Bošnjaci istočne Bosne za dnevnu upotrebu: Kad asfalt postane mjerna jedinica
Za one koji možda ne poznaju postratnu geografiju treba ponoviti da je u naselju Vogošća kod Sarajeva, kao i nizu drugih sličnih naselja neposredno nakon rata doselio veliki broj građana, mahom iz raznih krajeva istočne Bosne.
Većina ih nije došla jer nije znala šta će od života, već zbog nužnosti i životnih okolnosti koje su im kreirali rat, stradanje, progon i strah. Kada se postratna politika hvalila projektima o tzv. održivom povratku po opustošenim selima istočne Bosne tako što bi kao motor održivosti dodjeljivali kravu, a u nešto boljem slučaju motokultivator, takva politika je računala da je uradila jako mnogo te očekivala višedecenijsku zahvalnost pomognutih.
Oni koji nisu bili u prilici da se vrate na prijeratna ognjišta, jer je sva logika ukazivala da za takvo nešto nema smisla, ako nisu otišli diljem svijeta, najčešće su naseljavali prigradska naselja većih gradova, poput Sarajeva ili Tuzle.
To su bile dvije glavne destinacije. Politika koja se u najvećem dijelu pitala za to, mahom SDA, ali i neke druge stranke tu je vidjela potencijal i očekivala vječnu zahvalnost. A ako neko nekada iskaže nezadovoljstvo, izrazi kritiku, onda je nezahvalan jer bi inače ostao u svom porušenom selu i vozio se konjskim kolima.
To bi u najkraćem bila poruka koju je prije nekoliko dana poslala Kenela Zuko. I nije istočna Bosna vjerovatno jedini primjer, ali je nekako najizraženiji. Istočna Bosna je termin koji je vjerovatno najviše ponižavan i najčešće asocijacija za pokazivanje nadmoći.
Kada istočna Bosna bilo kome zatreba u propagandnom smislu, onda se mnogi suosjećaju zbog patnji i stradanja. Kada su istočnjački trebali braniti glavni grad onda su dobro došli. Ali ako neko od takvih nekada iskaže zamjerku, požali se, onda bi mu se moglo prigovoriti da je nezahvalan jer je u sarajevskom predgrađu dobio asfalt, što je valjda mjerna jedinica civilizacije, apoteku i šta sve ne. A tamo negdje u toj istočnoj Bosni je ostavio volovska ili konjska kola.
Ako u ovom slučaju Kenele Zuko ne govorimo o licemjernosti, onda treba podvući da nijedna stranka nije dala ništa sama. Stranke su grupe ljudi koje glasove traže da bi javnim novcem služile građanima pa i novcem tih ljudi prorijeklom iz istočne Bosne.
Sve stranke traže pozicije da vode procese, ali ne svojim već javnim novcem i to se često zaboravlja. Stranke za sebe mogu uzimati zasluge za neko javno dobro, ali ne mogu ucjenjivati.
Čak i brojne druge stranke koje možda na ovom primjeru traže političke poene trebaju preispitati sebe i svoj odnos prema povratnicima, a posebno prema istočnoj Bosni pa se zapitati i zašto je percepcija takva i zašto su putevi makadamski i zašto je Bošnjaka tako malo u toj i takvoj istočnoj Bosni.
