Za Emira Hadžihafizbegovića, jednog od aktera ovog njegovog 58. filma u karijeri u kojem tumači ulogu Merima, pripadnika Vojske RBiH, ovo je humano ostvarenje koje nikoga ne osuđuje, ali tjera publiku na razmišljanje da sama donosi sudove o svemu što se od 1992. do 1996. godine dešavalo u BiH.
U razgovoru za Fenu pojašnjava da je to priča o ljudima iz rata i raznih vojnih grupacija, koja je nastala kao epilog agresije na Bosnu i Hercegovinu, te pokušaju da ti ljudi ponovo komuniciraju i harmoniziraju odnose.
U jedan terapeutski centar dolaze bivši pripadnici Armije BiH, HVO-a i Vojske Republike Srpske s posttraumatskim sindromom, koji je nevladina organizacija finansirala da bi s psihoterapeutom pokušali ispričati svoja traumatična iskustva i harmonizirati odnose.
"Sve počinje vrlo teško, sa sukobima, ali kako njihov boravak u tom centru i na toj terapiji traje sve dulje i dulje, počinju se dešavati stvari koje će vam na kraju otkriti celuloidna traka na jednoj od premijera filma u Sarajevu", ističe Hadžihafizbegović.
Smatra da je to priča o ljudima iz rata koji tragaju za smislom. Navodi da je na Jahorini upoznao ljude koji su direktno bili pripadnici Vojske RS-a, a otprije poznaje dosta veterana i iz drugih vojnih grupacija.
"Mislim da bi se oni prije dogovorili nego političari, takav utisak imam. Uglavnom je tu kod njih red rezignacije, neki "flash back" na manipulaciju i neprepoznavanje suštinskih stvari. Mislim da Alenov film šalje snažnu poruku o manipulaciji nad ljudima i nad onima koji su izvršili agresiju na BiH. Današnja pozicija svih bivših boraca na svim stranama nije sada neka samo naša priča, nego opšte mjesto postratnih društava i naravno da jedno veliko "zašto" stoji i nad glavama ovih ljudi koje mi igramo u filmu", ustvrdio je.
Posebno značajnim ističe što se unutar filma ne relativizira taj sukob, već ocjenjuje da je Drljević progovorio o ljudima koji su uvučeni u manipulaciju, gdje prije svega misli na one koji su izvršili agresiju na BiH, ali isto tako progovara i o postratnoj manipulaciji nad pripadnicima Armije BiH.
"Bitno je da su to ljudi koji nisu vršili nikakve ratne zločine i koji nisu uradili nijednu stvar zbog koje bi se trebali kajati. Prisilno su mobilizirani i na neki način cijela priča je do te mjere potresna da zapravo vidite kako jedna traumatična situacija mijenja mentalni elemenat kod ljudi", dodao je.
Govoreći o ulozi Merima, Hadžihafizbegović navodi da je riječ o bivšem borcu Armije BiH koji je doživio posttraumatski sindrom, žena ga je ostavila, kao i porodica. Bio je zarobljen od neprijateljskih strana i trebao je biti ubijen, ali je "nekom volšebnom situacijom" u zarobljeništvu uspio da pobjegne.
"To je čovjek koji u jednom trenutku kaže: 'Ja ne znam kako je kod vas, ali u BiH ratni vojni veterani žive k'o prosjaci. Da mi nema moje dvije kćerke crk'o bih od gladi'", naveo je Hadžihafizbegović jedan od citata iz filma.
Kaže da dugo nije radio na ostvarenju koje ima tako dobru auru i energiju. Za reditelja Drljevića, s kojim je radio njegov diplomski film "Prva plata", ocjenjuje da je to pametan i sjajan reditelj koji se jako dobro pripremio za ovaj film, znajući tačno šta želi da uradi. Interakcija njega i glumaca je na visokom nivou i to je nešto što se, smatra Hadžihafizbegović, uvijek u konačnici vidi na platnu.
Uloge u filmu "Muškarci koji ne plaču", pored Hadžihafizbegovića, tumače Boris Isaković, Ivo Gregurević, Ermin Bravo, Leon Lučev, Jasna Đuričić, Izudin Bajrović, Primož Petkovšek, Sebastian Cavazza i Boris Ler, te dvojica naturščika, stvarnih ratnih veterana Mirko Zečević Tadić i Nermin Karačić.
Produkciju potpisuje producentska kuća "Deblokada".
