Norbert Viner: Mehanizam i istorija bosanskog jezika Kada se dešava bilo kakva diskriminacija treba ostaviti sve poslove ma koliko oni bili važni i pokušati da se takva pojava spriječi. A pošto smo živi svjedoci jednog fenomena koji se dešava u vezi s našim jezikom, što smo ga namrli kao našu najdragocjeniju baštinu, ostavimo sve na stranu bar toliko vremena koliko je potrebno da se iskoristi svoje pravo na pravdu, za koju smo se i borili zato da bi mogla biti ostvarena. Nije u pitanju samo lijeva pravda. To je apsolutno pravo. Nakon sjajnog perioda prve pismenosti i književnosti krajem dvanaestog vijeka, u kome se pojavljuje čuvena povelja Kulina bana i evanđelje kneza Miroslava, Kulinovog zeta, jenjava pisana riječ jer su je proglasili čudnom, sumnjivom, heretičkom. U sljedećem stoljeću nastale su raznovrsne hajke, pa su, počevši od Bilinopoljske abjuracije na rijeci Bosni 1204. godine, počele sve češće inkvizitorske kaštige, a knjige na narodnom pismu i jeziku sve rjeđe i rjeđe. Tamjan je sve jače štipao nosnice, uši je parao zveket oružja, a oči grizao dim sa zgarišta – progonjena je „bosanska kuga”. Do pedesetih godina tog vremena napisano je i nekoliko povelja (na dvoru progonjenog bogumila Mateja Ninoslava i potomaka kneza Miroslava – kneza Andrije i župana Radoslava), te nekoliko natpisa u kamenu. U drugoj polovini trinaestog stoljeća, zajedno sa patarenskim starješinama u brda se sklonila narodna riječ, a novi vladari, namjesnici nad zemljom, Šubići, uveli su u svojoj dvorskoj kancelariji i u svim sredstvima komunikacija latinsko pismo i latinski jezik. U tim burnim, mutnim i skrbnim vremenima javio se na kraju Stjepan Kotroman, a za njim i svi oni koji su nosili čistu dušu, istinsku misao i pravi, narodni jezik. Rodivši se u sretnoj historijskoj konstelaciji, u dobro razgranatim međunarodnim vladarskim vezama, njegov sin Stjepan Drugi ne samo da je uspostavio veze sa predstavnicima Crkve bosanske, nego su se oni nalazili i na njegovom dvoru – bez njihove prisutnosti i privole nije se mogao sklopiti nikakav ugovor između domaćih feudalaca, niti se mogao sačiniti bilo kakav međunarodni ugovor u formi povelja. Iz tog vremena sačuvane su do danas rijetke i prekrasne povelje na čistom narodnom jeziku, u čistom narodnom duhu. Lijepim slučajem do nas je doprlo i jedno prekrasno evanđelje toga doba – Knjiga Divoša Tihoradića, sa velikim brojem iluminacija, što nam rječito govore o znatnoj pisarskoj i slikarskoj vještini, o tradiciji koja je očuvala ljepote ranijih glagoljskih i ćirličkih spomenika (pisanih posebnom, bosanskom vrstom glagoljice i ćirilice). Tlačena, gažena, stavljana na lomaču, Crkva bosanska je očvrsla i radikalno se bori za svoje ciljeve, mada opkoljena krvožednom evropskom crkvenom hijerarhijom i mašinerijom. Šireći granice svog uticaja ona u srcu Bosne onemogućava katoličkog biskupa, koji iz svog sjedišta u Brdu kod današnjeg Sarajeva bježi čak u Slavoniju gdje i ostaje za vrijeme čitave bosanske samostalnosti, a pravoslavni episkop iz Stona mora također da se seli – ostavši bez vjernika on odlazi u dolinu rijeke Lima. Apokalipsa i druge knjige Novog zavjeta prepisuju se na narodnom jeziku, čitaju se apokrifne biblijske priče, roman o Aleksandru Velikom, magijske molitve kao ljekarije, itd. Zahvaljujući napuštanju nerazumljivog, pa prema tome i nenarodnog jezika, od tada neprestano raste pismenost i književnost bosanska sve do propasti zemlje 1463., odnosno 1482. godine. Ljepota autohtonog narodnog govora njeguje se i kasnije, za vrijeme turkse okupacije, naročito u manastirskim kronikama i drugim radovima vrijednih franjevaca, te u alhamijado književnosti bosanskih Muslimana (arapsko pismo i narodni jezik), koji su u svojim domovima sačuvali sve do naših dana i bosansku ćirilicu (bosančicu). Veoma je važno i potrebno ponovo podvući da je ta književnost – književnost narodnog jezika i narodnog govora, koji je u zapadne krajeve prodro mnogo kasnije, a u istočne krajeve tek u prošlom stoljeću, pobjedom Vuka Karadžića. Narod Bosne i Hercegovine dobio je dakle davno, najranije od svih, u vječitu baštinu najveći dar koji jedan narod uopće može dobiti- bogati narodni jezik, na kome su stvorene i objavljene najljepše južnoslavenske