Zubanović: Željezničar je trebao biti ugašen, Višći smo od kredita kupili automobil

Posebno se dotakao čuvenog gola u finalu play-offa 1998. godine protiv Sarajeva koji ga je proslavio, a govorio je i o teškom treniranju tokom agresije na BiH te brojnim dešavanjima iz sarajevskog nogometa i menadžerstva.

"Definitivno je to bio gol koji je obilježio moju karijeru. Taj gol mi je napravio sve, ali je to tako. Sve što se desilo bilo je prelijepo. Napravilo je to kada završiš karijeru da nisi mrtav, nego si ostao ljudima u nekom lijepom sjećanju. Svaki od nas je mnogo muke podnio, a taj jedan trenutak je učinio moju generaciju besmrtnim u očima navijača. To je jedna prelijepa stvar. Do tog kola bilo je krvi do koljena, svega je bilo. Ja sam ratno dijete, čitavu agresiju sam proveo u Sarajevu. Mogao sam izaći nisam izašao, to znaju mnogi. Teško je bilo ostaviti porodicu, fudbalski sam plakao da niko nije znao. Mi smo bili na tim ikar konzervama, rižama, kanisterima od pet litara... Ovo je kao naučna fantastika, svi znaju da je tako bilo koji su bili tu. Imamo tugu i jad, fudbal koji igramo u salama, a zahvaljujući ljudima kao što su Sprećo, Radović, Jelić, Smajlović, Bračulj i drugi. Ta generacija je zaista sačuvala klub. To je bila nekakva koncentracija enormne ljubavi nečega što je teško objasniti. Danas je to djeci teško objasniti danas, teško je djecu motivisati. Da su imali te uvjete, odustalo bi njih 90 posto, mi nismo odustajali", kaže Zubanović.

Legendarni nogometaš Željezničar je potom podsjetio da je Željezničar tih godina trebao biti ugašen.

"Dobro znam, na Marijin dvoru su nestajali pečati i akti. Željo je trebao biti fuzionisan. Nije se to desilo hvala Bogu, dočekali smo taj mir. Bili smo neuhranjeni. Otišli smo na prvo gostovanje, a dva dana smo putovali preko Igmana na gostovanje Zmaju od Bosne. Primili smo devet golova. To je bilo iživljavanje, namjerno su trčali da postignu i deseti. Kasnije smo ih izbacili iz lige i neka smo. To je bila naša osveta. Ugasili su se i neka su. 1996. i 1997. je bila naša patnja, naša borba da opstanemo. Sarajevo se vratilo s turneje, u mojim očima bili kao Real Madrid. Razlika u klasi je bila evidentna. Mi smo se patili te dvije godine, u miru se nismo mogli kupati. Plata u Sarajevu je bila 2.000 maraka, a u Želji 250. Nikad ne plačem i uvijek se borim, to je moj zaštitni znak. Živjeli smo Želju tih godina. Onda dolazi Kemo Kozarić, Ismet Hadžić, rahmetli Mujezinović, stvara se kritična masa i dobijamo vjetar u leđa. Dolazi ta 1998. godina. Bili smo na 11. mjestu na polusezoni, promijenili dosta igrača. Na kraju smo kalkulisali da budemo drugi-treći da igramo na Koševu. Dolazi play-off i onda ta utakmica koje je bila kao san", dodao je.

Mnoge igrače Zubanović je kao menadžer odveo u inostranstvo, a posebno je vezan za bivšeg reprezentativca Bosne i Hercegovine Edina Višću.

"Edin je naša lična karta, on je ponovo otvorio vrata bh. igračima. On je ikona turskog fudbala. Napravio je sada transfer u Trabzon, 5,5 miliona eura u 32. godini igrača. To je ogromna stvar. On je došao u Želju posljednjeg dana prijelaznog roka. Edin se vozao gradskim prevozom, išao na trening i mi dumamo jedno vrijeme, nemamo para, kažemo Hrapa (Nedim Hrapović, Hadisov saradnik) i ja hoćemo li uzeti kredit i kupit Edinu automobil. I na kraju smo uzeli kredit i kupili automobil. Uzeli smo 15.000 KM, kupili automobil i ostalo nam je u šteku novca za naredne projekte. Niko nije garantovao da će Edin biti sadašnji Edin. Uradimo uvijek sve što je do nas", ispričao je Zubanović.