Svojevrsno objašnjenje o spoju bečkog bidermajera i bosanske čipke rađene tehnikom keranja otkriva u razgovoru za Fenu Berina Filipović Kulenović, direktorica Eurocomm PR, Ureda Grada Beča u Sarajevu, koja je, obzirom na svoj profesionalni angažman s jedne i banjalučko porijeklo s druge strane, pravi sagovornik za pitanje prožimanja nastalih u bosanskoj tradiciji.
"Mali goblen koji se uglavnom stavljao kao centralni dio keranja je vez čija tehnika u prijevodu na bosanski jezik znači 'slikanje iglom'. Kod ove tehnike veza svilena nit, koja je obično intenzivnih boja, glatko prijanja na materijal koji se koristi kao osnova za vez. Ovaj mali floralni motiv sam često sretala na suvenirima odnosno aksesorajzima za dame koji se između ostalog prodaju i u najpoznatijoj bečkoj shopping ulici Kärntner Straße, naravno kao bečki simbol i dio bečkog naslijeđa. U svakom slučaju je ovaj motiv nastajao u našim krajevima pod uticajem Beča i naše povezanosti s Bečom. Drugi čipkasti dio, je izrada različitih mustri koje se maštovito u krug oko centralnog goblena izrađuju običnom šivaćom iglom i po pravilu se koristio pamučni konac. Boja konca, svijetle bež ili bijele boje je također imala svoju estetesku ulogu ali i u ravni simbolike bijela boja ima posebno značenje. Vrijednost samog komada se mjeri gustinom rada i debljinom konca. Znači, što tanji konac a što gušći rad ravnomjerno uravnotežene gustine mustre s osmišljenim prijelazima s jedne na drugu mustru. Vizuelni sklad između goblena i okeranog dijela je majstorsko umijeće koje se stiče desetinama godina strpljivog keranja. Historičari ovu vrstu izrade vežu isključivo za našu zemlju u vrijeme Osmanskog carstva", pojašnjava sagovornica.
Decenijama unazad i u vrijeme bivše Jugoslavije u posebnim prodavnicama domaće radinosti u velikim gradovima među reprezentativnim etnografskim sadržajima bili su i primjerci tzv. banjalučke čipke, odnosno keranja, a koja je prepoznatljiva upravo po malom bidermajeru izvezenom tehnikom goblen boda u središtu čipke.
"Posebne mustre i izrade keranja se vežu za Bosansku Krajinu odnosno za njen Podkozarski dio. Od Bosanske Dubice pa do Jajca i Banja Luke žene su stotinama godina vrijedno radile čipku keranjem, a s razvojem turizma su se komadi prodavali u ekskluzivnim suvenirnicama duž jadranske obale i u svim turističkim destinacijama bivše Jugoslavije", kaže direktorica Eurocomm PR, Ureda Grada Beča u Sarajevu.
Za razliku od drugih zemalja, gdje se kroz škole čipkarstva njeguje i savremenim modnim i dizajnerskim trendovima prilagođava izrada maštovitih i nadasve suptilnih umjetničkih čipki, u Bosni i Hercegovini se o nastanku keranja malo zna.
"Uglavnom se tehnike izrade prenose s majke na kćerku. Ono što je poznato je da je keranje iznjedreno kao najljepši umjetnički ručni rad naših krajeva te da se i sam prilagođavao kako vremenu tako i društvenim prilikama", naglašava Berina Filipović Kulenović uz opasku da je teško i pretpostaviti koliko je misli, snova, emocija, duše utkano u svaku rukom keranu čipku.
Sagovornica napominje da kulturno-historijsko naslijeđe ove vrste kao dodatak turističkim atrakcijama se u evropskim metropolama svakodnevno nudi. Brisel i Venecija prednjače u umijeću i načinu prezentiranja. Turistima su na raspolaganju posjete radionicama i izložbeno-prodajni prostori koji pokazuju razvoj i važnost ove vrste rukotvorina.