narodne pjesme, pogotovo one lirske. Uzimajući načelo Piši kako govoriš, već u dvanaestom vijeku su bosanski dijaci izmišljali ortografiju koja je najbolje odgovarala pojedinim glasovima i skupinama glasova što su se čuli u narodnom govoru. Kako je na primjer glasovnu skupinu št narod stapao u jedan glas ć, dijaci su za taj fonem našli i poseban znak, pa je nekadašnja riječ tisonšta, napisana kao tisonća, odnosno tisuća, a riječ opština napisana i čitana kao općina. Dubrovačku komunu svi bosansko-humski dijaci nazivaju već od kraja XII vijeka općinom, a komuna Popova polja također se naziva Općina Popovo polje. Iz mog izbora Stari bosanski tekstovi („Svjetlost”, Sarajevo 1995) vidi se da je stapanje glasova št u ć (sa neznatnim iznimkama, koje su nastale prepisivanjem staroslavenskih tekstova) evidentno i u drugim izvedenicama kao što su „općeno dobro”, „općiti”, itd. Takav rezultat u ponarodnjavanju pisma došao je preko franjevačkih kroničara i muslimanskih pisaca turskog perioda sve do nas. Općinom su zvali komunu u kojoj sam se rodio i ja i svi njeni stanovnici, bez obzira kojoj vjeri pripadali (kršćanin Ivan Putica, hrišćanin Milan Kovačević, musliman Jusuf Šemić, predsjednici ili vijećnici te općine, kao i vas narod tog kraja). Naziv općina bio je prirodan i normalan, pa ni Šestojanuarska diktatura od 1929. godine nije uspjela da tu tradiciju dokine. (Ipak je u jednome uspjela – uvezenu riječ srez uvela je umjesto domaćeg naziva kotar, za koji se zna još iz mnogobrojnih bosansko-humskih povelja). Obično se tvrdi da su dubrovački pjesnici svoj jezik crpili iz svog hercegovačkog zaleđa. To je tačno, samo nam valja znati da je hercegovačko zaleđe tog vremena (XV i XVI vijek) u pogledu jezika bilo bliže bosanskom govorima nego što je to danas. To proizlazi iz činjenice da su se u međuvremenu dogodile mnoge migracije i da je skoro sva istočna Hercegovina naseljena novim stanovništvom, pridošlim iz istočnih krajeva, kao što su novim stanovnicima iz tih krajeva naseljeni i u novije vrijeme (od prije 100-200 godina) veliki predjeli Bosne, kolonizacijom što su je sprovele turske vlasti. Osim toga, dubrovački građani imali su veoma živ kontakt sa Sarajevom i drugim bosanskim gradovima i njihovim stanovnicima, pomoću kojih su bogatili svoju leksiku. To je naročito primjetno u Dervišijadi Stjepana Đurđevića, a uticaj bosanske narodne pjesme na neke dubrovačke pjesnike je očigledan. Dubrovčani nisu jedanput hvalili bosanski jezik, a to su činili i mnogi drugi putnici kroz Bosnu. Katolički misionar Bartol Kašić koji je odlično poznavao južnoslavenske narodne govore, više puta je isticao prednost bosanskog jezika, u prvoj polovini sedamnaestog stoljeća. Talijanski isusovac Jakov Mikalja uspoređuje bosanski jezik sa jezikom Toskane kao najboljim talijanskim govorom (1651). Za Mula Mustafu Bašeskiju, koji je vrlo dobro poznavao bogate orijentalne jezike, bosanski jezik je najbogatiji i najljepši. Prednosti bosanskog govora isticali su u posljednje vrijeme mnogi njegovi poznavaoci, a najiskrenije komplimente daće mu veoma škrti pisac u komplimentima – novosadska književnica Isidora Sekulić. A eto, taj bosanski jezik, taj bosanski govor i razgovor, doživio je da ga pojedinci kastriraju, i da tu kastraciju proglase naučnom i zakonitom. Ono što smo govorili o oficijelnom nazivu općina nije samo rezultat dekreta administracije nego i savjesti lingvista koji poznaju historiju i razvoj govora ove sredine. Oslanjajući se na Vuka i na njegove istočno-hercegovačke govore, oni su iz njih izveli zakone čiju su vrijednost protegli i na ovu republiku, koja ima drukčiju tradiciju. Valja napomenuti da ti govori na koje se pozivaju izvjesni lingvisti nisu govori sadašnje istočne Hercegovine, nego zapravo crnogorski govori, što vjerovatno sasvim odgovaraju tim krajevima, ali ne i nama ovdje. Preko svojih ličnih poltrona, pozivajući se drsko na najnovija naučna dostignuća, na Marksa i Lenjina (samo ne još i na Boga) oni su u redakcijama izdavačkih preduzeća, listova i časopisa, radija i televizije, napravili dar-mar u jeziku, pa sada trljajući zadovoljno ruke, propovijedaju (kao – demokratski) prirodni i spontani razvitak kniževnog jezika u nas. Jezički diktatori pretvoriše