Spoiler alert / Zašto je "Joker" najgledaniji antijunački film svih vremena
Svijet postaje opako mjesto u kojem je poželjno staviti osmijeh na sretno lice dok nas histerija politike, medija i problemi u vezi sa smećem odvode u propast. Dvadesetak godina smo čekali neodoljivog duševnog bolesnika koji će na sebi svojstven način odgovoriti na društvene prilike, a posljednji s kojim smo se saživjeli bio je Toni Soprano, italoamerički depresivni mafijaš koji ima napade panike, čiji se poslovni model sastojao od reketarenja, prostitucije i brutalnih likvidacija. Dok su Sopranosi (HBO, 1999.-2007.) napravili revoluciju u prikazivanju ambivalentnosti glavnih likova u televizijskim serijama, superzlikovac "Joker" Todda Phillipsa prošlog mjeseca je odnio Zlatnog lava u Veneciji i krenuo u kinodistribuciju, rušeći rekorde gledanosti.
Kontroverzni film Warner Brosa donosi predbiografiju najpoznatijeg DC-jevog antiheroja i bilježi najbolje oktobarsko otvaranje te najbolje otvaranje antijunačkog filma svih vremena, utrživši 39,9 miliona dolara u prvom vikendu prikazivanja. Industrija zabave oduvijek zna da dolari dolaze zajedno s mračnom stranom ljudske psihe. Joker nije sasvim običan negativac, već psihopata kojeg brilijantnim glumačkim sredstvima otjelovljuje Joaquin Phoenix.
Gotham, ranih osamdesetih. Ulice su zatrpane smećem, na ulicama vlada zakon jačeg. Arthur Fleck (Joaquin Phoenix) pokušava uspjeti kao komičar, a bolesnu majku i sebe prehranjuje radeći kao klaun. Uzima šest vrsta antipsihotika i teško razlikuje uobrazilju od stvarnosti. Niz ponižavajućih okolnosti dovodi ga do situacije u podzemnoj željeznici, gdje u samoobrani ubije trojicu nasilnika u skupim odijelima, odakle kreće njegov nasilnički osvetnički pohod. Jastukom će ugušiti majku koja ga je pothranjenog vezala za radijator i zlostavljala u djetinjstvu. Gradom se polako kovitlaju različiti interesi. Lokalni političar se kandidira za gradonačelnika licitirajući lovom na ubicu, dok obespravljena rulja u ubilačkom činu vidi pravdu i želi se obračunati s bogatim tlačiteljima, protestirajući pod klaunovskim maskama (jedina identifikacija ubice iz metroa).
Film je podijelio publiku i povukao za sobom niz rasprava o tome čime može rezultirati društveno neodgovoran film pun nasilja. Svi su se odmah sjetili Jamesa Holmesa koji je 2012. godine na projekciji filma "Vitez tame: Povratak" u Coloradu ubio 12 i povrijedio 70 osoba, predstavljajući se kao Joker. Strah od ponovnih ubilačkih ispada je prisutan u kinima širom Amerike, a pored glorifikacije nasilja "Jokeru" zamjeraju i korištenje pjesme "Hey Song - Rock and Roll Part 2", koju je 1972. godine snimio Englez Gary Glitter, osuđen zbog pedofilije. Pojavljuju se i tekstovi o zlostavljanju u porodici Joaquina Phoenixa i sudjelovanje djece u opskurnim seksualnim ritualima, o čemu je navodno svjedočilo i samoubistvo njegovog brata Rivera Phoenixa koji je život okončao na vrhuncu slave ranih devedesetih.
Nekoliko je asocijacija koje nas progranjaju dok gledamo film. Život s majkom u zapuštenom stanu i buljenje u televizijski ekran povezat ćemo s psihijatrijskim klišeom o Edipovom kompleksu na kojem su nastali odlični filmovi "Psycho" pa i "domaća" verzija "Davitelj protiv davitelja". Neizostavna je asocijacija na prerano preminulog Heatha Ledgera koji je posthumno nagrađen Oscarom za sporednu mušku ulogu upravo za interpretaciju Jokera u filmu "The Dark Knight", koji se za ulogu pripremao potpunom šestomjesečnom izolacijom u hotelskoj sobi, vježbajući poremećen džokerski smijeh. Ne mogavši se više nositi s depresijom, Ledger je izvršio samoubistvo 2008. godine. Tu je, dakako, i legendarni Jack Nicholson i mračna verzija "Batmana" Tima Burtona iz 1989. godine.
