Promociji u Kamernom teatru 55 uz autora prisustvovat će i bivša glasnogovornica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, aktivistica i autorica Florence Hartmann, koja će govoriti uz Mirsada Duratovića, Edina Ramulića i Damira Uzunovića.
Vulliamyjevu knjigu objavit će izdavačka kuća Buybook, a promocija počinje u 19:30 sati.
Ed Vulliamy je devedesetih godina izvještavao o ratovima u Hrvatskoj i BiH, i 1992. je prvi svijetu otkrio postojanje koncentracionih logora u Bosanskoj krajini. Svjedočeći pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, Vulliamy je 1996. postao prvi novinar u historiji koji je svjedočio pred nekim od međunarodnih krivičnih sudova. Bio je svjedok na devet procesa Haškog tribunala, uključujući suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Za izvještavanje o Balkanu i Iraku od 1991. do 1996. osvojio je brojne nagrade, između ostalog nagrade James Cameron i Amnesty International Media, a dvaput je proglašen dopisnikom godine.
Vulliamyjeva knjiga "Rat je mrtav, živio rat" objavljena je u engleskom izdanju 2012. godine, a bh. izdanje, u prevodu Senade Kreso, pojavit će se u ovoj godini, godini u kojoj se obilježava 25 godina od početka najgoreg pokolja koji je poharao Evropu nakon vladavine Trećeg rajha – rata u BiH.
Ratovi dođu i prođu kroz naslove i televizijske ekrane, ali za one koji ih prežive, ljude pune ožiljaka i rasute po svijetu, oni se nikad ne završe. Rat je mrtav, živio rat je knjiga o jednom nerazriješenom sukobu, o životima onih koji su preživjeli strahote koncentracionih logora u sjeverozapadnoj Bosni i o aktualnom nastojanju da se izbori pravda za BiH. Ali pravda nije puko svođenje računa. Ova knjiga nam otkriva da su preživjeli izgubljeni ne samo geografski nego i u historiji – izdani u ratu, ali i u miru.
Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i njegovi saveznici, bosanski Srbi, u težnji da stvore "Veliku Srbiju", pokrenuli su uragan nasilja. Zloglasna kampanja etničkog čišćenja nalagala je iskorjenjivanje svih Bošnjaka, Hrvata i ostalih – ubijanjem ili prisilnom deportacijom, uz uništavanje svakog traga njihovog postojanja. Tu brutalnost gledala je i tolerisala međunarodna zajednica, uključujući ono što se možda najviše urezalo u naše pamćenje – koncentracione logore i logore smrti. Ed Vulliamy je prvi koji je svijetu otkrio postojanje tih logora u augustu 1992, nakon što je ušao u Omarsku i u Trnopolje.
Knjiga "Rat je mrtav, živio rat" govori o tom otkriću, ali ona je i mnogo više od toga: Vulliamy strasno svjedoči o onome što je uslijedilo nakon rata u BiH otkrivajući ratne posljedice na živote ljudi, govori o suđenjima i traumama izgnanstva ili o traumama povratka kući. Tek sada, kroz oči i sjećanja preživjelih i ožalošćenih može se shvatiti krvava katastrofa koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu. Svijet je krenuo dalje u ovih dvadeset i pet godina, ali mržnja u Bosni i Hercegovini je i dalje prisutna jer nije došlo do suočavanja s istinom i svođenja računa. Rat je možda završen, ali on i dalje živi.
O svom radu Vulliamy piše: "Često sam se morao upitati jesam li ja hroničar jednog izuzetnog vremena nakon bosanskog rata ili sam na nekom nivou u tome i sam učestvovao: pet puta sam držao govor onima koji su preživjeli Omarsku, ispred hangara iz kojeg su pod prijetnjom puške istjerani 1992. godine. Od mene je traženo da u Haagu svjedočim na sedam suđenja ratnim zločincima, uključujući i dva člana Kriznog štaba – tijela koje je preuzelo vlast u Prijedoru – koja smo sreli onoga augustovskog dana, ali i samom Karadžiću. Ali ni preživjeli logoraši ni to moje putovanje – priča koju ova knjiga pokušava ispričati – nisu stigli do svog odredišta. U tome i jest stvar. Ova priča se ne odnosi samo na rat i ono što je nakon njega uslijedilo u jednoj zemlji na jugoistoku Evrope: ona govori o nasilju i traumi, o sjećanju i preživljavanju – o stvarima koje nisu konačno razriješene, a kamoli da su 'zatvorene', da upotrijebim taj olaki izraz koji nam nameću politika, psihoterapija i vijesti. Ovo je priča o običnim ljudima čiji su životi napadnuti iz zasjede, koji su izgubili članove porodice i uputili se na nevjerovatna putovanja kako bi opstali, u egzil, u neizvjesnost, i u nekoliko slučajeva – povratak kući. Posljednji dio onoga što slijedi prenosi priču ljudi koji, dvadeset godina kasnije, za sebe misle da su preživjeli i onih koji se pitaju je li to uopće moguće. Ali prvo, rekapitulacija rata koji je nasrnuo na njih i razbacao ih po svijetu".
O svjedočenju u Haškom tribunalu, Vulliamy piše: "Vjerovao sam da počinitelji tih zlodjela trebaju biti krivično gonjeni i želio sam u tome pomoći. Nikada nisam ni pomislio da je to značilo bilo kakvu izdaju profesije (za što ću kasnije biti optužen). Tu je bilo i pitanje građanske odgovornosti (…) Objektivnost se tiče činjenica i novinari moraju uvijek biti objektivni: mi ne možemo i ne smijemo mijenjati činjenice. Neutralnost je, međutim, nešto drugo, kao što će vam reći svaki dobar švicarski bankar. Postoje momenti u historiji kada neutralnost nije neutralna, već postaje saučesnik u zločinu. Između stražara logora i logoraša, silovane žene i zvijeri koja je siluje ja ne želim biti neutralan. Ja sam rat doživljavao i kao niz ličnih neuspjeha: profesionalnog neuspjeha da pronađem jezik kojim ću ga opisati; i didaktičkog neuspjeha da privučem dovoljno pažnje kako bih pomogao da se promijeni politika i okonča taj pokolj. Ostavimo postrani one intimnije neuspjehe, o kojima nisam pisao, kao što je to što nisam uspio dovoljno brzo trčati s ranjenom sedmogodišnjom djevojčicom u naručju, u Bosanskoj Krupi, gdje su joj pucali u glavu iz snajpera – do ljekara koji bi joj mogao pomoći. Ona se bacala od boli kao riba živa izvađena iz vode. Za mene, svjedočenje je bilo posljednja šansa da se iskupim za barem neke od tih neuspjeha".
Povodom objavljivanja bh. izdanja knjige Vulliamy je napisao poseban uvod, a knjiga "Rat je mrtav, živio rat" uvrštena je u Buybookovu biblioteku Memorija, u okviru koje je do sada objavljeno još nekoliko značajnih naslova: "Deveta vrata pakla" Rezaka Hukanovića, "Krv realpolitike" Florence Hartmann, "Na Drini genocid" Edine Bećirević, "Krvnikov trag" Juliana Borgera itd.
