Najbolji su mi ovi koji nakon rata iz udobnih američkih domova (ili negdje drugo) pričaju o strahotama rata u Bosni. Najlakše je otići i onda pričati kako vole Bosnu i kako im nedostaje, brišući suze parama.
Ostani pa onda pričaj kako voliš Bosnu.
Ah, znaš naše ljude ...
Ne daj Bože ostati i pokušati se ovdje ostvariti i doprinijeti za ovu državu, lakše je ići linijom manjeg otpora pa otići van, kukati kako je i tamo teško i govoriti kako im nedostaje Bosna. I naravno da će i ova pričati o Bosni i slično, ali svejedno živjeti na drugom mjestu i uživati. Lako je tako 'voljeti' loše, živi u lošem pa onda govori da to voliš.
Da nema Bosne ja bih se osjećala ko crna ovca na planeti Zemlji. Bez doma. Nema veze koliko mi je bolje negdje drugo. Nije to to, nisi svoj na svome. Zamisli da si osoba bez države, usred bijelog svijeta. Lutalica.
> Ostani pa onda pričaj kako voliš Bosnu.
Ja sam izasao kao ranjenik pri kraju rata, da bih napokon svoju sudbinu imao u svojim rukama. A vidis i ja ovdje u ugodnoj Americi zelim da i ti imas svoju sudbinu u svojim rukama u svojoj Bosni.
A zestoko se varas ako mislis da smo lako dostigli udobnost koju sad uzivamo.
Napusti ti sve pa kreni od nule na kraj svjeta, u zemlji u kojoj na ulici mozes ostati preko noci, pa da vidis kako je ugodno, rintati 100 sati sedmicno, ne poznavajuci jezik i omalovazavan biti kao rob.
Ne mislim da je ikome lako ali budimo realni, lakše je otići nego se ovdje boriti.
Stoga, svaka čast onima koji uspiju, ali ovakve priče poput ove Sanele i slične, objesim mačku o rep :)