"Spriječen pokušaj zaglupljivanja Bošnjačke svijesti, komunističkom ideologijom kroz sistem podobnih, perfidno upakovana u floskulu "bratstvo i jedinstvo", a koja je suštinski bila produžena ruka pretenzija s istočne strane rijeke Drine"
..bio bi adekvatniji naslov...
Vama i vašim kolegama efendija Spahiću, duboki naklon..
@TheOstruga
Ne bih se složio!
Septembra 1993. godine, Drugi bošnjački sabor, donio je odluku o vraćanju historijskog nacionalnog naziva Bošnjaci, umjesto prethodno korištenog naziva Muslimani sa velikim "M" za vrijeme SFRJ. Termin sam po sebi označava Bosance, stanovnike Bosne koji svoj nacionalni identitet vežu isključivo za Bosnu i zastarjeli je termin nekad korišten za sve stanovnike Bosne, bez obzira na vjeroispovjest.
Mnogi bosanski pravoslavci i katolici koji su se već nacionalno formirali kao Srbi i Hrvati, suprotstavili su se nazivu navodeći kako se radi o zamci koja vodi u monopolizaciju historije Bosne..
Najbolje je to pojasnio Safvet beg Bašagić 1891. godine...
Znaš, BOŠNJAČE, nije davno bilo,
Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire.
I još nešto, čemu oko vješto,
Hrabri ponos i srce junačko,
Nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvjetlije blago,
Naše ime ponosno i drago;
Eto hoće, šećer razgovore!
Kucnuo je časak odlučnosti,
Da kliknemo i mi u radosti:
Zdravo sine, mile domovine,
Naš junače, ponosni BOŠNJAČE!
Pozdravlja te sa krša viteze,
Živi, živi na hiljade ljeta!
Miloj majci na radost i diku,
Boreći se za otajstva sveta!“
@TheOstruga
Prvog decembra 1918. godine proglašena je kraljevina SHS. Tako je BiH kao dio države Slovenaca, Hrvata i Srba usla u sastav nove jugoslovenske države. Nalazeći se u kraljevini SHS BiH nije izgubila svoju državnost. Zemaljska vlada za BiH imala je 5 povjereništava, a u prvu vladu Kraljevine SHS ušla su i 3 iz BiH po nacionalnom i vjerskom ključu. Jedna od karakteristika novostvorene jugoslovenske države činilo je progonjenje i nasilje nad Bosancima u BiH i Sandžaku.Tako je do septembra 1920. godine pored ostalih oblika nasilja ubijeno oko 2 000 Bosnjaka. U pograničnim krajevima Crne Gore ubijeno je 126 bosnjackih seljaka. Zapaljeno je 500 bošnjackih seoskih zadruga. Samo do jula 1919. godine od 4 218 bošnjačkih zemljovlasnika oduzeto je bez ikakve nadoknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje. Po Vidovdanskom ustavu od 28. juna 1921. godine određeno je jednim clanom da BiH ostane u svojim sadasnjim granicama, čime joj je zagarantovana teritorijalna cjelovitost. U augustu 1939. godine sporazumom Cvetković-Maček formirana je Banovina Hrvatska na stetu BiH, a posebno Bosnjaka. U sastav Banovine Hrvatske ušlo je 13 kotara iz BiH. Time je izvršena podjela BiH i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva. Do realizacije ovog sporazuma nije došlo jer izbija II svjetski rat. Tadašnje muslimansko političko vodstvo obnovilo je u tim prilikama ideju o autonomiji BiH. Preko svojih predstavnika sva muslimanska društva i organizacije zahtijevali su da se uspostavi BiH kao posebna jedinica. Protiv ove ideje odlučno su istupili srpski političari koji su zastupali ideju o srpskoj političkoj prevlasti u BiH. Linija podjele interesnog područja Njemačke i Italije išla je preko BiH. Tokom II svjetskog rata četnici Draže Mihajlovića u tri su navrata izvršili masovne pokolje nad bošnjačkim stanovništvom u istočnoj Hercegovini, zapadnoj Bosni i u dijelovima Sandžaka. Sa svoje strane Bošnjaci su se otvoreno ogradili od ustaške politike progona i istrebljenje Srba i Jevreja obnavljajući rezolucije u kojima su osuđivani ustaški zločini. Islamska zajednica također se ogradila od onih Bošnjaka koji su surađivali sa ustaškim vlastima. Tokom Drugog svjetskog rata, zvaničnici Nezavisne Drzave Hrvatske su pokušali da ostvare savez sa Bošnjacima koje su smatrali Hrvatima muslimanske vjere, Hrvatskim cvijećem, a protiv Srba i drugih neprijatelja ili nepoželjnih elemenata. Kao gest pridobijanja Bošnjaka, Meštrovićev paviljon u Zagrebu je preuređen u džamiju. Deklaracija Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), izdata 25. novembra 1943. godine od strane antifašističke vlasti je dokument koji je obnovio državnost Bosne i Hercegovine i smatra se ustavnom osnovom moderne Bosne i Hercegovine. Ovaj dokument koristi u osnovi isti rječnik kao i ustav iz 1910. godine, a u njemu je navedeno sljedeće: „Danas narodi Bosne i Hercegovine preko svog jedinog političkog