U mnogim historijskim analizama o obrazovanju ženske djece u Bosni i Hercegovini je moguće pronaći podatak kako je taj čitav proces započeo nakon što je Austro-Ugarska zauzela ove prostore. Međutim, ovo nije u potpunosti tačno. Za vrijeme Osmanskog carstva, jedna žena je počela skupljati potrebnu dokumentaciju za otvaranje prve škole za djevojčice.
Staka Sarajka
Staka Skenderova je rođena 1831. godine u Sarajevu. Porijeklom je iz Prijepolja. Cijeli svoj život je posvetila borbi za emancipaciju žena.
U ranoj dobi shvata koliko je jezik moćno sredstvo u postizanju dogovora u svim životnim sferama te odlučuje naučiti tri jezika: turski, grčki i ruski. Svoje stečeno znanje koristi kako bi sklapala saradnje sa zvaničnicima iz drugih zemalja koji bi joj mogli pomoći da ostvari svoj naum: osnivanje obrazovne ustanove.
To joj je i pošlo za rukom te škola zvanično počinje sa radom u oktobru 1858. godine. Nije bilo bilo kakve vrste prisile te je roditeljima bilo na volju da odluče da li žele poslati svoju žensku djecu u školu. Većina je bila sumnjičava pa se nisu odlučili na ovaj korak. Međutim, Staku ovo nije pokolebalo. Počela je raditi sa malim brojem djevojčica.
Odlučuje da će škola primati sve društvene slojeve. Bogati su morali plaćati školarinu, dok su oni sa slabijim imovinskim stanjem bili oslobođeni plaćanja. Ljude nije dijelila po vjeri i naciji.
"Raskalašen“ način života za to vrijeme
Družila se sa Topal-Osman pašom, koji je bio vezir Osmanskog carstva u Bosni i Hercegovini od 1861. do 1869. godine. Njih dvoje osiguravaju djevojčicama literaturu, odjeću i sve ostale potrepštine za uspješno pohađanje škole. Glas o Stakinom poduhvatu stiže i do sultana Abdulaziza te je on zove na prijem. Tako postaje prva žena sa ovog područja kojoj je upućen ovakav tip poziva.
Redovno je posjećivala i crkvu i kafanu (gdje je konzumirala alkohol). Išla je na hodočašće u Jeruzalem. Nosila je mušku odjeću. Zbog prethodno navedenih stavki nije bila naročito prihvaćena od strane tadašnjih sarajevskih lokalnih vlasti.
Napisala je Ljetopis Bosne u kojem je detaljno opisala političke situacije koje su se dešavale od 1825. do 1856. godine. Osvrnula se na nekorektan način rada pravoslavnih trgovaca i sveštenika. Navukla je još veći gnjev vlasti.
Dok je ovdje bila izložena žestokim napadima, postala je popularna u Rusiji. Aleksandar Giljferding, ruski konzul u Bosanskom pašaluku, je u predgovoru Ljetopisa Bosne napisao: "Bio sam izgubio nadu da ću moći da upoznam domaću istoriju Bosne, kada me je srećan slučaj upoznao sa djevojkom Stakom Skenderovom". Zatim je čitavo Stakino djelo preveo na ruski.
Kuća u kojoj je živjela je izgorjela (nije nemoguće da je namjerno zapaljena), a škola je zatvorena nakon što su se pojavili ogromni dugovi. Staka svoju starost provodi kao siromašna žena. O njoj se brine Adeline Paulina Irby, poznatija kao Miss Irby, koja je također jedna od najznačajnijih žena koje su ovdje živjele. Bila je spisateljica i sufražetkinja koja je pomagala izbjeglicama.
Staka Skenderova je umrla 1891. godine.
Irby je nastavila Stakinu tradiciju obrazovanja djevojčica. Počinje otvarati svoje škole.
Kako se Sarajevo odužilo Staki?
Nažalost, ovaj tekst je samo jedan u moru primjera kako mi kao narod zaboravljamo na ličnosti koje su itekako postavile temelje moderne Bosne i Hercegovine.
Stakini prijatelji, Topal-Osman paša i Missy Irby, danas imaju ulice u Sarajevu. Jedna je u Hrasnom, a druga u samom centru glavnog grada.
Staka je 1931. godine dobila ulicu na Mejtašu, a 1994. godine je ulici vraćen naziv Buka.
Tako je Staka ostala bez obilježja u gradu u kojem je živjela i kojem je dala sve. Zar nije postojala alternativa? Kome to Staka smeta?
