Amel Suljović: Andrić je do kraja ostao odan jugoslavenskoj ideji mladobosanaca

Andrić nije volio da se piše o njegovom životu?

U životu, kao i u književnosti, važnija je gumica nego olovka. Andrić je to usvojio. Ipak, bila je tu, i zlu ne trebalo, uvijek pripravna i ona njegova, poluotvorena prijetnja, iz "Znakova pored puta": "Poslije naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo", kao pripravna batina koju su na smjenu držale političke vrhuške kako stare, tako i nove Jugoslavije, Slobodan Jovanović, Milan Stojadinović odnosno Milovan Đilas, Radovan Zogović, Marko Ristić, Aleksandar Vučo, Rodoljub Čolaković i drugi. I to se, izuzev salonskih gunđanja i pojedinačnih istupa, poštovalo. Ne zaboravite da je Andrić dosta rano usvojio i masonsku devizu po kojoj: onaj koji nema moć, nema šta ni da ponudi. Za uspjeh je pored rada i talenta dragocjeno imati i moćne prijatelje. Dakle, rijetka su svjedočanstva koja su prekidala taj nametnuti sklad koji se širio političkim i kulturnim auditorijem bivše države kada je bilo riječi o Andriću.

Pa i poslije piščeve smrti?

Pa i poslije, rijetke su bile takve incijative. Bogdan Krizman je 1977. godine u "Časopisu za suvremenu povijest" objavio "Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji", nakon čega je uslijedila intervencija Andrićevog dugogodišnjeg prijatelja Rodoljuba Čolakovića u funkciji predsjednika piščeve Zadužbine koji je u dosta neprijatnoj polemici optužio Krizmana da želi "raskrinkati Andrića".

Potom "otkrivanje" Andrićeve doktorske disertacije iz 1924. godine, čiji je prevod u "Sveskama" Zadužbine 1982. objavio Zoran Konstantinović, na način i po savjetu koji kao da je uredništvu dao sam pisac. Otprilike ovako: bolje je da Zadužbima prva objavi tekst disertacije jer će ga svakako objaviti neko drugi i napraviti daleko veću buku i pomamu. Taj pristup je zadržan i kasnije, kada je nešto osjetljivo trebalo pustiti u javnost.

I na kraju, istraživački rad Vasilija Kalezića, zaokružen knjigom "Ivo Andrić u našim sporovima", u kojoj autor tvrdi da je Andrić o važnim pitanjima, poput članaka u časopisu "XX vijek", u kojima se afirmativno pisalo o njemačkoj i italijanskoj politici prije Drugoga rata, radije pisao iza kulise, kada god je to bilo moguće, tačnije pod pseudonimom "Patrius" kojim su članci potpisani.

O čemu se zapravo radilo?

Elaborat Ive Andrića o Albaniji pripreman je i pisan za potrebe Milana Stojadinovića, u razgovoru sa ministrom vanjskih poslova Italije grofom Cianom. "I tu nema ništa neobično", kaže Kalezić u pomenutoj knjizi, "jedan ministar spoljnih poslova i jedan njegov pomoćnik mogli su se lako složiti u mnogim važnim pitanjima, izgrađujući zvaničnu politiku jedne države." Međutim, odnos Andrića i Stojadinovića je bio daleko prisniji. Andrić je krajem 1938. i zvanično pristupio antikomunističkoj Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici Milana Stojadinovića i bio čovjek od njegovog najvećeg povjerenja, sa kojim se savjetovao po svim važnijim pitanjima. "Diplomatske note koje je on po mojim instrukcijama stilizovao, bila je prava milina čitati", napisao je Stojadinović kasnije u memoarima.

Miroslav Karaulac ostavio je zanimljivo svjedočanstvo o Milanu Stojadinoviću: "Svojim mitinzima sa naglašenom fašistoidnom scenografijom, sa dobro organizovanim pristalicama koje su za vreme njegovih govora skandirale: "Vođo! vođo", svojom gardom u tamnozelenim uniformama, svojom ličnom pratnjom na motorima nemačke proizvodnje, svojim čestim i bliskim kontaktima sa vođama Rajha, pružao je sve više tipsku sliku izranjajućeg fašističkog vođe."

