Postoji li narod na svijetu koji ne želi svoju državu, koji ne želi jezik zvati svojim imenom, koji ne želi znati koliko ima pripadnika i koji slavi svoje okupatore!? Postoji! A znate i o kome je rijec: o našim dragim susjedima Bošnjacima Bošnjaci ne žele imati državu bošnjackog naroda, oni je žele dijeliti. Ne sa jednim, nego sa cak dva naroda! Na stranu što ti narodi to ne žele... Bošnjaci ne žele zvati svoj jezik bošnjačkim. Praksa je u svijetu da se jezici zovu imenima naroda koji ih govore. Ipak, Bošnjaci su svom jeziku odlucili dati ime po regiji države Bosne i Hercegovine. Bošnjaci ne žele znati koliko ih ima. Ne žele popis, ili ako žele, onda ne žele da se na njemu izjašnjavaju kao Bošnjaci. Bošnjaci najsretnijim periodom svoje povijesti smatraju okupatorsku Osmansku imperiju. Istu onu imperiju koja je napuštanjem Bosne i Hercegovine ostavila 97% nepismenog stanovništva. Zbog par mostova, džamija i kupatila, Bošnjaci ne mogu prežaliti feudalni ustroj zemlje. Zašto Bošnjaci nemaju izgradenu potrebu za vlastitom državom, za vlastitom zastavom, za jezikom? Zašto ih je strah vlastitog broja, identiteta i povijesti? Na cemu se temelji ova nacija u nastajanju? U normalnim vremenima ne bi se trebalo baviti Bošnjacima, ali obzirom da su sebi uzeli za pravo odlucivati o politickim pravima Srba i Hrvata u BiH, red je da se malo pozabavimo mi njima. Negiranje drugih je jedino što drži Bošnjake kompaktnim kao naciju. Ne žele svoju državu, ali isto tako ne žele ni da je drugi imaju. Republika Srpska je prihvatljiva samo ako nije srpska. Treci entitet nije dopustiv jer bi bio «njihov». Nek je sve zajednicko, tj. nicije. Bošnjaci se unaprijed odricu vlastite države i istovremeno žele da to ucin i drugi. Ali i Srbi i Hrvati navikli su imati svoje države, bar entitete, i to ce ostati njihova trajna težnja, koliko god Bošnjaci tome smetali. Graditi BiH kao zajednicu tri naroda bez dobrovoljnog pristanka druge dvije clanice dovodi upravo do situacije u kojoj je BiH danas. Ne treba je posebno objašnjavati. Da li zbog Islama, ili komunizma, ali Bošnjaci nikad nisu bili na Ti sa realnošcu. Vizije Bosne i Hercegovine kakvu Bošnjaci vide nisu ozbiljnije od osnovnoškolskih maštarija. Ni u jednoj od tih, uglavnom unitaristickih maštarija, nisu shvatili da ce Srbi rušiti BiH onoliko dugo koliko im bude trebalo da je sruše. Floskula kako smo se u Jugoslaviji «svi fino slagali» pokazuje da Bošnjaci nisu ni primjetili da je Jugoslavija od prvog dana bila samo drugo ime za Srbiju. «fino slaganje» bilo je rezultat jasnog odnosa snaga u korist Srba, pa neslaganje i nije bilo opcija. U svojim državotvornim maštarijama Bošnjaci nisu predvidjeli ni što ce s Hrvatima. Valjda misle da ce se svi pretvoriti u Željka Komšica ili iseliti u Hrvatsku. Možda i hoce, ali ce prije toga dati punu podršku Srbima u ranije spomenutim aktivnostima. U svakom slucaju, jedan graditelj na dva rušitelja nema mnogo izgleda. Misterija ostaje, zašto Bošnjaci ne žele svoju državu!? Misterija se preljeva i na jezik. Bošnjaci su svom jeziku dali ime «bosanski». Našli su nekoliko povijesnih podataka gdje se naziv «bosanski» koristio i to postvili za temelj vijekovnog bosanskog jezika. Bezobrazno zanemarivši Hercegovinu, Bošnjaci su nazivom «bosanski» prejudicirali da tim jezikom govore svi bosanci. Istisnuti standardizirane jezike srpski i hrvatski može poci za rukom jedino fizickom eliminacijom nositelja tih jezika. Bosanski jezik ostao je tako utocište jedino Bošnjaka. S književnošcu se nije napravila ova greška. Tako postoji bošnjacka književnost (puna ljudi koji sebe nikad nisu nazivali Bošnjacima) ali ne postoji bošnjacki jezik. Tako je jedini narod bez svog jezika dobio svoju književnost bez svojih pisaca. Još je nekoliko problema s kojima se bosanski jezik ima pozabaviti, od toga koji je prvi roman napisan na bosanskom jeziku, do toga koliko «varijanti strana svijeta» ima bosanski jezik. Uobicajeno je za bosanki da hrvatski jezik nazivaju «zapadnom» varijantom a srpski jezik «istocnom» varijantom bosanskog jezika. Ako se omakne koja nejasnoca nije problem, tu su u rezervi južna i sjeverna varijanta sa potrebim podvarijantama.... Da li Bošnjaci ne žele imati svoj jezik iz istih razloga kao i državu, ili jednostavno nemaju dovoljno jezicara koji su u stanju standardizirati jezik, ostat ce još jedna misterija. Jedino što drži bosanski jezik na okupu jeste negacija da on nije ni srpski, ni hrvatski. Još jedna negacija pomaže izgradnju bošnjackog identiteta. To je negacija samog identiteta. Bošnjaci baš nisu nacisto jesu li «bosanski katolici i pravoslavci» takoder Bošnjaci ili im treba dati za pravo