se (na riječi, naravno) u jezičke demokrate. Oni su do jučer tjerali našu djecu (ako nisu mogli natjerati nas) da usvoje takve riječi kao što su upražnjavati, djejstvo, prevashodno, umjesto svoje riječi natjerali ih ubjeđivanjem (jer u nas ubijediti znači natjerati, prisiliti), a nisu ni pokušali da ih uvjeravaju i uvjere. Takvim djejstvom (djelovanjem) mogli su samo da naprave medvjeđu uslugu i državi i društvu, na koje vole često da se pozivaju. Zahvaljujući njima mi više ne možemo da rješavamo križaljke nego samo ukrštenice, ne možemo da palimo žarulje nego samo sijalice. Da nije njih ne bi nikome živom novinaru naumpalo da naslov televizijske drame Kruh Čede Price prekraja u Hljeb (u dva sarajevska dnevnika, u „Oslobođenju” i „Večernjim novinama”). Iz tako nametnute logike ja bih trebao svojoj supruzi, kao i svojoj djeci, koji svaki dan kupuju kruh narediti da kupuju samo hljeb (kako ga ja čično i nazivam od kako sam progovorio, ali ga eto ne nazivaju moja čeljad u kući, mada sam oduvijek znao da mi svi idemo trbuhom za kruhom, htjeli mi ili ne). U našim školskim udžbenicima, kao i u novinama, nema uopće otoka, nego samo ostrva, mada ne znam da igdje u Bosni i Hercegovini ima i jedno jedincato ostrvo, a znam za Karaotok blizu mog rodnog mjesta, i znam za mnogo otoka (pa i u ženskom rodu, kao što je Otoka kod Bihaća – malo dalje su i dva Otočca), ili Otoku kod Gladnog polja u blizini Sarajeva. U nas ćutjeti (ili ćutiti) znači osjećati, a šutjeti šutjeti (ili šutati). U nas svi radni kolektivi gdje nema službenog lektora čestitaju sretnu novu godinu (vidi bilo koji broj svečanog „Oslobođenja”), ali gdje ima lektora tu nastaje srećna nova godina i rudari idu u svoje jame sa uzvikom Srećno! umjesto uobičajenim Sretno! Itd., itd. Imam negdje u svojim ličnim arhivalijama mnogo primjera koji govore o unakažavanju jezika ove sredine. Ali, nemam mnogo vremena i neću tražiti te svoje mnogobrojne zabilješke na zaturenim listićima, nego ću se osloniti na svoje pamćenje, koje više nije malo. Kao jednu od nemilih pojava u jezičkoj praksi, danas često možemo u novinama pročitati neuobičajenu, nama stranu tvorbu hipokoristika. Umjesto Pero, Jozo, Ahmo, Juso, Vlado, mi čitamo Pera, Joza, Husa, Jusa, Vlada, itd. Deklinacija kod ovih imena glasi: Pera, Pera, Peru, Pera, Perom, Peri umjesto Pero, Pere, Peri, Peru, Pero, Perom, Peri…. U nas u Bosni pravu mjeru je našla upotreba infinitiva i njegove zamjene sa tvorbom da + prezent. Međutim, ta skladnost u posljednje vrijeme se sve više narušava forsiranjem upotrebe namjernog da + prezenta umjesto infinitiva, što predstavlja slučaj koji nije ni malo bezazlen. Mi nismo za gubljenje infinitiva tamo gdje mu je mjesto, kao što nismo isto tako za održavanje infinitiva pod svaku cijenu – onog koji narušava ljepotu i bogatstvo rečenice. Zastranjivanja u jezičkoj praksi u nas ima mnogo, ali u rušenju tradicije najbolji je primjer upotrebe glasa h. Zato ću o tome ovdje i ovom prilikom i govoriti. Proučavajući pismenost i književnosti južnoslavenskog, posebno bosanskog Srednjovjekovlja (evanđelja, povelje, pisma, natpise, zapise, itd.), naišao sam na puno prisustvo suglasnika h, kao i njegovu pravilnu upotrebu s obzirom na staroslavensko porijeklo tog fonema. On je prisutan svugdje, u imenicama, zamjenicama, glagolima, itd. (Hlm, Hum, humac, humka, Hvojnica, hvoja, Hrenovica, hren, Čehotina, Hvao, Hval, Hrvatin, hrabren, hrabar, haba, haran, hićenije, hitrost, hitrec, hiza, hodotajiti hodataj, hoditi, hotenje, hrapav, hud, hudoba, huliti, hula, husiti, husas, itd.). Glas h je očuvan u pisanim spomenicima, kao i u narodnom govoru kroz čitav turski period u kronikama kao manastirskim, u alhamijiado pisanim pjesmama muslimanskih pisaca, u školskim udžbenicima koji su se štampali u Sarajevu za vrijeme stare Jugoslavije. Međutim, u posljednje dvije decenije isforsirana je u praksi svakodnevna zamjena glasa h sa glasovima v i j, tako da je u jednom izdavačkom preduzeću (u kome se izdavala usput rečeno sva stara literatura u ekavskom izgovoru), svako h pretavarano u v ili j, tako da je i svako uho pretvoreno u uvo, svaka snaha u snaju, svaki gluhač u gluvača, svaka streha u streju, itd. Takva praksa se sve više uvodila u novinama, na