Vanilija, čokolada ili pak jagoda? Glasajte gdje vam je u Sarajevu najbolji sladoled

Iako nijedan konkretan datum nastanka ili pronalazač nije neosporno zaslužan za njegovo otkriće, poznato je kako je rimski car Neron - inače poznat kao veliki gurman, naredio da mu sa planina donose snijeg i led, koji je kasnije začinjavao voćkama i sokovima. Tako je nastao "sorbet" za koji se vjeruje kako je kasnije evoluirao u sladoled.

Svoju verziju sladoleda razvio je i kineski kralj Tang od Shanga koji je pripremao mješavinu od leda i mlijeka, a prvi Evropljanin kojem je pripala čast da uživa u čarima sladoleda bio je Marko Polo, prenosi Coolinarika.

Polo je u svom putopisu "Milione" opisao slasticu sličnu današnjem sladoledu koja se posluživala na dvoru Kublaj-kana, a dugo je kružila priča i kako je upravo on donio u Italiju.

Ipak, čini se da su za pravi dolazak sladoleda u Evropu zaslužni Arapi koji su tokom svoje vladavine na Siciliji upoznali Italijane sa "zamrznutom kremom". Zatim je stigao u Francusku sa Italijankom Katherine de Medici koja je tamo otišla kako bi se udala za francuskog kralja Henryja II. Na njihovom vjenčanom ručku tada se servirao sladoled koji se kasnije počeo širiti svijetom te postao omiljena poslastica među ljudima.

Također, poznato je i kako je kralj Charles I na svojoj trpezi u 17. stoljeću imao do tada nepoznatu slasticu u Engleskoj, a riječ je bila upravo o sladoledu.

Njegov kuhar iz Francuske pripremio je hladnu kremu nalik na svježe pali snijeg, no ona je zapravo bila jestiva, kremasta i slatka.

Poslastica je odmah zadobila obožavatelje, a Charles, koji je bio ljubomoran, odlučio je recept kuhara De Marca zadržati u tajnosti. Priče govore i kako mu je čak platio pozamašnu svotu novca kako bi osigurao da se on servira samo na njegovom stolu. Nakon kraljeve smrti, kuhar više nije imao svrhe poštovati obećanje te se recept brzo proširio.

Sladoled u brojkama

Godine 1846. Nancy Johnson izumila je aparat za pravljenje sladoleda - sličan onom koji i danas možemo vidjeti u malim slastičarnicama, dok je zamrzivač za sladoled usavršen 1926. godine.

Kao prvi čovjek za kojeg se vjeruje da je patentirao aparat za pravljenje korneta uglavnom se pominje Otalo Marchiony, sladoledar koji je na Wall Streetu isprva prodavao sladoled u čašama za piće što je bilo prilično nepraktično. Italijan se tada dosjetio napraviti jestive "čašice" od vafla koji su se topili u ustima.

Kupci su bili oduševljeni, a Italo se pojavio na sajmu u St. Louisu 1904. gdje je kornet debitirao, no zaslugom Libanonca Abe Doumara koji je tu "uletio" u priču.

Prvi sladoled na štapiću predstavio je Chris Nelson iz Iowe koji je također bio slastičar. Sladoled se zvao "Eskimo bar", a nastao je tako što se jedan kupac nije mogao odlučiti želi li sladoled ili čokoladicu. Tako je, njegovim sjedinjenjem sa štapićem, uspio "udovoljiti" i onim unaprijed neodlučnim mušterijama.

Godine 1934. stigao je i prvi sladoled na štapiću prekriven čokoladom.

Da nekima ne predstavlja ništa ni zima i hladnoća kada je riječ o omiljenoj poslastici, govori i količina potrošnje sladoleda po svijetu. Ona najveća zabilježena je u Novom Zelandu i SAD-u od preko 20 litara po stanovniku, dok je nešto niža u Kanadi i Australiji, sa manje od 20 litara po stanovniku.

U Evropi, najviše sladoleda konzumira se u skandinavskim zemljama - Švedskoj, Finskoj, i Norveškoj - više od 10 litara po stanovniku, a zatim ih slijede Danska i Švicarska.