@Oficijelno MALO EDUKACIJE ZA RETARDIRANOG VLAHA Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu". Ninski biskup u Peri pisao je 1581. fra J. Arsenigu "bosanskim jezikom". U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, početak 17. vijeka) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski. Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. vijeka naovamo: Matija Divković: "Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd. Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735. piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik. Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. vijeka, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svog čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije. Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag 1575 - Rim 1650), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima). Isusovac Jakov Mikalja (1601-1654) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. želi kako kaže da uvrsti "najodabranije riječi i najljepše narječeje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu. Dubrovački dramatičar Đono (Junije) Palmotić opredijelio se za govor "susjednih Bošnjaka", ističući ljepotu tog govora. Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704-1760) autor "Razgovora ugodnog", snažno afirmiše štokavštinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, italijanskih i hronika Pavla Vitezovića" u "jezik bosanski". Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i pisac Matija Antun Reljković (1732-1798). Antun Kanižić, Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji, Ivan Popović (kojem je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskog govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. Alberto Fortis (1741-1803); 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na italijanski - znamenitu bosansku baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim. Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšičanina (1780), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom. Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog"). Prema svjedočenju Matije Mažuranića ("Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i ističe "da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendiše Bošnjački". Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac, 1849). Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881. ovaj jezik zvao bosanskim. I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: "Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim !". Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda. Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", Sarajevo, 1875; ovo je prva knjiga pisana arebicom a bosanskim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: "Ah, da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku": "Brez šubhe (sumnje) je babin jezik najlašnji, svatko njime vama vikom besidi, slatka braćo, Bošnjaci, hak (istinu) vam Omer govori". Autor je i pjesme "Dova na bosanskom". "Gramatika bosanskog jezika za srednje škole" nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911., s tim što od 1908. g. nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".