Marčelo: U jednoj ruci drže šibicu, u drugoj vatrogasno crijevo - takve vođe nam nisu potrebne

Nazad na Suze, nalazim važnim da i one koji se, što rekoste, nisu ni svađali treba ohrabrivati da istraju u svojoj vjeri da je u ovim krajevima suživot moguć. Volio bih da se svi volimo, ali i ne moramo; da se ne mrzimo – e to moramo, ili ćemo svi biti žrtve onih koji mržnju eksploatišu. Ovi gorespomenuti reći će u napadu mamlazluka pak da ovakvi kao ja eksploatišu ljubav. Super. Sve i da imam najgore namjere, svešće se na to da nekome u ruci završi ulaznica više za književno veče ili karta za koncert; ovo drugo čini da nekome u ruci završi puška.

Ljude možeš da ucjenjuješ, kaže se u Higijeni nesećanja, sve dok imaju šta da izgube. Upravo zbog toga mi se čini da se ovi na tronu neće preigrati, budući da su ringlu odvrnuli prije više od dvije decenije. Sve vrijeme su, gotovo preslikano u svim državicama nastalim disolucijom Jugoslavije, isti ljudi i iste politike na tronu. Svašta se može desiti i tragovi nečovještva nesumnjivo vode do njih... Da li, shodno navedenom, priželjkivati njihovu smjenu ili, ipak, status quo?

Ako se samo rat računa u preigravanje, onda vjerovatno neće i moje su najdublje nade da neće. Ali na sve ostale načine preigravaju se svakodnevno, i sve više. Društvene nepravde i poniženja naveliko eskaliraju. Stoga nepriželjkivanje njihovog odlaska s političke scene sasvim liči na onu malodušnost osoba koji trpe lošu vezu ili brak, pa i porodično nasilje, pod geslom a ko će me drugi sad pa htjeti ili šta ako naletim na još goreg/goru.

Vidim da su se ljudi masovno zaglavili u rezonu a ko, ko drugi da dođe? Pa, ne znam, jedna od moje dvije mačke, recimo – pošto vjerovatno i one mogu da budu na televiziji po cijeli dan i da frkću na već nekoga kao predsjednik Srbije, a pošto ne umiju da lažu, momentalno bismo profitirali već i samo zbog eto toga. Pristati na ovakav status quo znači odreći se ne prava, nego sušte ideje o pristojnom životu. I to se može, naravno. Ali je pogubno.

Krhka poslijeratna demokratija u Bosni i Hercegovini nas uvijek u jednakim vremenskim razmacima podsjeti da nam je potreban mir. Nama usljed sve žešće retorike, poziva na rat i zveckanja oružjem, a njima (na sve tri strane) zarad očuvanja pozicija moći, bogatstva... Kako gledate na taj i takav sistem spojenih posuda u Bosni?

Pa, to je tačno tako. Svi smo taoci te stabilokratije, kako je zovu. Ne znam da li se i kod vas kaže reketaši za kriminalce koji ubiraju harač od gazda klubova, restorana, kafana – tako što objasne da je to zapravo neka vrsta poreza na bezbjednost, da ih time plaćaš da te štite od još gorih do sebe. Naše vlasti su upravo reketaške, tačno to je i njihova retorika: bez nas će biti rata, bez nas će doći oni drugi, zli, bolje da te ja maltretiram, na to si bar navikao.

Može li se, prema tvom mišljenju, prisustvo najviših političkih zvaničnika Srbije tokom obilježavanja neustavnog dana Republike Srpske u Banjoj Luci (samo jedan od posljednjih primjera) okarakterisati kao nastavak ratne politike prema Bosni i Hercegovini?