radiju, na televiziji, u školi. Dolazilo je do vrlo žalosnih i smiješnih situacija, zbog kojih kao da nikoga nije zaboljela glava. Evo nekoliko primjera: U jednom ijekavskom tekstu u dnevnoj štampi pronašao sam da pisac umjesto lijeha (kako glasi i njen još staroslavenski oblik) piše leja. U jednoj pjesmici napisano je kako je neka ptica prnula sa grane, umjesto prhnula, čemu su se od srca i zlurado smijala sva naša djeca. U velikom dijelu članaka o domaćinstvu (kućanstvu) umjesto kuhinja pisano je kujna. To nije ni čudo kada je svaki kuhar pretvoren u kuvara, a svaka kuharica u kuvaricu. Zbog takvog kuvanja i zakuvavanja dobio sam od svoje rodice iz jednog malog mjesta pismo, u kome mi piše da ona „…ne može više biti kuvarica!” Kada sam je upitao pri prvom susretu – od kada je ona počela da govori kuvarica i kuvati – ona mi odgovori da nikada tako nije ni govorila, ni ona ni niko u njenom mjestu, ali da su joj u općini gdje je daktilograf rekli kako mora pravilno pisati… Da slučaj sa tom mojom rodicom nije slučajan govori mi i slučaj moje svastike – učiteljice. Jednog dana došla mi je sva usplahirena – inspektorka je bila na njenom predavanju i dala joj mnoge zamjerke na ispravkama koje je učinila u đačkim tekama. Zapravo, zamjerke za ispravke koje nije učinila. Naime, radilo se o tome da je učiteljica, što je sasvim normalno, dozvoljavala pravilnu upotrebu glasa h, a nadzornica je htjela da se umjesto h upotrebljavaju glasovi v i j. Kakav lektorski pritisak vlada u redakcijama novina vidi se po primjeru „Oslobođenja”. Ako čitate oglase u tom listu vidjećete da sva preduzeća koja imaju vlastite kuhinje, ili hoteli, uvijek u oglasima traže kuhare i kuharide, ali u samim tekstovima možete naići samo na kuvanje, kuvare i kuvarice. Jedna učiteljica u školi na Bistriku u Sarajevu izdala je nekom Husi svjedodžbu, u kojoj je njegovo ime prekrojila u Uso, a sud u Sarajevu pozivao je kao svjedoka nekog Hurema, ali se nije htio odazvati, jer su mu prezime pisasli kao Urem. Imao sam priliku da nekoliko puta postavim pitanje nekim lektorima o njihovoj praksi, odnosno samovolji u preinačavanju glasa h u njegove erzace v i j, našto bi lektor obično odmahnuo rukom, objašnjavajući da se radi o jednoj beznačajnoj sitnici. Kada sam uporno inzistirao na tome da upravo oni, lektori, ne misle da je to sitinica, jer sa sami služe uvijek intervencijom, mijenjanjem glasa h u druge glasove, dobijao sam nov odgovor – da to nije njihova stvar, da je to uhodana praksa. Kao primjer navodili su slučaj da se savez gluhih službeno zove Savez gluhih Jugoslavije i u sarajevskoj podružnici, da se preduzeće za prodaju duhanskih prerađevina naziva Duvan, kao i sve njegove filijale u republici, itd. Obično bi napomenuo da je to recidiv iz administrativnog upravljanja, ali da tu nije lijeka, da je to tako – i kvit! Zato da nema u našoj štampi više ni snaha, ni stuha, ni promahe, ni puhanja, ni puhadžija, ni protuha, nego su to snaje, stuve, protuve, promaje, duvanja, puvadžije, i tome slično. Radi li se zaista ovdje o sitnicama? Naravno da ne radi, pa o tome treba još ozbiljnije progovoriti. Poznato je naime da Vuk Stefanović Karadžić u svom istočno-hercegovačkom govoru, koji je u stvari jedan od crnogorskih govora, i čije se područje ne poklapa sa sadašnjom istočnom Hercegovinom, nije imao glasa h i nije ga ni štampao u svojim prvim djelima. Tek dolaskom na periferiju prave Hercegovine i u Dubrovnik on je čuo redovno taj glas na njegovom pravom mjestu – i unio ga je i u alfabet i u knjige. Vuk je u svom kraju mogao da čuje zamjenu suglasnika h ne samo sa suglasnicima v i j, nego i sa g i k. Tako ljudi iz tih krajeva i danas govore umjesto odoh odok, umjesto njih njik, itd. Znam jednog učitelja što piše i historijske romane, koji tu zamjenu i sada, pošto je prošao nauk, tako vrši. Kada bih ga susreo obično bi me pitao za razne stvari, pa između ostalog, i ovo, i ovako: - A kako nam je još Kamza Kumo? - Kako se drže mladi pisci? Ima li ig mnogo? - Čitao sam jednu dobru priču Knuta Kamsuna? Tamo, kao i na znatnim područjima ostale Crne Gore, Srbije, i nekim drugim manjim područjima, h se veoma rijetko čuje, pa je izgubljeno i u genitivu množine pridjeva, zamjenica i brojeva (promjenljivih); dobri’, bolji’, gori’, slatki’, mali’, moji’, naši’, svaki’, pedes’ti’, umjesto dobrih, boljih, gorih, slatkih, malih, mojih, svakih, pedesetih, itd. Također se to dešava u imperfektu i aoristu prvog lica prezenta: viđa’, govora’, čita’, reko’, vezo’, umjesto: viđah, govorah, čitah, rekoh, vezoh, ukoliko se ne izgovara kao: viđak, govorak, čitak, rekog, vezog… U suglasničkom skupu hv često se izostavlja h, ili se hv pretvara u f. Naravno, u pisanju se h u ovim slučajevima more staviti tamo gdje mu je po etimologiji mjesto, ali se ni to ne čini uvijek. Pravopis srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika (izadnje Matice srpske u Novom Sadu ili Matice Hrvatske u Zagrebu) dopušta dvojako pisanje glasa h. Tako se može pisati uho i uvo, muha i miva, duhan i duvan, buha i buva, protuha i protuva, pastuh i pastuv, kuhar i kuvar, itd. Bilo bi logično da se riječi sa h pišu tamo gdje je h udomaćeno, gdje se po tradiciji piše tačno tamo gdje mu je mjesto po etimologiji, što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom (sa malim izuzecima u naznatnom dijelu zemlje gdje se govor u izvjesnoj mjeri razlikuje, jer se radi o novim stanovnicima a ne starincima). Međutim, u javnim komunikacijama se čini upravo obrnuto od onoga što bi se moglo očekivati, pa kao što se ne piše općina (o čemu smo ranije govorili) ne piše se ni uho nego uvo, pastuh nego pastuc, duhan nego duvan. Čak se h ispušta i tamo gdje se po pravopisu ne smije ispustiti ili zamijeniti: kožuv umjesto kožuh, kujna umjesto kuhinja, ruvo umjesto ruho, snaja umjesto snaha, streja umjesto streha, kinuti umjesto kihnuti, usanuti umjesto usahnuti, itd. Zašto i dokle? Do koje se mjere u jeziku s nama pravi komedija najbolje će pokazati nekoliko primjera iz žive prakse: Govoreći još 1955. godine u reviji Odjek u rubrici „Naš jezik” (br. 9, septembar) o glasu h profesor našeg jezika i lektor M. Bubić dosta se stidljivo ali odlučno pobunio protiv izvjesne prakse u tretmanu jezika u našoj sredini. On je branio jedno izdavačko preduzeće što je jednoj od svojih edicija dalo ime Narodni kuhar, a ne Narodni kuvar. Vrlo privržen pristalica A. Belića nije mogao a da ne pruži otpor zloupotrebi u izostavljanju glasa h, pa je naveo primjer da je narodna poslovica „Pomalo Muho – sjutra ćeš suho” napisana u jednom sedmičnom listu kao „Pomalo muvo – poslje ćeš suvo!” Gorljivi novinarski čarobnjak koji pretvara svaku muhu u muvu, ovog puta je vlastito ime Muharem (u hipokoristiku – Muho) pretovrio u muvu! Svi bosanskohercegovački pisci od najstarijih vremena (sa neznatnim izuzetkom u posljednje doba) arapsku imenicu duhan pišu dosljednjo duhan, a ne duvan, pa ipak se glavno preduzeće za prodaju duhana zove Duvan. Od svih fabrika (ili tvornica) duhana u Bosni i Hercegovini, iako su se od svog osnutka ranije zvale Tvronice (ili fabrike) duhana, danas nosi staru firmu samo Tvornica duhana u Banjaluci. Fratri u Andrićevim kronikama, trgovci u Samokovlijinim novelama, seljaci iz proze Hamze Hume – svi puše duhan. H. Dizdar objavio je prije rata i poslije rata odlomke iz svojih proza koji su nosili zajednički naslov Duhan. Seljak, sadilac duhana iz Donjeg Poplata kod Stoca, Mirko V. Mihić, štampao je odlomke iz romana Duhan (a možda bi danas imali i cijelo djelo pod tim naslovom da Mihić nije poginuo vraćajući se sa Sutjeske 1943. godine, kao preživjeli partizan). Radnik-pisac Huso Salčić objavio je u predratnoj Jugoslovenskoj pošti i u časopisu Putokaz nekoliko reportaža iz ciklusa Duhan. Taj naziv pisci su davali bez ikakvog razmišljanja, jer drukčije duhan ne bi mogli ni nazvati nego duhanom. Pa ipak, u malim hercegovačkim mjestima danas postoje preduzeća za otkup i preradu duvana, a čini mi se da Institut u Mostar ima u svom imenu oblik duvan. Jedino Društvo proizvođača duhana, jer se radi o proizvođačima, a ne uštavljenim birokratama, nije bježalo od toga da bob nazove bobom a popa popom. Zašto je tako? I dokle će tako? Jedna lijepa domaća, staroslavenska riječ koja je ostala u Bosni i Hercegovini u upotrebi do danas, grah, izbačena je iz vokabulara naše štampe i ugostiteljstva. Umjesto nje uvezena je ovdje nepoznata, ili vrlo malo poznata, strana riječ pasulj. Riječ grah se očuvala