Bosni i Hercegovini historijski i geografski bliske turističke destinacije također uvrštavaju ručni rad ove i drugih vrsta kao turističku ponudu dopunjavajući imidž sredine kojoj pripadaju. Tako se paška i lepoglavska čipka iz Hrvatske te idrijska čipka iz Slovenije nalaze na svjetskoj listi nematerijalne baštine UNECO-a.
Općepoznata posvećenost Beča i Austrije očuvanju kulturno-istorijske baštine između ostalog i u funkciji brendiranja metropole na Dunavu, navodi nastavak razgovora na pitanje tehnika ručnog rada nastalih na tom području.
"Renesansno doba je zapamćeno po procvatu književnosti i umjetnosti. U to vrijeme se iz Beča upravljalo i Portugalom i Španijom. Trgovina je cvala te se pretpostavlja da su se najluksuzniji predmeti toledo čipke slijevali u Beč. Dakle, venecijanskom, toledo, alesonskom čipkom poznatom i kao kraljicom čipke, briselskom i s svim ostalim izradama čipke se trgovalo po Beču. Društvene prilike su diktirale da se proizvodnja u ono vrijeme cijenjenih vrsta čipke nije razvila u Beču. Beč je poznat po svojoj sopstvenoj izradi čipke štrikanjem. Uloga debljine i vrste niti je definisala kvalitet ove vrste ručnog rada. Koristile su se tanje, svilene niti različitih boja", precizira sagovornica.
Rezimirajući temu o bosanskom keranju Berina Filipović Kulenović, direktorica Eurocomm PR, Ureda Grada Beča u Sarajevu naglašava da je zasigurno to jedini ručni rad koji je ujedinio dvije različite tehnike ručnog rada koje nastaju šivaćom iglom - vez goblenom bodom i keranje. Dvije tehnike nastale u našoj zemlji u dva različita vremenska razdoblja, Osmanskom carstvu i Austrougarskoj monarhiji. Danas je to bh kulturno-historijsko naslijeđa koje je nastajalo u susretu Istoka i Zapada.
Kombinovana s tekstilom kao dio odjeće, zasebno kao ukras ili pak kao dio kućanskog enterijera čipka je oduvijek služila kao dekorativni element. Ručni je rad nastao u doba renesanse na prostoru Mediterana i zapadne Evrope. Historičari su je definisali kao posebnu rukotvorinu nastalu različitim preplitanjima niti kojoj je od samih početaka nastanka u 15. stoljeću trebalo skoro dva stoljeća da dostigne svoju najveću slavu. U 17. stoljeću, zavisno od mjesta izrade, čipka je postala jednim od najistančanijih proizvoda kojim se definisao društveni status. Niti jedna ženska ili muška odora visokog društva tog vremena nije se mogla zamisliti bez čipkanih okovratnika, ukrasa na rukavima, lepeza ili pak suncobrana. Važnost čipke ostala je zabilježena na djelima velikih majstora tog vremena.
Do današnjih dana, a najviše pojavom mašinske proizvodnje, čipka je dobila ulogu dekorativnog elementa široke potrošnje. U novije vrijeme se posebne ručne izrade čipke poput venecijanske, briselske ili naše bosanskohercegovačke smatra kulturno-historijskim naslijeđem.
Keranje ili bosanska čipka u velikom je krasila domove, služila kao dodatak u svakoj ženskoj ili muškoj garderobi ili kao ukras na svadbama, slavljima.
Primjerci tih rukotvorina čuvaju u porodicama i generacijski se prenose kao dio porodične tradicije. Mali je broj žena koje danas izrađuju ručno keranu čipku i stoga su sačuvani primjerci banjalučke čipke rađane prije više od pola stoljeća etnografski još vrjedniji.
Hrvati se dive "ljudima u crnom": Napravili su ludnicu, kao da se igralo u Sarajevu
