Moderno božićno drvce potječe iz starog okultnog Egipta i Babilona kao dio njihovog izopačenog obožavanja seksualne plodnosti, a prenijelo se do danas. Stablo (ili stup), kuglice i šljokice predstavljaju mušku reprodukciju: penis (falus), testise (testes) i sjeme. Vijenac je uvijek oblikovan u krug da predstavlja žensku reprodukciju: vaginu
Falički simbolizam prevladavao je u arhitekturi drevne Babilonije, a u hametskoj ikonografiji obelisk se smatrao simbolom falusa muške zemlje. Priapus smatran zaštitnikom plodnosti, seksualnosti, muških genitalija, stoke, vrtova, usjeva, voća i trgovačkih mornara, Prijap je bio grčki bog s prevelikim penisom u trajnoj erekciji (mart, 1998.; Neilson, 2002.
Današnja tradicija Božića djelomično dolazi iz Skandinavije, gdje se poganskom bogu seksa i plodnosti, Julu, odavala počast dvanaestodnevnim slavljem u prosincu baš kao i modernih "12 dana Božića". Cjepanica je držana u vatri dvanaest dana, a svaki dan tijekom dvanaest dana prinošena je druga žrtva. U biti samo su se promijenila imena.
Štovanje Baala proširilo se cijelim poznatim svijetom i može se smatrati dobrom osnovom za većinu drugih poganskih religija. Slijede samo neki od poganskih bogova koji su imali "rođendane", zajedno s vrlo mračnim okultnim svetkovinama, 25. prosinca: Mithras, Horus, Attis, Dioniz, Zeusov sin, Tammuz, Hercules, Osiris, Perseus, Helios, Bacchus, Apolon, Jupiter i Sol Invictus ("Nepokoreno Sunce").
Većina drevnih poganskih religija može se pratiti do drevnog Babilona ili modernog Iraka na Bliskom istoku. Iako su se njihovi "bogovi" i "božice" počeli štovati pod desecima različitih imena, svi oni mogu se pratiti unazad do u osnovi istog porijekla.
Falički simbolizam prevladavao je u arhitekturi drevne Babilonije, a u hametskoj ikonografiji obelisk se smatrao simbolom falusa muške zemlje. Priapus smatran zaštitnikom plodnosti, seksualnosti, muških genitalija, stoke, vrtova, usjeva, voća i trgovačkih mornara, Prijap je bio grčki bog s prevelikim penisom u trajnoj erekciji (mart, 1998.; Neilson, 2002.
Današnja tradicija Božića djelomično dolazi iz Skandinavije, gdje se poganskom bogu seksa i plodnosti, Julu, odavala počast dvanaestodnevnim slavljem u prosincu baš kao i modernih "12 dana Božića". Cjepanica je držana u vatri dvanaest dana, a svaki dan tijekom dvanaest dana prinošena je druga žrtva. U biti samo su se promijenila imena.
Štovanje Baala proširilo se cijelim poznatim svijetom i može se smatrati dobrom osnovom za većinu drugih poganskih religija. Slijede samo neki od poganskih bogova koji su imali "rođendane", zajedno s vrlo mračnim okultnim svetkovinama, 25. prosinca: Mithras, Horus, Attis, Dioniz, Zeusov sin, Tammuz, Hercules, Osiris, Perseus, Helios, Bacchus, Apolon, Jupiter i Sol Invictus ("Nepokoreno Sunce").
Većina drevnih poganskih religija može se pratiti do drevnog Babilona ili modernog Iraka na Bliskom istoku. Iako su se njihovi "bogovi" i "božice" počeli štovati pod desecima različitih imena, svi oni mogu se pratiti unazad do u osnovi istog porijekla.
Opet, to je učinjeno puno prije Isusova rođenja. Sve do 25. prosinca u starom Rimu, festival poznat kao Saturnalije bio je jedan od najvećih slavlja u godini. Ovaj poganski praznik započinjao je 17. prosinca i trajao cijeli tjedan do 23. prosinca.