Posjetili smo pekaru Poričanin: Tačno 100 godina tradicije koja donosi najljepši miris ramazana

Dolazak ramazana odveo nas je na dobro poznato mjesto, u ulicu Safet-bega Bašagića, gdje se nalazi jedna od najpoznatijih sarajevskih pekara - Poričanin.

Da priča bude još posebnija, ova godina, kao i sam ramazan, za Poričanine dolaze u jednom simboličnom izdanju i u znaku 100. godišnjice njihove pekarske tradicije. Upravo to, bio je još jedan lijep povod da ih posjetimo.

Nekoliko sati pred iftar stigli smo na mjesto iz kojeg se širi zamamni miris vrućih somuna, ujedno jedan od simbola ovog svetog mjeseca za muslimane. Tamo nas je ljubazno dočekao vlasnik Mehmed Poričanin, omogućivši nam da nakratko proputujemo kroz vrijeme i zaplovimo s druge strane uskoro kilometarskog reda za omiljeno pecivo.

"U pekari se samo nisam rodio..."

Priča o pekari Poričanin vratila nas je u 1923. godinu, a gospodina Mehu u doba njegovog djetinjstva. Spomenute godine, njegov amidža Muharem je završio zanat i otvorio svoju prvu pekaru. Ona se isprva nalazila kod Vojne bolnice, no taj prostor je zbog potreba bolnice srušen, a umjesto njega je 1953. napravljen onaj na adresi po kojoj i znamo ovu pekaru.

"Kada se danas spomene pekara, odmah zamišljamo 20 radnika i bogatu proizvodnju. U naše vrijeme, pekara je bila uslužna djelatnost. Ljudi su ljeti tamo odnosili ručak, hljeb i pitu da se ispeku. Zimi se već ložilo, grijalo pa se tada kuhalo kući. Ali, to su bili počeci onoga što je pekara danas", priča Meho, pokazavši neke od njegovih fotografija iz djetinjstva.

Na jednoj od njih, sedmogodišnji Mehmed i njegov amidža prodaju perece na Ilidži noseći ih u "nadograđenim" kolicima za bebe.

"U početku, kada nije bilo posla, amidža bi napravio perece, stavio ih u korpu, a onda ih prodavao po izletištima. Tako se živjelo... U to vrijeme, ljudi ti donesu brašno, a ti im daš hljeb. Tek kada je pekara otvorena na lokaciji gdje je sada, krenuo je pravi posao i ovaj oblik pekarstva", prisjeća se Mehmed.

Inače, amidža Muharem i njegova supruga Sabaheta, spletom okolnosti nisu imali djece, a Mehmeda, koji je i odrastao s njima, odgojili su kao sina. Kasnije, u amanet mu ostavljaju pekaru i, što je najvažnije, ljubav prema pekarstvu.

Iako je završio elektrotehničku školu i imao priliku da nastavi kao student, Mehmeda je put odnio u drugom pravcu. Danas, kaže, da se ponovo rodi - ništa ne bi mijenjao.

"Kroz život sa strinom i amidžom zavolio sam ovaj posao. Ovdje sam pisao školsku zadaću i boravio do pet minuta pred zvono za početak nastave. Bila su to drugačija i skromnija vremena. Kroz život, nisam radio ništa drugo, a danas razmišljam kao čovjek koji se samo nije rodio u pekari, a čiji je kompletan život prošao tu", priča nam Mehmed.

Boljeg recepta za somun - od ljubavi - nema

"Svako pita koja je tajna dobrog somuna, ali šta god da čovjek radi, posao ima smisla tek ako je prisutna ljubav", govori nam Meho. Ipak, dodaje i kako je tajna u tome da tijesto "malo odstoji".

U prostoriji pekare, koja je skrivena od očiju kupaca, iz prve ruke smo vidjeli proces pravljenja somuna, ali i uigranu ekipu koja u njemu učestvuje. U pekari je danas 20 stalnih radnika, a našli su se tu i Mehmedovi unuci. Za ramazan, priča nam on, cijela porodica pomaže s poslom, a dnevno izbace između dvije i tri hiljade somuna.

Sedmogodišnjak sa gornje fotografije, koji je ljubavlju prema svom zanatu osvojio Sarajlije, danas posao promatra "sa strane". U penziji je već 25 godina, a sve su preuzele njegove tri kćerke, među kojima posao vodi Amela. Tradicija se, ukratko, nastavila, Mehmed je zadovoljan, a redovi ispred njihove pekare kroz godine samo se povećavaju.

"Moje najveće bogatstvo su porodica i moja djeca. Među njima vlada takva ljubav, da se o tome može samo sanjati. Posao je posao, ali i na ovom planu sam ostvaren i zadovoljan jer su mi djeca tu i privržena", ponosno ističe on.

Za kraj, dok nam otkriva da će njegovu pekaru uskoro krasiti i "firma", koju smo sticajem okolnosti među prvima vidjeli, Mehmed nam objašnjava da je svjestan kako pravo pekarstvo izumire te da se danas ovaj posao radi bez ikakve emocije.

"Moja generacija je uistinu živjela ovaj posao, ali danas, nažalost, on više nema dušu. Ranije, dovedeš dječaka u pekaru i on tu odraste, stasa u pekara. Zanat je trajao tri godine, a ko ga završi na kraju je znao 'pričati' sa tijestom i somunima. Pekarstvo se učilo kao što se u školi danas uči lijepo pisati. Razlika danas je ogromna - pekari rade samo da bi radili, a posao se nauči za sedam dana i već si majstor", završava Mehmed.

Objasnio nam je kako je osnovni problem u zanatlijama, kojih je sve manje da obučavaju nove generacije. Posebno je podvukao to kako se pekarstvo kao industrija generalno usavršava, ali, da ono pravo - teško i izvorno pekarstvo, izumire.

Vrijeme iftara se počelo približavati, a red pred pekarom je već bio ogroman pa je došlo vrijeme da Mehmeda pozdravimo. Čestitali smo mu 100. godišnjicu porodične pekare i poželjeli mnogo sreće u budućnosti.

Vrući somuni, koje smo direktno iz peći ponijeli sa sobom, donijeli su miris ramazana u našu kuću, a na kraju svega, osim što su upotpunili naš iftarski meni, poslužili su i kao podsjetnik da najbolje stvari nastaju iz ljubavi i porodične topline, te istinske želje da tradicija ostane ljepota koju treba čuvati.