Godišnjica Bitke na Neretvi: Borbe u kojima su slomljeni okupatori i izdajnici
U pričanju priče o Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije, ključnu ulogu je igrala bitka koju je jugoslovenska historiografija nazvala Bitkom za ranjenike, a koja je bila jedna od bitki u toku njemačko-italijanske ofanzive Weiss, nama poznate kao Četvrta neprijateljska ofanziva.
U širem planu njemačke oružane sile, neuspjesi u Africi su je natjerali da razmisle o uništavanju velike slobodne teritorije na području Jugoslavije jer je postojao strah od mogućeg savezničkog iskrcavanja na području Jadranskog mora.
Nakon Drugog svjetskog rata ova bitka je od strane vladajućeg režima oblikovana u svojevrsni temeljni mit "nove" Jugoslavije koja je nastala na zajedničkoj borbi protiv fašističkog okupatora. O tome koliki je značaj ova bitka imala za ideju Jugoslavije govori to da je dio glumačke postave prilikom snimanja filma o ovom domađaju bio legendarni Yul Brynner, a Pablo Picasso izradio plakat za američko tržište.
Ideja njemačkog generalštaba krajem 1942. godine je bila da izvede ofanzivu na veliku slobodnu partizansku teritoriju poznatu kao Bihaćka republika, a zatim eliminiše Vrhovni štav Narodnooslobdilačke vojske Jugoslavine na čelu sa maršalom Titom.
Osim jedinica njemačke i italijanske vojske za operaciju, kojom je trebalo da se unište partizani, trebalo je da se iskoriste i četnički kolaboracionisti.
U jutro 20. januara 1943. započela je velika ofanziva, 7. SS divizija je 29. januara zauzela Bihać, nakon devet dana ofanzive, umjesto planiranog jednog dana.
Vrhovni štab NOVJ je na ove napade odgovorio namjerom prodora prema istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori kroz linije kako je smatrano slabije italijanske vojske.
Bitka za Neretvu je zajednički naziv za seriju bitaka u kojima su partizanske snage pokušavale da izvrše prodor kroz italijanske linije u februaru i martu 1943. godine.
Najznačajniji trenuci ovih bitaka su prva odluka Tita koju je donio početkom marta, da se poruše svi mostovi na Neretvi i krene u prodor preko Prozora u unutrašnjost Bosne. Ovakva odluka je iznenadila njemačku komandu.
Ipak, dok su se njemačke snage iz Gornjeg Vakufa povlačile ka Bugojnu, Tito pravi novi zaokret vojske od 180 stepeni i jedinice se okreću ka Neretvi sa ciljem njenog forsiranja. U historiografiji se i danas vode rasprave da li je odluka o rušenju mostova, a zatim vraćanju na Neretvu bila dio orginalnih planova Tita ili improvizacija zbog stanja na terenu.
Uvečer 6. marta, partizanski bombaši su prešli Neretvu preko razrušenog željezničkog mosta kod Konjica, uništili četnički bunker i omogućili prelezak jačih snaga. Do 7. marta je Neretvu prešlo već sedam bataljona koji su uspjeli da izazovu paniku među četničkim jedinicama i nanesu im ogromne gubitke.
Druga proleterska briagda je do 8. marta već uništila četničke jedinice i uspostavila mostobran na Neretvi, a 9. marta durmitorski četnici su bili potpuno razbijeni. U izvještajima četničkih zapovjednika koje su slali Draži Mihajloviću vidi se kako je došlo do totalnog kolapsa četničke vojske na obalama Neretve.
Tako, naprimjer, 10. marta Petar Baćović piše Mihajloviću kako su potpuno razbijene četiri crnogorske četničke brigade.
Četnici se nikada nisu oporavili od poraza kojeg su doživjeli u borbama na Neretvi. Okupatori i pored taktičkog uspjeha i uništavanja Bihaćke republike nisu uspjeli da ispune strateške ciljeve operacije Weiss, zarobe partizanski Vrhovni štab i bolnicu.
Saša Magazinović obišao klizišta na Trebeviću, kaže da je "šokiran" situacijom