No, zašto smo u naslovnom uvodu upotrijebili ime Roberta De Nira, a ne domaćina late night showa Murrayja Frankilina koji umire u vlastitoj emisiji, nakon što ugosti Jokera kako bi ga ismijao zbog njegovog izuzetno lošeg scenskog nastupa? Joker je napravio isto ono što i Rupert Pupkin (Robert De Niro) u Scorsesejevu "Kralju komedije". "Bolje biti kralj komedije jednu noć nego propalica cijeli život", govori u direktom tv prijenosu kao stand-up komičar, nakon što je oteo voditelja late night showa. Film iz 1982., koji je pomalo i zanemaren, zapravo je inspiriao Todda Philipsa kao najbolji prikaz realnosti zabavljačke industrije. "Joker" baca novo svjetlo i na humor. Shvatamo da smijeh nastaje na eksploataciji gluposti i ismijavanja ljudi i njihovih postupaka te da iz tog nastupa neko uvijek mora biti ponižen. Dok gledamo De Nira kao vremešnog komičara, prisjećamo ga se i kao taksiste s vijetnamskim sindromom koji noću ne može spavati pa taksira po njujorškim ulicama. Prostitutke, lopovi i narkomani koje susreće u siromašnim gradskim četvrtima u njemu izazivaju odvratnost i želju "za čišćenjem prljavštine", što također rezultira nasiljem neviđenih razmjera.
Biti loš u današnjem svijetu možda je jedini izbor koji nam je ostavljen kako bismo preživjeli. "Breaking Bad" je novi slogan bolesnih i potlačenih. Još jedna odlična televizijska serija koja govori o profesoru hemije s dijagnozom neoperativnog karcinoma pluća, koji kuha metamfetamin kako bi novcem od njegove prodaje plaćao skupa liječenja. Jer, dobri ljudi u današnjem svijetu naprosto žele Jokera, a oni loši možda žele Batmana kao zamajavanje o tome kako dobro uvijek pobjeđuje. Film je potpuna kinorevolucija u pristupu antijunacima i objašnjavanju porijekla zla, s porukom da se najveći psihotični poremećaji kriju iza onog što se danas smatra "normalnim". "Joker" je jednostavno apstraktni odgovor na raspad svih moralnih standarda, gdje svi moramo biti sretni i uspješni u histeriji gdje je džokerovski smijeh jedini soundtrack.
Ako film "Joker" gledamo iz perspektive malog balkanskog čovjeka, koji superjunake traži u vještim govornicima za koje se ispostavi da su krvnici, problemi s psihopatologijom se dodatno usložnjavaju. Jokerova bijeda prezentira se zapuštenim stanom u zgradi, koji bi kvadraturom i izgledom u našem podneblju predstavljao vrhunski luksuz. Neki naš Joker ispunio bi kladioničarski tiket i nakon što bi mu majka nasula kupus u tanjur za ručak, svoju agresiju bi završio mizoginim komentarom na nebitnu vijest o ženi koja prodaje mandarine.
"Jokera" možda ne morate vidjeti, ali morate vidjeti Joaquina Phoenixa. I on je čekao dvadesetak godina da iz sporednog lika postane onaj za kojim ćemo uzdahnuti kao onda kada smo navijali za prezgodnog Russella Crowea u "Gladijatoru", u njihovom završnom obračunu u Colosseumu.
U nastavku vam donosimo kratki pregled najzanimljivijih filmova o psihopatama koji su istoriju kinematografije obilježili na najkrvavije načine.
Najbolji filmovi o psihopatama
Psycho (1960.) je "mamin sin" koji ubija goste svog motela, a ostao je upamćen po tome da je u 15-oj minuti ubio glavni lik, prelijepu plavokosu Janet Leigh. Scena pod tušem sastoji se od 58 kadrova, a Hitchcock nije imao problem ni s golotinjom niti s ubistvom, koliko je imao problem sa slikanjem WC školjke, što je šezdesetih bilo nešto što se jednostavno nije prkazivalo na velikom platnu. Anthony Perkins je zauvijek promijenio naš odnos prema zastorima na tuš kabinama.
