Diplomatija i vakcine: Kako je BiH umjesto proaktivnog pristupa spala na dobrovoljne priloge
O tome je krajem 2020. godine govorio i premijer Republike Hrvatske Andrej Plenković, koji je naglasio kako će države morati koristiti "Vaccine Diplomacy" pristup kako bi osigurale dovoljan broj vakcina za svoje građane.
Države na vrijeme prepoznale šansu
Vrlo brzo nakon toga mogli smo svjedočiti kako se određene države, naročito one koje nisu vezane za savez poput Evropske unije, koji realno opterećava kompletan proces svojim birokratskim procedurama, počinju isticati u procesu nabavke vakcina u odnosu na druge države.
Upravo u procesu efikasne nabavke vakcina, pored volje vlasti da riješi problem, ogromnu ulogu iz sjene igrali su i sami ambasadori koji su svojim proaktivnim pristupom omogućili državi mogućnosti za nabavku vakcina.
Jedan od vjerovatno najboljih primjera proaktivnog djelovanja svakako jeste Čile. Ova južnoamerička država trenutno se nalazi u samom vrhu kada je riječ o broju vakcinisanih stanovnika u svijetu. Iako je Čile relativno mala država, u svjetskim okvirima slovi kao odličan primjer njegovanja dobrih odnosa s drugim državama, što joj se i ovaj put isplatilo u samoj nabavci vakcina.
Jednim dijelom razlog za tako dobre rezultate jeste i uloga ambasadora ove države širom svijeta. Upravo ambasador Čilea u Velikoj Britaniji David Gallagher pomogao je ovoj zemlji u ostvarivanju dogovora s kompanijama AstraZeneca, Pfizer i Johnson & Johnson koje su nakon toga počele distribuirati određeni broj vakcina prema Čileu.
Sličan pristup imale su i druge, uslovno rečeno, manje države poput Filipina ili Ukrajine čiji su ambasadori u Sjedinjenim Američkim Državama još sredinom prošle godine počeli ostvarivati kontakte s Modernom i Pfizerom kako bi na vrijeme počeli pregovore o nabavci vakcina za matične države.
Ni same vlasti u državama u trenucima utrke za vakcinama nisu sjedile skrštenih ruku. Vlasti država širom svijeta prepoznale su ulogu samih ambasada država proizvođača vakcina te su na vrijeme shvatili kako ovakve institucije nisu u državi samo zbog toga da "oštro osuđuju postupke domaćih političara", već da mogu biti aktivan sudionik u nabavci vakcina.
Jedan od takvih primjera svakako jeste i pristup Vlade Srbije koja gotovo svakodnevno ostvaruje kontakte s ambasadorima Kine, Indije i Rusije u Beogradu o dodatnim isporukama vakcina iz ovih država.
Gdje je u svemu tome BiH?
S druge strane, čini se kako Bosna i Hercegovina nikada nije u potpunosti iskoristila kapacitete svojih predstavnika u državama širom svijeta.
Prema definiciji, ambasade svakako jesu institucije koje prije svega pružaju zaštitu i pomoć bh. državljanima u inostranstvu, ali isto tako, ambasadori su osobe koje u vanrednim situacijama, ali i u kroz redovne aktivnosti, mogu znatno doprinijeti razvijanju dobrih odnosa između država.
U vremenu pandemije koronavirusa, ambasadori uz podršku matične države i ministarstva vanjskih poslova svakako mogu biti iskorišteni i u funkciji pregovarača o nabavci vakcina.
Jedan od takvih primjera proaktivnog pristupa svakako je bio i potez ambasadora Bosne i Hercegovine u Rusiji Željka Samardžije koji je još u januaru vlastima u Bosni i Hercegovini poslao sve podatke o potencijalnoj nabavci ruske vakcine Sputnik V i tako "otvorio vrata" državi za eventualnu nabavku.
Umjesto podrške i početka pregovora, ambasador je s druge strane naišao na "zid šutnje", a odgovor vlasti zapeo je u ladicama brojnih ministarstava.
"Bio je krajem januara zahtjev iz Federalnog ministarstva zdravstva prema Ministarstvu vanjskih poslova BiH, Vjekoslav Mandić ga je potpisao. Oni su to proslijedili meni u ambasadu, tražili su hitan odgovor o mogućnosti nabavke vakcine Sputnik V. Mislim da su to istovremeno tražili od Kine. Ja sam već sutra poslao notu ruskom ministarstvu vanjskih poslova, jer obično sve radimo preko njih i da ih zamolim da vidimo možemo li to ubrzati", kazao je Samardžija u nedavnom razgovoru za Klix.ba.
Trenutno, BiH u svijetu ima 44 rezidentne ambasade, a nerezidentno se pokriva još 61 država. Iako je to sasvim dovoljan broj država i ambasadora koji bi mogli ostvariti početne pregovore o nabavci vakcina, ta mogućnost i potencijal ambasada se očigledno ne koriste u dovoljnoj mjeri. Kada ambasadori i naprave prvi korak, s druge strane, kao u slučaju ruske vakcine Sputnik V, ne dobiju odgovor matične države.
Iako je Bosna i Hercegovina nakon samog rata stekla brojne prijatelje u međunarodnim krugovima, vremenom su se ti odnosi znatno promijenili, a prijatelji se mogu nabrojati na prste jedne ruke i takvi odnosi prije svega opstaju zbog zasluge pojedinaca, a ne državne strategije razvijanja diplomatskih odnosa.
Umjesto proaktivnog pristupa i "Vaccine Diplomacy" taktike, Bosna i Hercegovina se i ovaj put odlučila na jedan potpuno drugi sistem koji ovisi o dobroj volji država da pošalju u BiH određeni broj vakcina.
Do sada je na ovaj način država uspjela osigurati vakcine iz Srbije, Slovenije i Turske. Međutim, jasno je kako ovakav pristup nije nešto čime se Bosna i Hercegovina može ponositi, ali postavlja se pitanje da li je za promjenu pristupa suviše kasno?
