Ideološke metamorfoze Ismaila Kadarea

Danas je teško na Bliskom istoku govoriti o bilo čemu izvan politike, tačnije – gotovo da se ništa tamo ne događa ukoliko nije ne neki način povezano s politikom koja je uveliko već uvela taj dio svijeta – tu kolijevku kultura i civilizacija – u projekte paklenog (samo)uništenja.

Pokazuje se kako Kadare pripada onim književnicima, a nije ih malo, koji svoju umjetnost zloupotrebljavaju radi zadovoljenja osobnosti i častohlepljivosti, i pri tome tu častohlepljivost kombiniraju sa najznačajnijim političkim – dakako, i ideološkim – "trendovima" u svijetu u kome živi.

Povod ponovnom internacionalnom obznanjivanju Kadareovih ideoloških metamorfoza jeste to da je 14. januara ove godine na Međunarodnom sajmu knjiga u Jerusalimu dobio izraelsku "Nagradu Jerusalim", što je izazvalo brojne reakcije, a među njima i službeni protest Saveza jordanskih pisaca koji ovo odlikovanje Kadarea smatra piščevim moralnim sunovratom. Tako se podsjećamo da je Kadare na čekanju za Nobelovu nagradu već nekoliko decenija, ali mu je stalno izmicala. No, poznato je kako neki pisci znaju biti odveć komformistički i častohlepni, a Kadare je, očigledno, jedan od njih. On je bio službeni pisac Envera Hodže, čak vrlo blizak tome komunističkom diktatoru. U vrijeme Hodže, komunistički režim je činio sve za međunarodnu afirmaciju Kadarea pa je tako institucionalno organizirao prevođenje njegovih djela na svjetske jezike. Dok većina albanskih pisaca nije smjela putovati iz grada u grad u samoj Albaniji, Kadare je imao privilegiju da putuje i izvan Albanije.

Kada je "otišao" Enver Hodža, Kadare se napregnuo da o njemu piše kao o diktatoru. U svojoj biografiji on danas prešućuje čitav period od 1963. do 1990. Iz Albanije je otišao u Pariz (1990): otuda piše o postenverovskoj eri, o tome kako se Albanci moraju vrati svojoj "izvornoj" vjeri – kršćanstvu; izrazito negativno piše o Arapima i muslimanima općenito te tako daje izvrstan doprinos aktualnoj islamofobiji. Očito, Kadare umije pratiti sve aktualne trendove! On mnoštvo puta posjećuje Izrael i daje brojne intervjue o bratstvu s cionističkim režimom, o uzajamnom razumijevanju i toleranciji, o borbi Albanaca i Izraela "za vječnost". Naravno, u svemu tome je ekspliciran izrazito negativistički odnos prema Palestincima i prema Arapima općenito.

Očito, pisac koji je bio "broj jedan" u Hodžinoj komunističkoj Albaniji naprosto je usavršio refleks da bude prvi svuda i u svakom/svakakvom dobu, pa i u ovom slučaju on dobro zna na kojim se izvorima najvećeg utjecaja treba napajati. Palestina, čiju epsku tragediju blati, samo je jedno od sredstava za zadovoljenje neutažive častohlepljivosti ovog pisca koji je život proveo u ideološkim metamorfozama. Paradoks je i u tome što u obrazloženju nagrade koju je dobio u Jerusalimu stoji, između ostaloga, kako je zaslužan borac za "individualne slobode u društvu".