ne smeta prirodna fruktoza iz voća, voće ima nizak glikemijski indeks zbog celuloznih vlakana, pa se šećer polako i ravnomjerno apsorbuje.
smeta visokofruktozni sirup, koji se dobija iz kukuruza hemijskim putem. to je energetska šok bomba za organizam jer isporučuje ogromnu količinu prostih ugljenih hidrata odmah. gušterača u stanju šoka luči ogromne količine insulina da bi preradila šećer koji se skladišti u formi masti i utiče na rasst triglicerida i pojavu masne jetre. istovremeno, osobe koje konzumiraju puno fruktoze imaju višestruko povećan rizik za dobijanje dijabetesa, a o uticaju na kancerogene ćelije dovoljno piše u tekstu.
visokofruktozni sirup izgleda kao med, i "pčelari" koji muljaju ga najčešće podmeću i to tako da prihranjuju pčele sirupom koje ga samo uskladište u saće. usput se uhvati maksimalno 10% pravog meda koji služi samo da taj "med" dobije neki ukus.
osim toga, može se naći u sokovima, slatkišima, kečapu... bukvalno svuda jer je jeftiniji od standardnog šećera, a usput djeluje kao konzervans, tj. ubija svaki život, pa samim tim i mogućnost da se proizvod pokvari.
što se tiče provjere originalnosti meda - teško i prilično nepouzdano, zbog toga što je med baš širok pojam. pčele nemaju baš puno razumijevanja za činjenicu da ih mi ljudi smatramo svojim vlasništvom, pa samim tim ni ne pitaju nikoga gdje će letjeti i odakle će donositi nektar u košnicu. a to varira od godine do godine, zavisno od kasnih proljećnih mrazeva, vjetra i količine padavina u vrijeme cvjetanja neke medonosne biljke (oboje sprečava pčele da "rade") itd. tako da livadski med jedne godine može biti drugačije boje i ukusa nego neke druge, zavisno od podneblja, činjenice da je vrijeme pogodovalo npr. ranom voću i maslačku, a nije djetelini i bagremu ili obrnuto. od toga zavisi i kristalitacija meda, neki će kristalizirati poslije dva mjeseca (gdje ima više glukoze u odnosu na fruktozu), neki neće ni poslije nekoliko godina.
visokofruktozni sirup, recimo, nikad ne kristalizira, ali sa druge strane pčele se mogu prihranjivati ...
... i običnim šećerom, a on kristalizira. na internetu imaju neki savjeti, ali ništa to nije ni približno pouzdano.
izbjegavajte cvijetni med, koliko god to lijepo zvučalo, radi se u stvari o medu sa polja suncokreta u vojvodini. dakle, monosortni med, sa biljaka prskanih herbicidima, vrlo skromnog kvaliteta.
bagremov med mora biti boje čaja od kamilice i blagog ukusa. ne kristalizira po nekoliko godina.
kestenov med je tamno smeđ, skoro crn, i izraženo gorkog ukusa.
e, sad, ima tu još fazona. pošto je naš narod uvjeren da je kristalizirani med falsifikat, pčelari kristalizirani med potapaju u vruću vodu i tako ga dekristaliziraju radi lakše prodaje, ali time ubijaju izuzetno korisne enzime i fermente, koji ne mogu preživjeti temperature više od 40 stepeni.
sve se na kraju svodi na to da je najbolje kupovati med od pčelara kojem vjerujete. kod nas, recimo, ne postoji ni laboratorija u kojoj se to može provjeriti, niti iko kontroliše pčelare i "pčelare".
što bi moj drug rekao, enciklopedija nepotrebnih podataka :)
medljikovac proizvode lisne vaši najčešće sa jele i bora, ali i vrbe i hrasta a pčele prikupljaju i skladište. pčelari je ne vole jer se jako teško vrca i pčele se ne smiju ostaviti sa medljikovcem preko zime, zato što im je teško svarljiv. što se tiče kvaliteta, dobar je, a posebno medljikovac od crnogorice (može se prepoznati po ukusu). sve što ima veze sa borovinom, makar samo šetnja kroz borovu šumu je izuzetno korisno za disajne puteve i pluća.
eto :)