Sjećam se maglovito, dijete sam bila, desilo se nešto slično u naselju, bolest bila, psihijatrijska pozadina, mislim. O tome su pričali, stariji naravno. Onako, za moje viđenje tad, vrlo zabrinuti - katastrofa, nepojmljivo, jadni svi, čuđenje, bezbroj pitanja i tako par mjeseci... Nije me baš ni zanimalo, djetinjstvo sretno, svojim putem, skačeš, smiješ se, zaljubljuješ, voziš bicikl, mijenjaš postere.... A ovo sad, nemam riječi. Samo tuga. Lakše je do informacija, činjenica pa svak sve zna. Možda se nije tad sve plasiralo u javnost, ali ovdje sad su i aferimi prošlosti, trauma, psihičke bolesti (tabu i pod tepih), socijalna nesigurnost, beznađe i nepravda. Nije lako, a nije ni dobro uvijek (o)suditi na prvu. Afekt radi svoje, ljudi smo, a negdje je i stvarno očit zločin. Razlozi su ipak različiti, ali nepopravljivo i najgore je što sve češće stradaju oni koji nisu nikako krivi, niti se mogu braniti. Zaista bolna tema.