i kod Bugara i Hrvata također, a u Makedoniji se upotrebljava u obliku grav. Želimo da grah ponovno uđe u našre restorane i štampu, jer se nalazi u svakodnevnoj upotrebi i u našim kućama, kao grah sa suhim mesom, krajiški grah, tetovski grah, salata od graha, i tome slično. Mnogi pisci iz SR Srbije nastoje da u svojim rukopisima glasu h daju mjesto koje mu etimološki i pripada, pa pišu gluho doba, itd. Ima preduzeća, kao „Crvena zveza” u Kragujevcu, koja svoje proizvode reklamiraju ostavljajući u njima glas h (suhomesnati proizvodi). Možda je to proizašlo iz svijesti pojedinaca o tome da je u staroslavenskom, pa i u starosrpskom, taj glas postojao tamo gdje mu je mjesto. Kako bilo da bilo, u poslijeratnom periodu iz beogradske štampe sve više iščezava glas h, osim na onim mjestima bez kojih se bez njega ne može. Zato se tamo piše duvati, gruvati, proja, promaja, uvo, muva, duvan, pastuv, itd. Turcizmi se upotrebljavaju u oblicima vajat, jendek, aždaaj, tan alva, itd. Tako je i u SR Crnoj Gori. To je slučaj i sa SR Makedonijom i makednoskim jezikom, gdje je h nestalo i u domaćim i u pozajmljenim riječima: grav, an. Kanoniziranje ovakve prakse je pravo tih bratskih republika i njihovih naroda. Takve glasovne promjene nisu se međutim dogodile u svim južnoslavenskim zemljama i krajevima. Na primjer, u bugarskom književnom jeziku h je ostalo skoro nedotaknuto. Uzmimo samo riječi koje počinju sa h: habja, hazain, havier, hajka, jalosvam, halosnik, haltav, haresvam, harizan, hartija, hvala, hvalba, hvalebstvije, hvaštam, hvojna, hvošt, hidra, hitro, hlad, hleben, hljab, hobot, hod, hmel, hodilo, hora, horo, hubav, hrast, siha hrana, hulitel, hlm, itd. Bugarski turcizmi također su očuvali osnovne osobine originala: haber, havan, hair, hajduk, hajta, hala, halal, halva, halvadžija, hamal, hambar, hamam, han, handžar, hadnžija, haramija, harač, harem, harč, hendek, itd. Glas h sačuvan je isto tako dobro u slovenskom (slovenačkom) jeziku i nije ovdje potrebno da bilo šta citiramo. U SR Hrvatskoj se glas h u većini krajeva također vrlo dobro održao. Zato u hrvatskom književnom jeziku suglasnik h ima punu prednost pred njegovim erzacima (osim u ponekom književnom djelu u kome hoće da se naglasi kolorit govora jedne lokalne sredine). Takav slučaj je i sa SR Bosnom i Hercegovinom. Glas h je sačuvan u većini krajeva republike. Tu stanuju starinci koji kažu samo gruhati, puhati, kihati, kruh, hljeb, hladovina, proha, promaha, grah, pastuh, ruho, snaha, streha, itd. Ovdje su sačuvane i veoma stare staroslavenske riječi kao što je veht (vehto). Zato su i geografska imena sačuvala svoj prvobitni oblik: Hum, Grahovo, Jahorina, Čehotina, Renovica, i slično. Sasvim je onda prirodno, kada su već tako odlučno zadržali staro h u svom govoru i jeziku, da su Bosanci i Hercegovci mogli da sačuvaju h i u riječima primljenim iz orijentalnih jezika. Navešćemo one iste riječi koje su se u istom obliku očuvale u bugarskom: haber, havan, hair, hajduk, hajta, hala, halal, halva, halvadžija, hamal, hambar, hamam, han handžar, handžija, haramija, harač, harem, harč, hendek. U Bosni i Hercegovini ne znaju za glas h samo oni novi stanovnici, koji su tokom posljednjih godina, posljednjih decenija, pa i posljednja dva stoljeća, stigli iz krajeva gdje se glas h izgubio, odnosno zamjenio sa v, j, pa i sa g i k. U odnosu na bosanskohercegovačke starince (sve tri vjere ili nacije) imigranti predstavljaju manjinu i oficijelni pravopis kojim se služi štampa, izdavačka djelatnost, radio i televizija, ne može biti prilagođen manjini, nego treba da služi potrebama većine. Do sada je to bilo obrnuto, ali ne bi smjelo više da bude tako. Slučaj sa suglasnikom h je indikator za čitavu dijagnozu o kojoj je riječ, pa ne možemo a da ne spomenemo ishitrenu tvrdnju jednog poznatog lingviste, rođenog ovdje, ali nažalost dugo vremena udaljenog od naroda u kome se rodio. U jednom članku prije izvjesnog vremena objavljenom, on brzopleto kaže da je glas h kod bosansko-hercegovačkih Muslimana veoma očuvan zahvaljujući orijentalnim jezicima, čija je leksika prodrla u njihov govor. Kakve li netačnosti i kakve li nepravde! Jer, bosansko-hercegovački Muslimani kao autohtoni starinci vuku svoj govor sa izvora, iz