Iako i sami spadamo među one koji su dali moralnu i drugu podršku borbi radnika Dite da obnove proizvodnju u nekadašnjem lideru deterdžentske industrije i počnu zarađivati za život, ne treba se nepotrebno zavaravati: Industrija deterdženata Dita u Tuzli je u stečaju i šanse da ne završi u likvidaciji zanemarljive su i u sferi jeftinih čaršijskih kafanskih naklapanja i rano-predizbornih političkih manipulacija. Vjerovatna realna fiskalna dubioza ove firme ozbiljno prelazi 40 miliona KM, značajno premašuje ukupnu sopstvenu knjigovodstvenu vrijednost, dok se dramatično niža likvidacijska, može samo pretpostavljati. Ova nekadašnja tuzlanska privredna perjanica, sa svojih preostalih devedesetak, mahom iznurenih, izmučenih i ostarjelih uposlenika, potpuno prevaziđenom tehnologijom, amortiziranom i potpuno zastarjelom opremom, izgubljenog tržišta, poslovnog rejtinga i kadrovski urnisana, sada je samo sopstvena sjenka i korporacijska krpa. Zasigurno postoji još mnogo dodatno otežavajućih vlasničkih odnosa i drugih čisto finansijsko-špekulativnih okolnosti, koje vise kao samrtnički uteg o onemoćalom vratu, ove predratne elitne brend-firme, respektabilne i u široj evropskoj regiji. To je teško osporiva, teška i crna poslovna stvarnost. Sa druge strane, najveći dio onog što je vezano za šekspirovski dramatičnu i beskrajnu upornost zaposlenih, njihova „borba protiv vjetrenjača“ i nastojanja da se spasi što se spasiti može, svakako je stahanovsko postignuće za primjer. Tom ogromnom energijom su postigli ono, u što možda ni sami nisu vjerovali, početak proizvodnje, što u stvarnom poslovnom mikro i makro okruženju i datim okolnostima, ima prevashodno, simbolički značaj. Socrealistička slika šlepera ili nekoliko njih, pri utovaru proizvedenih deterdženata u Diti, kao i najave proširenja proizvodnje, ustvari, samo su labuđi pjev i jeftine kulise javnog teatra, upriličenih za demonstriranje razine političkog promiskuiteta lokalnih javnih dužnosnika. Jedino što je vrijedno u ovoj besmislenoj igri „mačke i miša“ i dodatnog sluđivanja gledateljstva na javnoj sceni, svakako je prilog u raboš dokaza o monumentalnom privatizacijskom kriminalu i njegovim potpuno devastirajućim, dugoročnim posljedicama po sve nas. Takođe, to je „in situ“ još jedna potvrda, da je činjenica zaustavljanja i prestanka proizvodnje realnog sektora u BiH, samo ciljani i ključni segment omogućavanja otpočinjanja stampeda tajkunske, politički omogućene generacijske pljačke javnih dobara. U tom smislu, trošenje i ono malo preostale energije i entuzijazma na pokušaje aktiviranja smišljeno uništenih proizvodnih pogona, sa idejom izlaska iz fatalnog zagrljaja kriminogeno napuhanog fiskalnog bezizlaza putem stečajnog postupka, samo je beznadežno bavljenje posljedicama. Ključ je jedino u hvatanju u beskompromisni koštac sa uzrocima ove propasti našeg industrijskog sektora i posljedično cijele ekonomije i društva, u pokušaju da se barem zaustavi ovaj uništavajući hod. Naravno da se to odnosi na bosanski etno-nacionalni i svakakav drugi političko-korporacijski klaster, apsolutno otuđen, privatiziran i neprekidno u bavljenju samim sobom, koji je generalno instalirao, omogućio i još uvijek difuzno realizira taj sveopšti rasap. Svakako da se nivo dostignute nakazne entropije društvenih odnosa kod nas i vladajuće hipokrizije, ogleda u intrigantnom, nedavno javno plasiranom demagoškom pokliču o spasu Dite kroz lokalno-političko samoreklamerski proklamirano „vrijeme ekonomskog patriotizma“. To je svakako sarkastična, mizerna politička podvala i krajnji cinizam, obzirom da se na taj vrlo perfidan način, krajnje poniženo građanstvo, indirektno okrivljuje za saučešništvo u uništenju ove tvornice, kroz poziv za njeno navodno spašavanje. Izrazi i iskrene izjave optimizma zloupotrijebljenih i poniženih uposlenika bivšeg tuzlanskog diva, samo su kratkotrajan izraz placebo efekta bolesnika na umoru, kome besćutni političari ovih sedmica verbalno ubrizgavaju benignu fiziološku otopinu, na uštrb pravog lijeka za tešku bolest. Možda je to logično, pošto su oni sami, ovakvi kakvi su, ta teška, letalna klinička infekcija našeg društva.