Skijanje u martu na Visočici: I divlja i pitoma, prelijepa na koji god vrh da krenete

Namjera za vikend je bila da probam novi cestovni bicikl, čak se i skrojio plan da vozimo po Hercegovini, a onda je uslijedio kratak telefonski poziv rođaka iz Travnika: “Nenad se večeras vraća iz Zagreba, predlaže da sutra skijamo na Visočici. Raspitaj se kakvo je stanje".

Nemam se šta raspitivati jer sam prošle subote penjući se na Subar s grupom planinara gazio snijeg do koljena, a kako je cijelu sedmicu sjeverac, čak i padao novi snijeg, stanje može biti samo bolje. Osim toga, hladan sjeverni vjetar u Hercegovini zna biti neugodan, pa će bicikl pričekati. Vadim skije i opremu za turno.

Subotnje jutro, prolazim kraj skijališta na Bjelašnici. Slika otužna. Poneki skijaš nosi opremu, ali i pored sezonske karte u džepu, znajući stanje na stazi, ja i ne pomišljam na alpsko skijanje. Umjesto toga, srdačan susret sa ekipom iz Travnika, Novog Travnika i Viteza, a onda gledamo da što brže prođemo taj betonirani dio planine sa zgradama što liče na Alipašino polje. Iza Bijelih voda slika je već ljepša: na vrhovima Treskavice, Visočice i Bjelašnice bjelasa se snijeg. U Sinanovićima kolona planinara, to Gafa drži Sarajevsku školu alpinizma. Kreću ka Vitu, ali kraćom linijom, mi ćemo okolo.

Put nas vodi oko Mokrih stijena (1878 m), a planiramo se popeti na Vito (1950 m). Iznenađeni smo količinom snijega koji je debeo preko 60 centimetara. Nismo iznenađeni maglom, jer nema baš nekog jakog vjetra koji bi je rastjerao. Tura na Vito oko Mokrih stijena nije toliko strma, koliko je dugačka. Nižu se kilometri i postepeno se savladava uspon. Dijelom se kreće makadamskim putem ka Bjelimićima za koji čujem da će se asfaltirati. Šteta, jer tako će lakše doći oni koji zagađuju planinu. Da se ja pitam, stavio bih rampu i naplaćivao ulaz, jer Visočica to zaista zavrjeđuje. I divlja i pitoma, prelijepa na koji god vrh da krenete. Široki atrij ispod Vita i Subara je i ljeti i zimi prelijepi, Puzim koji podsjeća na krijestu kakvog ponosnog pijetla valjda najfotografisaniji, Crveni kuk pruža fantastičan pogled baš na taj Puzim, ali i dalje ka Treskavici, a Džamija sa 1967 metara je najviša. Ovdje ne dolaze oni što roštiljaju a iz gepeka puštaju glasnu muziku, već oni koji cijene prirodu. Da li će asfalt to promijeniti, vidjet ćemo.

Nakon nekoliko kilometara uspona, skrećemo s puta i idemo ispod stijena velikog masiva koji završava vrhom Vito. Sa porastom visine, smanjuje se vidljivost. Imali smo sreću sa snijegom, ali i nesreću sa maglom. U jednom času više ne znamo kuda treba. Tačnije, znamo i lako bi bilo popeti se na vrh, pa i sići da smo planinari. Ali, skijati u uslovima magle nije baš prijatno. Lako se može desiti pogrešan potez i da neko padne na stijene. Kako nam godine i iskustvo kaže da nije pametno izlagati se tolikom riziku, odustajemo nepunih 150 metara pred vrhom. Vito će nas čekati, obećavamo da ćemo idući put doći po sunčanom vremenu.

I umjesto da krenemo kući, opet jednoglasna odluka: Idemo se ispenjati na Crveni kuk. Kad u jednom danu pređete 17 kilometara na skijama, uspon na obližnji vrh zbilja ne predstavlja poteškoću. Crveni kuk osvajamo za pola sata. Gore veselje, pjesma, radost što nas je planina počastila i dopustila nam da se popnemo bez magle.