jezične matice davnine, iz jezičke baštine, i zahvaljujući samo tome oni su mogli da sačuvaju to nesretno h i u svojim turcizmima i arabizmima. Da je to tako govori primjer Bugara, koji su bez posredstva domaćih muslimana sačuvali glas h, dok su Albanezi i Makedonci i u svojim i u orijentalnim riječima izgubili taj glas. Čak oni kažu i pišu vlastita imena bez glasa h – Memet, Amet, itd. Dosta znamo o dvije varijante srpskohrvatskog jezika, odnosno varijantu zapadnu ili hrvatsku, istočnu ili srpsku. Svaki građanin ima pravo da piše jednom od njih, pa i građanin Bosne i Hercegovine. Ali, bez ičijie presije. Iz iznesenih podataka vidi se jasno kako su protagnosti istočne varijante učinili sve da ona, bar u nekim vidovima, prodre na područje Bosne i Hercegovine. Naravno, ona to niti može niti smije. Za prodiranje zapadne varijante nema nikakvih realnih uslova, bez obzira ne poneke i nečije pretenzije. Ovdje se danas govori o mogućnosti jedne međuvarijante, koja bi se koristila tekovinama iz obje varijante. Govori se o prožimanju varijanti. Govori se na razne načine i sa raznim ciljevima. Međutim, ta specifična jezička situacija u BiH, „koja je nastala kao rezultat posebnih uslova u kojima se razvijao standardni jezik na ovom, bosansko-hercegovačkom terenu” traži drukčija rješenja. Autohtoni, standardni jezik ovdje nije podudaran sa jezikom dviju varijanata i njegova eventualna kanonizacija traži zato i specifičan pristup i posebno rješenje. Leksičko blago za svoj vokabular jezički eksperti crpiće iz bogatih vlastitih izvora. Leksika Bosne u svojoj glavnini ima dosta istovjetnosti sa leksikom zapadnih naših krajeva, odnosno zapadne varijante. Sintaksa joj je približnija istolnoj varijanti, ako se odbaci izbjegavanje infinitiva, što je svojstveno istočnim govorima. Sa istočnom varijantom zajednički je i futur u načinu pisanja (radiću umjesto radit ću), još od vremena kada je to usvojila jedna komisija Bosanskog sabora, revidirajući Brozovićev pravopis. Pravopis namijenjen stanovništvu Bosne i Hercegovine neće se osvrtati na podudarnost sa pravopisom u jednoj ili drugoj varijanti, nego će se služiti onim leksemama koje su žive u jeziku. Tako će se dogoditi da se uvedu mnogi subleti kao što su val i talas, vijek i stoljeće, kruh i hljeb, nogomet i futbal (fusbal), utisak i dojam, stroj i mašina, fabrika i tvornica, zrak i vazduh, kat i prat, plin i gas, tlak i pritisak, ulje i zejtin, papir i hartija, domaćinstvo i kućanstvo, preduzeće i poduzeće, tabak i arak, januar i siječanj, hiljada i tisuća, gnojivo i đubrivo, itd. Vjerovatno će to isto biti i sa riječima istog korijena, domaćim i stranim, kao što se barbar i varvar, hemija i kemija, kaos i haos, aždaha i aždaja (mada je pravilno aždaha s obzirom na staroperzijsku riječ aždahaka). U Bosni je običnije i uobičajenije demokracija nego demokratija, plaća nego plata, sretan nego srećan, ali će prvi oblik imati možda samo prednost nad drugim. U pogledu turcizama trebalo bi napraviti punu reviziju. Po Pravopisu naših matica orijentalizmi kao što su aždaha, hendek, halva, pišu se samo kao aždaja, jendek, alva, što predstavlja pravi paradoks, jer se te orijentalne riječi ovdje upotrebljavaju u većini sasvim izvorno, pravilno, isto tako kao što se riječi proha i promaha izgovaraju izvorno i pravilno, a u rječniku Pravopisa propisuje se, ne znamo zbog kakvog čuda, kao proja i promaja! Na kraju bih rekao da su razni lingvistički heretici u svojoj prehitroj i pretiloj hitrosti učinili toliko hodoba u upotrebi samoglasnika h – da ne bi bila dovoljna čitava knjiga od nekoliko tabaka za njihovu golu registraciju. Zato ću i završiti ovo svoje razmatranje s napomenom da bih radije pisao svoje stihove i sve ostalo što pišem na nekom drugom jeziku nego na svome materinskom – kada ne bih mogao da pišem onako kako me je majka učila, a za čiju bilo želju i volju. Jer ispustiti glas h iz svoga slova bilo bi isto kao što bi neki kompozitor izbacio upotrebu jedne note iz muzičke skale, ili jedan kemičar bilo koji element iz Mendeljevog sistema, ili jedan graditelj jednu stepenicu u stubištu jedne zgrade. U ocjeni tradicije, koja se u svakom slučaju mora poštovati, biće raznovrsnih shvatanja. Inzistiranju na vjekovnoj tradiciji