The Shining (1980.) Krv koja šiklja iz liftova, duhovi ubijenih blizanki, sjekira i soba 237 ključne su riječi Kubrickovog horora "Isijavanje", u kojem smo vidjeli Jacka Nicholsona u ulozi pomahnitalog pisca Johnnyja. I nakon trideset godina glasi za jedan od najboljih horora, zahvaljujući meštru od glume Jacku Nicholsonu. Kupatila i leševi u vodi ni njega nisu zaobišli.
M (1931.) Hans Beckert je tridesetih u Berlinu ubijao djecu, a zviždao je prepoznatljivu melodiju "U pećini gorskog kralja". Sloganom "ubice su među nama", Fritz Lang je napravio remek-djelo u kojem građani sami odlučuju presuditi serijskom ubici djece, za kojeg se implicira da je pedofil. Lik je stvoren na osnovu slavnog "dizeldorfskog vampira", ubice djece Petera Kurtena.
The Silence of the Lambs (1991.) Kakva bi to bila lista bez sir Anthonyja Hopkinsa i njegovog utjelovljenja Hannibala Lectera, doktora koji je imao neizmjernu glad za umjetnost i ljudskim mesom? Brilijantno inteligentni Lecter začinio je film koji je dobio pet Oscara, a posebno dojmljive scene su bile one u kojima je igrao psihološke igrice s agenticom Starling ili kada je u drugom nastavku pržio ljudski mozak na maslacu.
Fatal Attraction (1987.) Glen Close je u filmu "Fatalna privlačnost" opsesivno proganjala Michaela Douglasa koji je seksom za jednu noć probudio psihopaske sklonosti u njoj, pa mu je priuštila najgore proganjanje koje je kulminiralo kada mu je upadom u kuću skuhala kućnog ljubimca - bijelog zeca. Nezaboravna scena je kada se podiže iz vode nakon što je Michael Douglas davi u kadi, želeći zauvijek završiti s njom.
Seven (1995.) John Doe svoje stravične zločine koristi kao propovijed o sedam smrtnih grijeha te njihove grešnike kažnjava na najsvirepije načine. U filmu Davida Finchera Kevin Spacey je jednog proždrljivca natjerao da jede dok se ne raspukne, dok je drugog grešnika natjerao da leži u krevetu 365 dana. Detektivu je brzom poštom poslao glavu njegove žene.
Clockwork Orange (1971.) Kubrickov naslov donosi priču o Alexu u fiktivnom distopijskom Londonu, delinkventu koji pije mlijeko. U "Paklenoj pomorandži" sjajni Malcom McDowell igra Alexa kod kojeg je neuropsihijatrija podbacila pa kreće u nasilnički pohod u kojem čak postaje i silovatelj uz zvuke Bethoweenove muzike.
Halloween (1978) U jezivom hororu "Noć vještica" Johna Carpentera Michael Myers bježi iz mentale ustanove i kreće u ubilački pohod. Najisplativiji nezavisni film u istoriji i Myersa s bijelom maskom preko lica imitirali su mnogi filmaši, ali niko nije bio toliko uspješan s oštricom noža puput njega, dok je Jamie Lee Curtis vrištala.
Apocalypse Now (1979) U Coppolinoj "Apokalipsi danas" Walter E. Kurtz, odlikovani časnik, poludio je i zapovijeda plemenom domorodaca duboko u prašumi u neutralnoj Kambodži, a proganja ga pukovnik koji voli miris napalma u rano jutro. Marlon Brando je odbijao učiti rečenice, improvizirao je na setu i dobro namučio Coppolu u filmu koji je uspio osvojiti Zlatnu palmu.
No Country For Old Men (2007.) U filmu Braće Coen Javier Bardem nosi nezaboravnu frizuru i plinsku bocu kojom ubija po Texasu u osamdesetim. Oskarovski film "Nema zemlje za starce" snimljen je prema romanu Cormaca McCarthyja, a njegovo zaštitno lice bez ijedne emocije jeste Anton kojem je svaki dan "bad hair day".
Davitelj protiv davitelja (1984.) Taško Načić igra jugoslavensku verziju Psycha, živi s dominantnom majkom i davi sve one koji ne vole karanfile. Pero Mitić nesumnjivo potiče od klasičnog psiho ubice Normana Batesa, s tim da nam je pored naizbježnog horora ponudio urnebesno smiješne scene uz svoju majku i inspektora koji ga pokušava uhvatiti.
