Kako je turska kafa uspjela "uništiti" Osmansko carstvo

Kafa je došla u Tursku za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog. Kada je čovjek kojeg je on poslao da upravlja Jemenom naišao na kofeinski napitak poznat kao qahwah, vratio se nazad s njim u osmanski dvor u Carigradu, u kojem je ovo piće postalo hit.

Dvorski majstor za kafu imao je nekoliko desetina pomoćnika koji su mu pomagali da melju arapsku kafu u ekstra fini prah koji je po teksturi ličio današnjem espressu. To je zatim kuhano u bakrenim posudama nazvanim cezves. Dobijeno piće koje je bilo gorko, crno i preliveno tankim slojem pjene koja nastaje ulijevanjem, posluživano je u malim porculanskim čašama. Da bi uravnotežila gorčinu, legenda kaže da je Sulejmanova supruga Hurrem Sultan služila kafu s čašom vode i slatkišem, kako se uostalom i danas služi u Turskoj.

Međutim, nisu svi u to vrijeme vjerovali da je muslimanima omogućeno da piju ovaj stimulirajući novi napitak. Iako se u islamskim svetim spisima ne spominje kafa, jedan tvrdokorni sveštenik za vrijeme sultana Sulejmana izdao je fetvu protiv ovog pića. Međutim, to nije smanjilo njegovu privlačnost među ljudima. Prva javna kafana, ili kahvehane, otvorena je u Istanbulu 1555. godine. Uskoro, skoro jedna od šest prodavnica u gradu posluživala je kafu. Postepeno, kafa je postala popularna u skoro svim krajevima carstva.

Osim u domovima, džamijama ili na tržnicama, sve se više ljudi počelo skupljati u kafanama koje su im služile kao mjesto za druženje, razmjenu informacija, zabavu i obrazovanje. Pismeni članovi društva čitali su naglas vijesti dana, janjičari, članovi elitnih jedinica otomanske vojske, planirali su proteste protiv sultana, zvaničnici razgovarali o intrigama suda, trgovci su razmjenjivali glasine o ratu, dok je nepismeni puk uglavnom slušao.

U kafanama su se ljudi upoznavali s idejama koje su izazivale nevolje za otomansku vlast kao što su ideje pobune, samoodređenja i teme u vezi s propustima moćnika. Nije dugo trebalo da vlasti počnu kafane smatrati ozbiljnom prijetnjom. Neki sultani su instalirali špijune u kafane kako bi procijenili javno mišljenje, dok su drugi, poput Murata IV, sultana iz ranog 18. stoljeća, pokušali ih potpuno ukinuti. No, kafane su bile isuviše profitabilne.

Kada je u 19. stoljeću u osmanskim zemljama došlo do ključanja nacionalističkih pokreta, popularnost kafana je sve više rasla. Naime, sve je više bilo onih koji su se u evropskim dijelovima carstva pokušali izboriti za nezavisnost, a ovaj plan je bio posebno popularan u ortodoksnim kršćanskim zajednicama. Nacionalistički lideri planirali su svoju taktiku i učvrstili saveze u kafanama u Solunu, Sofiji i Beogradu. Njihovi napori su urodili plodom osnivanjem nezavisne Grčke 1821. godine, Srbije 1835. i Bugarske 1878. godine.