Eto, sa takvim čovjekom je Andrić bio "nokat i meso".

Može li se Andrićev "Elaborat o Albaniji", pisan za potrebe politike kojoj je i sam zvanično pripadao, posmatrati kao krunski dokaz njegovog animoziteta prema nacionalnim manjinama u Kraljevini Jugoslaviji, posebno prema Albancima? Kalezić i Krizman smatraju da može, itekako.

Možda će nešto svjetla na taj odnos dodati i činjenica da Andrić za života nije otišao na Kosovo. U ostalim republikama i Vojvodini je bio.

Na kraju, doprinos Vasilija Kalezića važan je i u kontekstu dokumentovanja svjedočanstava Radovana Zogovića, Milovana Đilasa, Isidore Sekulić i Aleksandra Belića, u čijem je središtu, prema njihovom mišljenju, Andrićev oportunizam.

U čemu se taj oportunizam po mišljenju pomenutih ličnosti ogledao?

U riječima Aleksandra Belića koje Branko Lazarević navodi u "Dnevniku jednog nikoga 1942.-1946.", sažeta su gotovo sva viđenja Andrićevog oportunizma: "Ivo je s vama dok ste mu potrebni. Kad mu više ne trebate, on se tiho izvuče."

Može li se ovo razumijeti?

Andrić je suštinski bio odan vlasti, državi i njenom aparatu, jer mogu da obezbjede ono što je za njega bilo najvažnije: sigurnost, udobnost života i uslove za rad. Naravno, ne treba gajiti iluziju da se tu samo Andrić pitao. Vlast, i jedna i druga je očigledno trebala Andrića koliko i on njih. To je racionalno objašnjenje njegove prihvatljivosti i za monarhiste i komuniste, objašnjenje mogućnosti da se uklopi u tako različite ideološko-političke režime.

A kakva je Andrić bio ličnost, svjedoči i to da je tokom Drugoga rata pažljivo održavao kontakte i sa jednima i drugima, monarhistima i komunistima, sa svojim mentorom Slobodanom Jovanovićem koji je sjedio u Londonu kao predsjednik Jugoslovenske Vlade u izbjeglištvu i koji ga je 1926. godine predložio za članstvo u Srpskoj kraljevskoj akademiji, ali i sa Markom Ristićem i Aleksandrom Vučom koji će ga i zvanično predložiti u članstvo Komunističke partije. Kasnije će ulogu Andrićevog "tjelohranitelja" potpuno preuzeti Rodoljub Čolaković. I tako će ostati do samoga kraja.

Zamolit ću vas da nam kratko kažete nešto o odnosu Krleže i Andrića, kako ga vi vidite?

To je oficijelno bio odnos uzajamnog poštovanja, međutim, Krleža je u razgovoru sa slikarom Josipom Vaništom dao pravu sliku njihovog odnosa.

Evo dijela tog razgovora:

"Jeste li pročitali što sam napisao u povodu Andrićeve smrti? Danas mi to predbacuju. A da sam šutio, što bi rekli, to možete zamisliti. Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stopercentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambassador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje? Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin, kojeg treba izbjegavati."

Prema novim svjedočanstvima, koja očigledno prestižu jedna druge, čini se da je skoro do oslobođenja Beograda, Andrić dvojio oko toga ko su legitimni predstavnici jugoslavenske ideje mladobosanaca?

Andrić je najveći dio rata proveo u Vranjačkoj Banji, Sokobanji i Beogradu. U red važnih i rijetkih Andrićevih gestova iz tog perioda treba ubrojiti svakako ono što je u razgovoru sa Enesom Čengićem 1976. godine pomenuo upravo Krleža: "Marko Ristić mi je pričao da se zatekao s Andrićem više puta u Vrnjačkoj Banji i da je Andrić u svečanom odijelu svakog 6. septembra, na rođendan kralja Petra II, odlazio u crkvu na bogosluženje za sretan i dug život kraljev." Dakle, Andrić je sve do 1944. godine držao da je Jugoslovenska vojska u otadžbini odnosno četnici Draže Mihajlovića, nosilac jugoslavenske ideje mladobosanaca. Dakako, treba kazati da je kod mladobosanaca, kojima je još od gimanzijskih dana pripadao i Andrić, Jugoslavija gotovo uvijek bila sinonim za Veliku Srbiju.