predstavnika, ZAVNOBiH, žele da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, treba da bude slobodna i jedinstvena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti garantovana puna jednakost pred zakonom Srbima, Muslimanima i Hrvatima." Ipak deklaracija je bila prekršena čim se Drugi svjetski rat završio, pošto je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije (kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) naveo Srbe i Hrvate, ali ne i Bošnjake kao konstitutivni narod, bilo pod nazivom Muslimani, bilo pod imenom Bošnjaci ili Bosanci iako je takvih zahtjeva bilo od strane malobrojnih bošnjačkih intelektualaca. U popisu iz 1948. godine u Jugoslaviji, 90% jugoslavenskih muslimana izjasnilo se kao "nacionalno neopredijeljeni". Štaviše mnogi koji su se deklarisali kao Srbi ili Hrvati, učinili su to ponajviše uslijed društvenog i ekonomskog pritiska. Kada se 1953. godine pojavila mogućnost deklarisanja kao "Jugoslaven, nacionalno neopredijeljen", 900.000 ljudi se izjasnilo na taj način. Slabljenjem srpske dominacije u bosanskom komunističkom rukovodstvu, otvorila su se vrata za novu nacionalnu identifikaciju. Konačno u jugoslavenskom popisu iz 1961. godine, pojavila se opcija Muslimani u narodnosnom smislu, po prvi put. Tokom 1963. Muslimani su navedeni u bosanskom Ustavu pored Srba i Hrvata. Na kraju 1968. godine, prihvaćen je i termin Musliman sa velikim "M", kako bi se razlikovali pripadnici nacije od sljedbenika islama. (To je dalje podstaklo nastavak starih rasprava o tome da li su Jevreji pripadnici plemena ili vjerska grupa). Odluka je dočekana raspravama u komunističkom rukovodstvu, ali Bošnjaci su bili jasni. U kominikeu Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine je navedeno da je: "Praksa pokazala štetnost različitih vrsta pritisaka još od ranijeg perioda kada su Muslimani bili označavani kao Srbi ili Hrvati u nacionalnom smislu. Pokazalo se, a sadašnja socijalistička praksa potvrđuje, da su Muslimani posebna nacija". Od tog trenutka, 1968. godine pa do jugoslavenskih ratova bošnjački nacionalni identitet nastavio se razvijati kroz dva različita filozofska pravca. Dostignuća 1960-ih godina nisu bili proizvod religioznih Bošnjaka (u stvari, njih su uglavnom vodili Bošnjaci komunisti, ateističkog i sekularnog opredjeljenja). U narednim decenijama će se pojaviti dva odvojena načina razmišljanja. Prvi je bio sekularni "muslimanski nacionalizam" (koji je imao podršku od ljudi kao što je Hamdija Pozderac), dok je drugi način razmišljanja predstavljalo buđenje religioznih uvjerenja (kao reakcija na ateizam podržavan od strane komunista i za koji su se zalagali ljudi kao što je Alija Izetbegović). Posljedice ove dvije odvojene ideje se mogu vidjeti i danas. Septembra 1993. godine, Drugi bošnjački sabor, donio je odluku o vraćanju historijskog nacionalnog naziva Bošnjaci, umjesto prethodno korištenog naziva Muslimani sa velikim "M" za vrijeme SFRJ. Termin sam po sebi označava Bosance, stanovnike Bosne koji svoj nacionalni identitet vežu isključivo za Bosnu i zastarjeli je termin nekad korišten za sve stanovnike Bosne, bez obzira na vjeroispovjest. Mnogi bosanski pravoslavci i katolici koji su se već nacionalno formirali kao Srbi i Hrvati, suprotstavili su se nazivu navodeći kako se radi o zamci koja vodi u monopolizaciju historije Bosne, što će učiniti da oni postanu strani osvajači. Takve tvrdnje treba posmatrati i u svjetlu vjekovnih pretenzija susjednih država Srbije i Hrvatske na BiH, te ponovnim rađanjem bošnjačkog političkog faktora na koji ni Srbija ni Hrvatska nikada ozbiljno nisu računali, a koji se tome žestoko suprotstavlja. Bošnjaci odbacuju optužbe, naglašavajući da je termin Bošnjak historijski termin njihove nacije i da oni nikome ne brane da se izjašnjava prema vlastitom ubjeđenju, naglašavajući da su mnogo lakše mogli ostvariti navodni monopol ili unitarizaciju koristeći "noviji" pojam "Bosanci" ukoliko su to zaista htjeli, koji međutim ima unekoliko različito značenje. Jedna od posljednjih poruka Alije Izetbegovića, građanima BiH, i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima, je bila da svi zajedno budu više Bosanci, a manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kako bi Bosna konačno postala normalna, prosperitetna, građanska zemlja.
@lik5
Konačno, nakon toliko godina ugnjetavanja i propalih pokušaja asimilacije od strane Srbije i Hrvatske!
pročitaj prethodno izlaganje, kišna glisto!