Almodovar u filmu "Tuga i slava" otkriva sve o svojoj majci, starenju i homoseksualizmu
Pedro Almodovar, nesuđeni svećenik, zavidan radni staž stekao je u madridskoj telekomunikacijskoj kompaniji javljajući se na SOS telefon i vodeći razgovore koji su se sastojali od očajničkih poziva u pomoć, tračeva, vapaja ljubavnika sa samoubilačkim nagonima i uplakanih kućanica. Duboko zabrazdivši u intimu Madrida, Almodovar je anonimne jecaje pretvorio u replike u svojim scenarijima. Na tom poslu je zaradio Super 8 kameru, koju kupuje u trenutku kada fašistički lider Franco brani rad filmskim akademijama. Deklarisani neprijatelj malograđanske hipokrizije i advokat svih onih koji se smatraju opscenim, osamdesetih godina je počeo zbunjivati gledaoce i filmsku kritiku. Niko nije znao šta bi s njim, ali su svi gledali njegove filmove. Na koncu, objektiva kamere nije poštedio ni svoj život.
Španska riječ "el dolor" u naslovu filma Pedra Almodovara prevedena je kao tuga, ali bi mnogo adekvatnije bilo još jedno značenje te riječi, a to je bol, i to ona uzrokovana fizičkim propadanjem tijela usljed starenja. Španski sineast, jedan od rijetkih kojeg su još za života počeli oslovljavati isključivo po prezimenu, što je u njegovoj domovini pošlo za rukom samo Luisu Bunuelu i Carlosu Sauri, snimio je gotovo testamentarni film u kojem bez imalo zadrške govori o bolesti, depresiji i konzumiranju heroina, kao i očaju koji ga tjera na introspekciju vlastite prošlosti. U svom posljednjem filmu ne odustaje od iste one hrabrosti kojom od početka osamdesetih godina režira izvrsne filmove o ženama na ivici nervnog sloma, nekrofilima i ostalim likovima iz perverzne galerije na periferiji Madrida. "Tuga i bol" je priča u kojoj režira svoj život balansirajući između žanrova melodrame i tragedije.
Salvador Mallo (Antonio Banderas) je vremešni reditelj koji tablete protiv bolova jede kao orašaste plodove. Toliko ih je da ih mora smrviti kako bi ih lakše progutao. Depresija i stanje permanentne boli kao simptoma nekoliko teških dijagnoza vraćaju ga u teško djetinjstvo u Valenciji gdje saznajemo sve o njegovom prisnom odnosu s brižnom majkom (Penelope Cruz), prvom otkrivanju homoerotiziranosti, ali i otkrivanju umjetnosti filma, jedine droge od koje nije došao u stanje apstinencijske krize. "Svog djetinjstva sjećam se po mirisu pišake u kinima", rečenca je iz filma; kao dio memoara u kojima obrazlaže okolnosti prvog dodira s kinematografijom. Kada se iz te prošlosti pojave osobe u realnosti, Salvador počinje izlaziti iz ogromne praznine koja mu onemogućava da se bavi režiranjem. Među njima su i homoseksualne ljubavi iz osamdesetih.
Seks, smrt i religija
Šezdesetogodišnji glumac, Španac s najzavidinijom karijerom u Hollywoodu, našao se u Almodovarovoj filmskoj koži, a iduće godine vidjet ćemo ga kao Ferruccija Lamborghinija u biografskoj drami o osnivaču italijanske tvornice sportskih automobila. Almodovar je Banderasa upozoravao da će Hollywood uništiti njegov talent, ali "maskirani osvetnik Zoro" još uvijek se drži u sedlu najsurovije industrije zabave. Banderas i Almodovar su počeli sarađivati pet godina nakon smrti španskog diktatora Franca. Od tada su zajedno napravili devet filmova, počevši "Labirintom strasti" 1982. godine. Četiri godine kasnije sarađuju na crnoj komediji-trileru “Matador” o studentu/matadoru koji priznaje krivicu za ubistva koja nije počinio. Film je najavio Almodovarove preokupacije koje se sastoje od priča o seksu, smrti i religiji.
Poznavanje prilika u Španiji nakon smrti Franca koji je zabranio čak i rad filmskih akademija ključno je za razumijevanje eksplozije koja se dogodila na polju umjetnosti. Dugogodišnji teror i nametnuto čudoređe rezultiralo je osvetom autora kojima su "popustili moralni ventili". Almodovar je svjetsku slavu stekao filmom "Žene na rubu živčanog sloma" (1988.), kada je na potpuno nov način progovorio o ženskom senzibilitetu. U filmu "Veži me" (1990.) muškarac otima porno zvijezdu i tjera je da mu bude žena, a igrala ju je Almodovarova muza Victoria Abril. Ona je bila zvijezda naslova "Kika" (1991.) koji je najavio sve užase predstojeće tabloidne televizije, kao novinarka koja juriša gradom na motoru snimajući zlodjela najgorih kriminalaca. Film je surova kritika stupidnosti masovnih medija u stalnoj potrazi za ljudskom nesrećom i eksploatacije najnižih ljudskih poriva te želje da se takvi sadržaji gledaju. Uspjesi Pedra Almodovara su se redali.