da se zovu Srbima i Hrvatima. Prema uskim, a ipak dominantnim shvacanjima bošnjacke akademske elite, Hrvati žive u Hrvatskoj a Srbi u Srbiji. Tu se ne uklapaju Bošnjaci iz Hrvatske i Sandžaka, pa da se ta bolna tema ne bi dalje otvarala, Bošnjaci bi najradije da se imena naroda i ne spominju. Bar kad je rijec o popisu stanovništva. Popisali bi se oni, al da se ne zna da su oni. Bilo je prijedloga da postoje tri opcije za izjašnjavanje: 1- Srbin, 2-Hrvat, 3- nijedno od navedenog! Nije prošlo. Barem za sad nije prošlo. Zašto se Bošnjaci opiru nacionalnom popisu? Iz tri osnovna razloga: Vidjelo bi se da je najvece etnicko cišcenje provedeno u podrucijima pod kontrolom Armije RBiH. Hrvati i Srbi u bošnjackim krajevima postoje tek u tragovima, protjerani specificnim poslijeratnim bošnjackim nacionalizmom. Nacionalizmom koji danas najbolje utjelovljuje SDP. Nacionalizmom koji javno prica bajke, a na terenu cini sve da se nebošnjake asimilira, ukroti, ili istjera. Drugi razlog je što bi se etnicki Bošnjaci zbog neobrazovanosti ili neupucenosti razlicito izjašnjavali. Neki bi bili Bošnjaci, prema partijskim instrukcijama, neki bosanci prema utopijskim težnjama za jednonacionalnoj unitarnoj državi Bosni, neki muslimani po vjerskim ambicijama uspostave islamske države... u ovom slucaju konstituvni bošnjacki narod rascijepio bi se na tri grupe cime bi se težnja za politickom dominacijom prakticno raspala. Treci razlog je što bi se Bosna i Hercegovina ukupno pokazala izrazito etnicki podijeljenom što dugorocno ojacava one koji žele federalno uredenje BiH, i oslabljuje one koji tvrde da je u BiH nemoguce iscrtati etnicke granice. Bošnjaci bi nakon popisa vidjeli da naseljavaju najmanju površinu, što smatraju kozmickom nepravdom. U isto vrijeme hvale se visokim postotkom urbane populacije a smeta ima što naseljavaju tek oko 23% teritorija. Nehotice otkrivaju da bi najradije vidjeli jednobojnu etnicku kartu. I sa vlastitom poviješcu Bošnjaci muce muku. Kako pomiriti srednjovjekovnu i osmansku povijest Bosne? Što je Bošnjacima važnije? Državnost Bosne ili Islam? Ovo dvoje u nepomirljivom je konfliktu jer je jedno zamijenilo drugo. Kako slaviti Osmanlije ako su uništili državnost? I kako slaviti Islam kada je u plamenu potisnuo vjeru bošnjackih predaka? Vrlo teško. Slab je kompromis bošnjacka historiografija našla u razdvajanju srednjovjekovne i osmanske povijesti. Srednjovjekovna je daleka i romanticna i za nju se ne treba vezati emotivno. Ona Osmanska je ipak bliža i civilizacijska. Bošnjaci smatraju da svoj identitet duguju osmanlijama. Kada trebaju definirati identitet on se svodi na islamsku tradiciju i negiranje srpstva/hrvatstva. Osmanlije Bošnjacima nisu ostavili mnogo u naslijede. U godinama okupacije Osmansko carstvo bilo je zasigurno naprednije od tadašnjih kraljevstava srednje Europe. Ipak, odlaskom Osmanlija vidjela se sva bijeda naspram Austrije, koja je preuzela BiH. Ovdje nije ništa sporno da Bošnjaci ne slave upravo razdoblje odlazecih Osmanlija. Zaostalo državno uredenje, feudalni sistem, neobrazovanost i siromaštvo posljednje su cega se Bošnjaci sjecaju od osmanlija. Ipak, slave njih a proklinju austrijskog okupatora, koji je zemlju uredio, udario joj današnje ekonomske i društvene temelje, izgradio škole, obrazovao stanovnišvo i generalno unaprijedio život. Bošnjaci danas slave Osmanlije, okupatore koji su za Bosnu ucinili samo onoliko koliko su morali da bi je ucinili dobrom vojnom utvrdom. Znaju to i Bošnjaci, ali ne slave oni to. Oni slave što su tada vladali nad Vlasima, tj Srbima i Hrvatima. Slave što su posljedovali 100% zemlje i što su bili neprikosnoveni age i begovi. I danas bi Bošnjaci da se vrati vrijeme apsolutnog zemljoposjedništva. Zbog toga su spremni i vlastitu povijest prilagoditi. Ono što su tada imali od osmanlija, Bošnjaci podsvjesno žele od EU i OHR: Žele izgradenu državu na pladnju i žele da takvom, tudom rukom napravljenom, državom vladaju. Kod osmanlija je bilo tako, a skoro su i OHR natjerali na slicno. ALi i OHR, ako i Osmanlije nekoc, odlaze, i ostavljaju državu onima koji je najmanje žele - Bošnjacima. Takvi su otprilike Bošnjaci, naši susjedi koji Uskrs i Božic cestitaju uvredljivim «sretan praznik», susjedi koji ne žele svoje, ali ti nedaju ni tvoje, susjedi koji navijaju za Brazil jer ti navijaš za svoje, susjedi koji ti ne daju kanal iako nije njihovo da ti daju nešto što je svakako tvoje, susjedi koji ne žele svoj entitet, ali ti ne daju ni tvoj. Ne daju entitet jer znaju da bi taj, Treci entitet, bio bolji od njihovog entiteta. Tom je susjedu dobro samo dok je tebi loše. https://www.youtube.com/watch?v=iIHkhOU0pjE