Fejzić Čengić: Mobiteli djeci postaju kao ortopedska pomagala, plaše se odvojiti od njih
Da bi se napravio prostor za sate brzog ćaskanja, instagramiranja, praćenja TikToka i online zabave, mnoge osnovne potrepštine iz djetinjstva su gurnute u stranu, što je podstaknulo Broke Shannon, zagovornicu ove ideje, da pozove roditelje na drugačiji pristup. Iz razgovora sa stručnjakinjom za medije i profesoricom na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Fahirom Fejzić Čengić doznajemo kada je korištenje mobitela i medija primjereno za djecu.
Sugerirate li isto što i osnivačica Shannon, sa koliko godina dijete treba da dobije telefon u ruke?
Da. Ujedinjene nacije preporučuju pola sata radnim danima do maksimalno dva sata vikendom. Ustanovljena je očita zavisnost od mobitela, "digitalnih dadilja", kako ih zovu ovi sa smislom za ironiju. Naš bh. trend je upravo suprotan. Neka djeca već od drugog razreda osnovne nose mobitele u školu. Naravno, s mobitelom su i u kući, pa i noću.
Kada je djetetu potreban mobitel, a kada je ono spremno za mobitel – dešava li se to u isto vrijeme ili postoji ogromna razlika između ta dva stanja?
Spremno je kada sazrije njegov mozak, kada se dogodi dovršetak oformljavanja neuro linija u moždanoj kori za njihov uzrast. Onda kada savladaju realne radnje i vještine koje djetinjstvo i adolescencija traži: svezati pertle, preći ulicu, samostalno odgovoriti na obaveze, poigrati se, družiti se sa prijateljima, cijeniti životinje, voljeti biljke, odlagati smeće...
Kada nauče održavati dugu pažnju, posvećenu pažnju u realnom svijetu, tada se mogu uključiti u virtualni ili tzv. ekranički svijet koji im je ionako na dohvat ruke. Istraživanja pokazuju, u regiji i Evropi, da djeca nemaju pažnju dužu od 15 minuta kod učenja, kako će ozbiljno učiti edukativne sadržaje, pamtiti ih i znati primijeniti? Trenutačna pažnja čak i kod male djece koja gledaju crtane filmove kraća je i od sedam sekundi.
Slogan ovog pokreta je “Pustite djecu da budu djeca još malo“ – smatrate li da djeca brže odrastaju upravo zbog mobilnih uređaja i novih medija?
Fizički odrastaju, no mentalno i emotivno s mobitelom od rane dobi zapravo zakržljavaju. S tom dopadljivom spravicom uistinu lijepog dizajna i zavodljive dok ih koriste luči im se hormon sreće više puta na dan, počev od npr. treće godine, a dovoljno da vas dopamin npr. istinski zapahne jednom dnevno. Tada uhvatite sreću. Doživite je. Ona traje. Ona vas izgrađuje. Rastete i dušom. I emocijom.
U suprotnom – to sigurno srećete u svojoj okolini – dijete od pet godina nosi svoj tablet ili mobilni i ne ispušta ih iz ruku. To im postaju emotivni oslonci kao svojevrsna ortopedska pomagala. Prosto ne smiju da se od njih odvoje. A mozak kao jedan od vitalnih organa mora učiti postepeno. Duboko. Naprimjer, kada dijete nauči voziti bicikl realno, tek tada stiže istinska sreća i jedan prelijepi osjećaj koji se nikada ne zaboravlja. To je dovoljno da se desi jednom u životu. Mjera u životu je jako važna. Ako imate 10 puta na dan dopamina, serotonina – eto izravne ovisnosti.
Šta biste izdvojili za glavni razlog protiv davanja pametnih mobitela djeci prije 14. godine?
Protiv mobitela u ranom djetinjstvu izravno govori sama građa ljudskog mozga. Lijeva strana/hemisfera mozga je racionalna – IQ kontrolira desnu stranu. Desna hemisfera je emotivna – EQ kontrolira lijevu stranu. Samo čovjek koji ravnomjerno razvija IQ+EQ = SQ je sposoban za normalan život narednih 40 do 50 godina. Također, složeni procesi koji se teško uče u iskustvu i u životu nastaju upotrebom dubokih zona kore mozga. Sa mobitelom to nije moguće.
Prosvjetni radnici su svjedoci da dolaze sve slabije generacije, loše govore, loša im je motorika, loše savladavaju i desne i lijeve ekstremitete jer previše koriste lijevu polovicu mozga gdje je IW. Ali šta ćemo s EQ koja je u odsustvu realnog druženja s roditeljima, vršnjacima i okolinom gdje nestaje empatija, a javlja se bezdušnost, bešćutnost, surovost, tamo gdje je zapostavljen EQ.
Koji su najekstremniji primjeri koji se javljaju kao posljedica korištenja mobilnih uređaja u vrlo ranom djetinjstvu?
Nove generacije imaju evidentno smanjeno strpljenje, vrlo slabu koncentraciju što su odlike zavisnosti. Noću su često s mobitelima i često im iskaču slike koje roditelji ne mogu ni zamisliti: pornografija, nasilje, bestijalnost – ujutro su kao mrtvi, ne ide im se u školu ni u vrtić. Kod pretjeranog korištenja mobitela uočen je smanjen hipokampus.
Ekstremni primjeri su serije tinejdžerskih samoubistava u Japanu hikikomori – japanski simbol tinejdžera koji samuju i surfaju zatvoreni u sobama i izvrše samoubistvo u isto vrijeme. Novo doba, tvori novu kulturu po mjeri Pavlovljevoj (Brenton). Ili rekli bi na horizontu je simulacija, a nestao je svijet (Bodrijar). Brojne duševne bolesti nastaju i zbog usamljenosti (sartorius) gdje ljudi misle da im je tehnika drug. Noćno surfanje izaziva djelovanje tzv. plave svjetlosti koje obara epifizu kojoj trebaju dva sata da se povrati ili očisti kako bi ušao u fazu REM – jedini stvarni san.
Marija Šerifović napala takmičara Zvezda Granda: Ubila bih se da moj sin ode to raditi