poneko će suprotstaviti misao o novoj, možda i dvadesetogodišnjoj praksi kao novoj tradiciji. U slučaju da se u svim pitanjima ne može doći do istovjetnih pogleda valjaće ići na kompromisna rješenja, naročito u pitanjima oficijelnih naziva. Na primjer, ako se ne mogne odlučiti o nazivu između općine i opštine, zašto se ne bi uzeo izraz komuna, koji asocira na najstariju socijalističku tekovinu u historiji društva, a u potpunosti odgovara našem društvenom biću: Ili, da spomenemo jedan drugi primjer – teatar. Po čemu bi u Bosni imao prednost naziv teatra kao pozorište nad kazalištem, pa i gledalištem? Još je (do sada nezamjenjljivi lingvista) T. Maretić predložio klasično ime teatar, ali bez odziva. To je veoma pogodan izraz i za nas, ali mi imamo još bolje rješenje. Zašto mi u Bosni ne bismo uzeli jedan narodni, još neiskorišteni izraz, proistekao iz starog jezika, a živ i dan-danas u narodu. U nas se od davnina glumilo (još u srednjem vijeku), pa su bosanski glumci išli u Dubrovnik da kao gosti glume na godišnjoj pkladnoj festi. Krajiški junak Osmanaga prezivao se Glumac, a takvih prezimena zadržalo se sve do sada. Mjesto gdje su glumci davali predstave nazivana su glumištima, pa zašto mi ne bismo sada u Sarajevu, Zenici, Mostaru, Banjaluci i Tuzli imali narodna glumišta, umjesto narodnih pozorišta ili kazališta, kada je glumište izvornije, narodnije i ljepše? Ovakvom praksom, naučno fundiranom, došli bismo do odličnih rješenja, što bi zadovoljila razne želje i ukuse. Nalazimo se u eri pune specijalizacije u svim područjima ljudske djelatnosti, što predstavlja logičan ishod težnje ka punom ovlađavanju u proizvodnji i mišljenju. Ali, nema takvog specifikuma čija bi vrata bila zatvorena za entuzijaste, željne da i sami doprinesu svoj udio u otkrivanju tajne nekog fenomena – osim na području danas veoma cijenjene i sve popularnije lingvistike. Jer, u nas, sada, i ovdje, nastoji da se pokrije velom raznovrsnih ezoteričnosti. A upravo je lingvistika ona znanost na koju ima prava cjelokupan ljudski rod, jer je jezik primarna ljudska odredbenica – čovjek je jedino živo biće što posjeduje govor i moć da ga sistematizira u jezik. U našem, jugoslavenskom društvu čini se sve (u granicama materijalnih i kadrovskih mogućnosti) da se suma suvremenih znanja što više i što brže približi običnom čovjeku, kako bi njegov prirodni dar došao što više do izražaja i mogućnosti u osvajanju istinske ljudske egzistencije, a time i do suzbijanja svakovrsnih alijenacija. Svjedoci smo, i pored relativnih mogućnosti u razvijanju proizvodnih snaga, mnogih napora na tom planu. Naši ljudi ne stiču samo znanja u ovlađavanju oružjem i drugim sredstvima za odbranu zemlje nego i takva znanja koja mu mogu približiti i svemirske probleme. Biološke znanosti danas sve više nalaze zajednički jezik sa tehnikom, kao i medicina, koja je do jučer u mnogo čemu predstavljala njenu suprotnost. Kako stoji s lingvističkim znanostima? U pogledu jezika, tog općenarodnog dobra, ne stojimo tako. Iako se ledena kopra nepristupačnosti sa nekih lingvističkih stručnjaka počela da topi, još uvijek mnogi od njih ne daju nikome da zine ako nije iz njegovog esnafa, bolje reći klana. Jezik je tabu čak i za književnike, koji, koliko ja znam, ne samo da se služe jezikom kao osnovnim sredstvom u svom specifičnom radu, nego trošeći da oni ga u isto vrijeme i bogate, a najbolji među njima i stvaraju. Svi oni koji su provukli nos u lingvistički hram umjesto tamjana iz lingvističkih kadionica obasuti su anatemama sa posvećenih oltara. Proglašeni su odmah uljezima, diletantima i amaterima. Nisu tako loše prolazili samo benevolentni književnički volonteri nego i stručnjaci koji nisu spadali u klan. Kvalifikativi kojim su oni nalijepljivani još su bili zeži, a zna se zašto – svaki inkvizitor mora pronaći za sebe herezu što će je proganjati, uz pomoć svojih aminaša i egzekutora. Pustinju koju su stvorili mi treba sada da premostimo. Mak Dizdar, ‘Marginalije o jeziku i oko njega’, Život, br. 11-12, novembar/decembar 1970. http://www.bportal.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=15893%3Aiz-beograda-ponovo-negiraju-bosanski-jezik-ovo-im-je-odgovor-u-slici-i-rijei-video&catid=40%3Avijesti-bih&Itemid=58