"Dvije žene u sobi su mi zanimljivije nego svi specijalni efekti u Hollywoodu", kazao je jednom potvrdivši kako su njegovi filmovi ženski monolog o (ne)sreći i usamljenosti.
Sve o mojoj majci
Bol i gubitak ljubavi obilježili su Almodovarove filmove u drugoj polovini devedesetih kada snima "Živo meso" (1997.), film u kojem Javier Bardem igra paraplegičara u invalidskim kolicima, a slijede ga naslovi koje krase žive boje i različite seksualne orijentacije. "Sve o mojoj majci" (1999.), film o ženi koja gubi sina, u Cannesu mu je donio Zlatnu palmu, potom i Oscara, a film je postao omiljeni naslov novopečenih ljubitelja evropskog filma. Kontroverze su u to doba odjeknule zbog činjenice da je u filmu tretirana tema promjene spola. Majka je vječita Almodovarova preokupacija, a svojoj je čak dozvolio nekoliko cameo uloga, kao i svom bratu Augustinu s kojim je osnovao produkcijsku kuću El Deseo, u okviru koje su nastali svi njegovi naslovi. Dvije godine nakon Oscara, čudne seksualne preference razmatra u melodrami "Pričaj s njom” (2002.) gdje je junakinju filma pozicionirao u stanje kome. Film je nastao na osnovu istinitog događaja o uposleniku mrtvačnice u Francuskoj koji je osjetio neobičnu strast prema djevojci kojoj je ustanovljena smrt, nakon čega se ona probudila iz kome, ali u drugom stanju. Porodica se nakon njenog buđenja suočila s dilemom da li tužiti za silovanje čovjeka koji ju je na neki način vratio među žive.
Nakon linča koji je doživio zbog filma "Loš odgoj" (2004.), jer je progovorio o seksualnom zlostavljanju djece od svećenika, Almodovar se vraća "ženskim" pričama koje predvodi nezaobilazna Penelope Cruz. Godine 2006. je predstavio "Vraćam se", a sam naslov bio je simboličan te je i sam Almodovar objasnio da je to značilo njegov povratak komediji i ženama, kada slijede i "Slomljeni zagrljaji" (2009.), koji nisu prigrlili uspjeh prethodnih filmova. "Koža u kojoj živim" (2013.) pratila je preokupacije novog doba i rezultirala perverznom melodramom s elementima trilera. Antonio Banderas je igrao plastičnog hirurga koji kreira sintetičku ljudsku kožu i kuje planove o strašnoj osveti.
Penelope Cruz, Almodovarova muza i alternativna filmska majka, prošle godine je igrala u biografskom filmu "Voleći Pabla" (Loving Pablo), koji je nastao na osnovu bestsellera novinarke Virginije Vallejo. Nakon što je izbjegla smrt i ostala bez posla, u knjizi je progovorila o svom odnosu s narkobosom Pablom Escobarom iz Columbije. Escobara je igrao njen suprug Javier Bardem, u nevjerovatnoj glumačkoj transformaciji. Virginia je bila Escobarova ljubavnica, a pridonijela je dosta njegovoj popularnosti kod običnog puka, promovirajući njegove napore da pomaže siromašnim stanovnicima Medeline, što mu je na koncu omogućlo i političku karijeru.
Prošle godine svoj je izniman dar pokazala u trileru Asghara Farhadija "Svi znaju sve" (Todos lo saben), gdje je također zaigrala pored supruga Bardema.
Kada se osvrnemo na špansku kinematografiju u kojoj se najznačanije stvari dešavaju upravo nakon Francove smrti, po nazivima filmova da se zaključiti kako Španci za svojim identitetom tragaju i kroz svoju seksualnost. Uzmimo samo nazive filmova Bigasa Lune: "Mjesec i sisa" , "Zlatna jaja", ili radnju filma "Šunka šunka" . (Ovaj potonji je i proslavio Penelope Cruz koja je igrala nasuprot svom budućem suprugu Bardemu).
Ako za Stevena Spielberga kažu da bi mogao režirati telefonski imenik i da bi ljudi to gledali, Almodovar je u svom posljednjem filmu pokazao da može "režirati" MRI snimke. Naime, snimci unutarnjih ljudskih organa i skeleta koje vidimo kao predstavljanje anamneze bolesti hipohondričnog junaka, prikazani su u boji. Za posebno mjesto španske kinematografije u svijetu zaslužan je upravo Pedro Almodovar koji je proslavio svoju zemlju možda i jednako kao fudbal.
