- Još prije onog rata, jedan Čeh, veterinar, meni je pripovjedao da po toj nji'ovoj vjeri u tim starim knjigama piše da je Bog bio namislio dati čovjeku da živi hiljadu godina. - Mašala: hiljadu godina! - E. - To bi bio život. I šta je bilo? - To je bilo kad je Bog prvog čo'jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i ... i ženu mu stvorio. Samo, u nekak'e jabuke da ne diraju. Eto, biva 'vako to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo. - I šta je bilo? - Al', ta ženetina, navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, jel', naljutio se i - kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I o'tada se čo'ek pati, živi i 'm're kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene. - O, jeb'o joj ja mater!