Ratko Peković i Slobodan Kljakić u knjizi "Angažovani Andrić 1944-1954", navode da je u druženjima sa Markom Ristićem i Aleksandrom Vučom Andrić promijenio mišljenje, barem javno. U pismu preporuke za kasniji prijem Andrića u Savez komunista Jugoslavije 1954. godine, Ristić i Vučo zapravo potvrđuju Andrićeve simpatije za četnike i Mihajlovića: "Iskreni rodoljub, čovek koji je u toku Prvog svetskog rata ležao tri godine u austriskim zatvorima, Andrić je verovao da su tkz. nacionalističke snage one koje se nalaze na čelu oružanog ustanka, ali ne ostajući slep pred činjenicama, on postepeno uviđa da su te snage, sa Dražom Mihajlovićem, izdajničke, i pošteno revidira izvesne svoje zablude i iluzije (...)"

Tako je Andrić, bivši istaknuti član antikomunističke Jugoslavenske radikalne zajednice Milana Stojadinovića i simpatizer Draže Mihajlovića, postao komunista.

Ne može se izbjeći pitanje odnosa Andrića, Bosne i bosanskih Muslimana, danas Bošnjaka?

Ključ za razumijevanje tog odnosa treba potražiti u Andrićevoj posvećenosti Njegoševom djelu. U razgovoru sa Ljubom Jandrićem o piscu koji je na njega imao najveći uticaj, Andrić je bez dvojbe izdvojio Njegoša. Kada se osvrnemo na Andrićeva pisanja o drugima, vidjećemo da je pisac bio škrt. Pisao je malo i o rijetkima. Ali o Njegošu čak devet tekstova! Andrić je krajem 1934. godine na Kolarčevom narodnom univerzitetu održao predavanje na temu "Njegoš kao tragični junak kosovske misli", istoimenog eseja koji je objavljen godinu kasnije u Srpskom književnom glasniku. Kazati da je Andrić pisao o Njegošu sa oduševljenjem nije dovoljno. Nije to ni veličanje. To je najbliže onoj svetačkoj posvećenosti koja sažiže poklonike. Ako za jedno djelo možemo kazati da dugoročno proizvodi mržnju prema Bošnjacima i poziva na kontinuiranu "istragu poturica", djelo koje je zasigurno najpozvaniji udžbenik islamofobije na ovim prostorima, onda je to "Gorski vijenac". Andrićeva litanija Njegošu zapačećena je riječima koje, u namanju ruku, zvuče groteskno: "U celoj našoj književnosti mi nemamo poezije koja bi bila bliže Bogu i koja bi to bila na uzvišeniji način."

Da se preuzimanjem komunističkog ideološkog okvira u Andrićevom odnosu prema Njegošu, a time i prema Bošnjacima, gotovo ništa nije promijenilo, svjedoči esej "Večna prisustnost Njegoševa" objavljen u "Borbi" 1947. godine. Njegoš je tada u novoj Jugoslaviji, prema Andriću, sa onima koji "obnavljaju svoju zemlju na novim osnovama (...) sa omladinom koja gradi pruge i puteve i reguliše tok reka (...) sa onima koji utvrđuju i brane bratstvo i jedinstvo (...)"

No jedan odlomak iz teksta ponovo vraća i Njegoša i Andrića "na fabričke postavke": "U tim najtežim godinama narodnog i ličnog života, između 1941. i 1944. godine", piše Andrić, "mnoga se mudrost pokazala laka i nemoćna i mnogo osećanje slabo i varljivo. Njegoš je tada porastao i bio viši u nama nego ikada do tada. Otvorio se "Gorski vijenac" na zaboravljenim stranicama i otkrila nam se nova mesta u novom značenju, koja otvaraju daleke vidike i bacaju jarku svetlost na sudbinu naroda i poziv čoveka." Dakle, u godinama stravičnih pokolja i progona nad Bošnjacima, nadahnutih poetikom "Gorskog vijenca", Andriću je Njegoš porastao i bio viši nego ikada do tada.

Otuda, zaključak se sam nameće: obaveza je između ta dva odnosa prema Bošnjacima staviti znak jednakosti.