u Bosni???? Pa oni imaju u svom "srpskom" jeziku duplo vise turcizama, vise turskih obicaja itd. Nas u Bosni sta veze s Turskom je vjera, koja nas takođe veze i za Saudiju, Emirate, Kuvajt Siriju itd....a sve i da je tako kako kazu, zasto ne prihvate ako neko hoce da bude Bošnjak od 2013. godine zasto????? Sto im to smeta???? Budi ti Srbin, ko ti brani?????? A mene pusti da budem sta ja hocu.

ja sma se predomislila sta sam mogul se ponove izjasniti