Pa možda ne nužno ratne politike, ali svakako jedne politike koja se dodvorava nacionalizmu umjesto da ga mijenja u nešto drugo. Jer, glavni problem naših zemalja leži u nerazlikovanju nacionalizma od patriotizma. Nas vođe ne vaspitavaju da to nije isto. Naprotiv, većinom svojih postupaka programiraju nacije na mišljenje kako patriotizam i ne postoji drugačije nego kao nacionalizam. Istina, onaj ko se jednog dana bude latio posla da to ispravi – gubiće rapidno popularnost. Ali će biti heroj. I pravi patriota. Umjesto toga, i lakše je i po njih isplativije da lože narod. I ta riječ nije samo žargon. Zapravo je vrlo bukvalna: lože ljude računajući kako će ipak na vrijeme stati da ne izbije požar; u jednoj im je ruci šibica a u drugoj vatrogasno crijevo, jedno je za predizbornu kampanju, drugo za dan poslije izbora. Ljudi to treba masovno da prozru, potom i da masovno prezru. I onda nam takve vođe više neće biti potrebne.

Često imamo priliku da čujemo da su nacionalizmi samo manifestacija društava iznutra prožetih korupcijom i kriminalom. Prožimaju se ti odgovori kroz tvoju književnost... Može li se uopšte jedno od drugog odvajati?

Mnogo sam češće čuo da je nacionalizam simptom siromaštva. Ali opšte svjetske tendencije uvjeravaju nas da nije tako: trenutno, nacionalizam buja i u bogatim, uređenim zemljama, na način koji ni sa kriminalom ni sa siromaštvom nema baš neke veze. Treba se, zato, bojati onoga što je Tolstoj zastupao u Ratu i miru – a to je da nešto neobjašnjivo uđe u ljude u izvjesnim tačkama istorije, i onda oni iznjedre ideologa ili vojskovođu, nekoga kadrog da to istorijsko nešto artikuliše u ideologiju zbog koje će ljudi uzeti oružje u ruke. Dakle, Tolstoj je vjerovao da je istina obrnuta: ne stvori "podbadač" masovnu histeriju, nego masovna histerija u svojoj tihoj, uvodnoj fazi stvori "podbadača", to jest nađe način da prepozna pravog među takvima, pošto ih uvijek ima, i isturi ga naprijed. Moguć zaključak bio bi da je čovječanstvo naprosto autodestruktivno, da mu je to prava priroda kojoj se obavezno okrene ako samo sebe ne spriječi. Što je užasna spoznaja: da dobro nije naša suština nego da postoji samo kao rezultat truda. Ali ma kako stravično zvučalo, nije teško povjerovati da stvari stoje tačno tako. Naprosto nam ne ostaje ništa drugo nego da se natjeramo na dobro po nas same.

Je li mlade ljude lakše animirati kroz muziku ili kroz književnost?

Ljude, bili mladi ili ne, danas uopšte nije lako animirati. Dodatno je otežavajuće ako za kriterijum zavedeš da animiranje banalnostima i kičem ne dolazi u obzir. To na stranu, muzika zasigurno lakše i brže stiže do većeg broja ljudi, naravno. I eto njene prednosti. Prednost književnosti pak leži u činjenici da ona sama po sebi insistira na pažnji, garantuje posvećenost. Muziku ljudi slušaju i dok rade nešto drugo, pa i dok voze, i ona zato počesto postane tek šum u pozadini, konzumira se bez udubljivanja ili čak bez ikakve stvarne koncentracije. S knjigom tako ne biva. Možeš odustati od nje, ali ako izbiješ na posljednju stranicu, to si definitivno uradio s pažnjom i posvećenošću.

Stiče se dojam kao da nisi imao dovoljno komfora u muzici... Može li se kroz rep, u vrijeme kada je sve komercijalizovano, raditi ozbiljna umjetnost?

