Sarajevu nedostaje amatersko pozorište, a potraga za kulturom mora biti stalna
Svake sedmice na trafikama možete kupiti najnovije naslove iz spisateljskih radionica raznoraznih bjelosvjetskih autora, promet muzike i filmova se odvija nekontrolirano, dok se likovna umjetnost samo sporadično spomene. Teško je zaključiti šta je tačno dovelo do ovakvog stanja, ali se pretpostavlja da su urnebesni tehnološki napredak i umjetnička neobrazovanost najveći krivci što ljudi konzumiraju sve i svašta.
Iako se o njemu slabo govori, negdje na marginama društvene zbilje opstaje teatar i teatarska umjetnost. Primjerice, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine funkcioniraju čak četiri pozorišta: Narodno pozorište, Kamerni teatar 55, SARTR i Pozorište mladih. Također, glavni grad naše zemlje ima i Internacionalni teatarski festival MESS koji svake godine u ovo vrijeme ugosti najetabliranija imena iz svijeta pozorišne umjetnosti.
Međutim, Sarajevu nešto vrlo važno nedostaje – jedno amatersko pozorište.
Slaba zainteresiranost mladih ljudi ključni problem
Odsjek za dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnost u Sarajevu (ASU) osnovan je ratne 1994. godine, a prvi bosanskohercegovački diplomirani dramaturg bio je Almir Imširević. On trenutno radi kao predavač na ASU u Sarajevu, a umjetničkoj javnosti poznat je po svojim dramama koje su od neposrednog završetka rata pa sve do danas stalne na "daskama koje život znače".
"Sve donedavno nisam imao informaciju da Sarajevo nema amatersko pozorište, ali moram istaći da glumica Jasna Diklić samostalno pravi sjajne stvari s mladim ljudima. Iz srednjih škola izlaze pozorišne predstave i znam da tu ima zanimljivih pokušaja. Ipak, problem postaje sve očitiji, a država, koju stalno spominjemo, morat će se suočiti s činjenicama. Predajem na ASU i znam kako svake godine sve manji broj kandidata dolazi na naše prijemne ispite. Znam da krivca za tu vrstu nezainteresiranosti ne treba tražiti u pozorištu. Krivca ćemo, siguran sam, imati priliku vidjeti narednog mjeseca. Eto nam još jedne prilike da naučimo razliku između amaterizma i profesionalizma. Amateri znaju biti opasni, zar ne?!", govori Imširević.
Univerzitetski profesor Almir Imširević isto tako naglašava kako nije direktno upućen u kretanja u amaterskim pozorištima, ali pretpostavlja da je tamo situacija puno relaksiranija bar iz razloga što se politika ne miješa u njihov rad. Naglašava kako svi loši potezi, svi pogrešni koraci u amaterskim pozorišnim klubovima nastaju kao rezultat vlastitih pogrešnih odluka i neznanja, dok su vanjski faktori nerijetko presudni za rad profesionalnih teatara. Sve u svemu, govori kako ga raduje što ipak postoje male dramske radionice u Bihaću, Trebinju, Bugojnu i još nekolicini gradova naše države.
"Mladi ljudi ne mogu biti zainteresirani za nešto što nisu vidjeli i o čemu im niko nije govorio. Zaljubljuju se u ono što im je pred očima, što je izazovno, a za pozorište treba "truda i čuda". Pozorište je "zarazna bolest" koja se prenosi dodirom, poslije uživate u blizini ljudi, u slušanju priča. Ništa novo. Djeca to dobro znaju", zaključuje Almir Imširević kada je u pitanju njegovo viđenje trenutne situacije.
U Banjoj Luci drugačija situacija
Za razliku od Sarajeva, u Banjoj Luci situacija je nešto drugačija. Glumica Jelena Stojaković voditeljica je banjalučkog Dramskog studija BLOK, a ističe kako je iznimno pohvalno što u manjem bh. entitetu sve više raste interes za kulturom i kreativnim stvaranjem.
"Domaća amaterska pozorišta uglavnom funkcioniraju zahvaljujući ogromnom entuzijazmu, pa su i njihove aktivnosti u tom smislu neopterećene. Dosta je primjera odličnih produkcija i glumačkih ansambala koji su u rangu ozbiljnih profesionalnih pozorišta. Pored toga, u posljednje vrijeme se više radi na decentralizaciji kulture, što je pohvalno u svakom slučaju. Festivali u manjim gradovima i općinama, ali i gostujuće predstave, prilika su da cjelokupno stanovništvo aktivno učestvuje u strategiji razvoja kulture", kazala je Jelena Stojaković.
Ona naglašava kako postoje određene razlike između amaterskih i profesionalnih teatara, ali više u samom načinu rada i pristupu repertoarskoj politici nego li u umjetničkom smislu. Stojaković smatra da profesionalna pozorišta imaju dosta veću odgovornost, jer ona ipak trebaju zadovoljiti kulturne potrebe, dok amaterska pozorišta imaju veću slobodu i prostor za eksperimente.
"Smatram da je pozorišna scena u posljednjih nekoliko godina doživjela procvat, a ono čega bi moglo biti više svakako su predstave za srednjoškolski uzrast, koje obrađuju aktuelne teme, u kojima se govori jezikom mladih i koje se bave upravo problemima ovih generacija", ističe Stojaković.
Također, ova mlada pozorišna umjetnica zaključuje kako podrške ne nedostaje, ali je to daleko od onoga što je potrebno da bi amaterska pozorišta nesmetano funkcionirala.