Takav dojam je pogrešan, nije to pitanje komfora nego razlike u formi, u pravilima, često i u vrsti ideje. Proza mi se nije dogodila naknadno – njome sam se zapravo prvobitno bavio; onda je došla muzika, i objavljena je prije nego proza, pa je otud moja javna istorija obrnutog redoslijeda u odnosu na ono što se iza kulisa dešavalo. A da li se kroz rep može ozbiljno stvarati? Pa naravno da može. Ako se hoće, to može biti legitimna vrsta poezije. Umjetnost može nastati praktično od svega i svaka vrsta izraza može je dosegnuti. Druga je stvar što umjetnost baš i nije na vrhu liste ambicija današnjih muzičara i današnje publike.

Sada, kada se iščekuje treći nastavak romana Malterego, moram postaviti najnezahvalnije pitanje: Možemo li očekivati novi Marčelov muzički album?

Može, naravno. Ponekad nije loše napraviti pauzu, čini mi se da je moj dugar Edo (Maajka, op. n.) šest godina pauzirao pred novu ploču. Nama je, evo, peta. Ali svi smo u tom periodu radili nešto svoje, i to vrlo marljivo; ja sam objavio izmijenjeno i dopunjeno izdanje Rubikove stolice, potom i dva toma Higijene nesećanja, a tu su i televizijska emisija Perspektiva i radijski Glavolomci. Ova godina biće mi izuzetno uzbudljiva, jer paralelno radim na posljednjoj knjizi Malterega i na novim pjesmama (koje pride nisu dio samo jednog albuma). Ljudi koji prate ono što radiš ne vole kada nestaneš, ali nestajanje je za mene sastavni dio nastajanja, smatram ga vrlo zdravom etapom. Sada sam pun elana, iako razvoj domaće muzičke scene u tih pet godina umije prilično da obeshrabri. Kad se pogledaju glavni tokovi. Međutim, ispod te deponije koju je mučno i gledati, kamoli slušati, dešava se – muzika. Ozbiljni biseri, predivni albumi daleko od pažnje široke javnosti. I onda iznova shvatiš da je sve stvar gledišta. Možeš da se parališeš preplavljujućom količinom banalnosti ili da se nadahneš onima koji nisu dio tog univerzuma. Ne ignorišem prvo, ali drugo je oduvijek važnije.

Kakva nas budućnost očekuje uz omladinu koju si, radeći na emisijama Perspektiva, imao priliku upoznati u svim državama nastalim raspadom SFR Jugoslavije?

I tu važi isto. Učesnici ponekad izgovore nešto što mi da energije za narednih deset dana. Ponekad pak izgovore nešto od čega ne možeš mirno da spavaš deset dana. Generalno, utisak je da stavovi nisu sporni, makar kod većine. Sporno je što su ih ovi naši krajevi naučili da, narodski rečeno, od toga nema ništa. Da su lijepe misli jedno, a stvarnost nešto drugo, nešto što se nikad neće promijeniti. To su djeca svog vremena, neka su potpuno osviještena, neka zaražena nacionalizmom, neka planiraju da odu odavde, neka da se bore za ljepšu budućnost, neka da se uklope u tako-je-kako-je – ali uvriježeni utisak starijih da novi klinci žive u svom milenijalskom sajber-oblaku savršeno ne kapirajući šta se oko njih zbiva, to je ozbiljno netačno. Naprotiv, ogromna većina jasno uviđa da nešto krupno nije u redu. Problem, dakle, nije na tom nivou. Nego na nivou može li se ovdje išta promijeniti. Bude to tako kad odrastaš u moru apatije. To na stranu, dobro je i izuzetno važno da se njihov glas čuje, i da naše države stvarno žele sebi dobro, emisije poput Perspektive bile bi na javnim servisima. Umjesto toga, umjesto same djece, mi slušamo politikante kako nagvaždaju frazetinu da na mladima svijet ostaje a da zapravo nemaju nikakvu predstavu šta mladi misle i kako se osjećaju. I to je preko svake mjere bljutavo. Od svih njihovih ljigavština, ta je zapravo najužasnija.