Dvije najmlađe žrtve u trenutku smrti imale su samo šest, odnosno sedam godina života, a dvije najstarije 78 i 74 godine.
Očekuje se da će obilježavanju 21. godišnjice genocida i dženazi prisustvovati više od 1.500 građana Višegrada i cijele BiH. Oni će se učenjem Fatihe i simboličnim bacanjem 3.000 ruža u rijeku Drinu sjetiti isto toliko Višegrađana koji su ubijeni tokom agresije i genocida u tom gradu.
Obilježavanju 21. godišnjice genocida će prisustvovati i reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH mr. Husein ef. Kavazović, a žrtvama će se pokloniti i Žene u crnom iz Beograda.
Na mezarju Stražište će tako u subotu biti ukopani Vildana (Džemal) Zukić (1986-1992), Nihad (Islam) Ibišević (1985-1992), Kasim (Hadžihasan) Hasić (1914-1992), Aziz (Halil) Alić (1953-1992), Fadila (Imšir) Bošnjak (1934-1992), Nura (Redžo) Čanto (1948-1992), Ševka (Ibre) Selman (1918-1992).
"Nažalost, ovog ćemo puta imati ukop posmrtnih ostataka dvije najmlađe žrtve. To su mala Vildana i dječak Nihad. Posmrtni ostaci male Vildane bit će ukopani u epruveti! Oni su 1992. godine trebali krenuti u prvi razred škole, ali su te iste godine stradali od dušmanske ruke. Bile su to čiste, nevine duše, djeca koje nikakvo zlo nikome nisu mogli napraviti. Njihov život je, nažalost, prekinut. Prekidanjem njihovih života, njihovim najmilijim je nanesena neopisiva bol. Žalimo još uvijek što veliki broj Višegrađana nije pronašao svoj konačan smiraj", kazao je za agenciju Anadolija Bilal Memišević, predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje godišnjice genocida i ukop stradalih građana Višegrada.
Pored Vildane, 1992. godine ubijeni su njen otac Džemal, majka Sehija, nana Ševala Kustura, dok je sudbina njenog jednogodišnjeg Alena nepoznata. Majka i sestra malog Nihada također su ubijeni. Ubijena djeca bit će ukopana pored svojih srodnika.
Mala Vildana, kao i godinu stariji Nihad bit će ukopani pored svojih majki, koje su ukopane prošle godine.
Hedija Kasapović, predsjednica Udruženja porodica nestalih lica i civilnih žrtava agresije "Višegrad 92" tvrdi da je za smrt članova porodice Zukić odgovorna Dragana Đerić Cerović, njihova prva komšinica, koja je 2010. godine imenovana za sutkinju Općinskog suda Velika Kladuša.
''Nažalost, ona i danas slobodno hoda po BiH'', dodala je Kasapović.
Dragana Đerić-Cerović je ranije izjavila kako je upoznata s ovakvim tvrdnjama pojedinih Višegrađana. Međutim, nije željela komentirati te navode.
Kasapović upozorava kako su i dalje na slobodi brojni zločinci.
"Mi 25. maja obilježavamo 21. godišnjicu stradanja naših najmilijih. Šta poručiti svijetu? Želimo samo da Božija kazna stigne sve zločince. Pogotovo one koji su ubijali djecu, bebe, a i starce. U Višegradu je, znate, ubijena i beba od samo dva dana! Opraštamo se sa svima njima i nadamo se da će njihova duša pronaći svoj smiraj. I danas mnogi zločinci slobodno hodaju Višegradu. Mi ih stalno susrećemo, a vidjet ćemo ih i 25. maja", govori Kasapović za AA.
Nadalje, Bilal Memišević kaže da su dženaza i ukop višegradskih žrtava istovremeno tužan i radostan događaj. To još jedan apsurd u kojem živi Bosna i Hercegovina.
''Tužan je jer ukopavamo svoje sugrađane i rođake, a radostan jer smo ih nakon 21 godinu pronašli i oni će naći smiraj. Teško je to što su nas zločinci natjerali da se radujemo i kada nalazimo kosti naše djece i rođaka'', ističe Memišević.
On je izrazio žaljenje što nadležne državne institucije sporo pronalaze i identificiraju tijela stradalih građana Višegrada.
"Još više žalimo što u Višegradu još uvijek ima mnogo onih koji su svjedoci zlodjela koji šute o mnogim masovnim grobnicama u Višegradu ili u drugim općinama gdje su stradali Višegrađani", tvrdi Memišević.
Hikmet Karčić iz Udruženja Ćuprija iz Višegrada podsjeća da već 21 godišnjicu dočekuju uz problem nestalih u ovom gradu.
"Trenutno se traga za najmanje 600 nestalih Bošnjaka Višegrada. Ponosno možemo reći da je, evo, godinu dana prošlo od kako smo postavili prvi spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata i posljednje agresije. Nakon dva protuzakonita rješenja i mnoštva pritisaka spomenik i dalje uspravno stoji. Najavljujemo nastavak aktivnosti na institucionalizaciji sjećanja. Trenutno radimo na snimanju prvog dokumentarnog filma o Višegradu", rekao je Karčić.
Iako je u Višegradu ubijeno 3.000 osoba, a ubijani su svi, bez obzira na godine, užasni zločini u tom gradu još uvijek nisu i zvanično verificirani kao genocid.
"Mi žrtve se, nažalost, ne pitamo. Ako mene pitate, za ono što se desilo u Višegradu, ti progoni, ubistva, silovanja, zlostavljanja, i riječ genocid je premalo. I moji roditelji su stradali u Višegradu maja 1992. godine, zajedno sa hiljadama drugih sunarodnjaka i sugrađana. Nažalost, kažem, nismo mi ti koji će odlučiti kako će se nazvati ono što se dešavalo u Višegradu. Mi ćemo učiniti sve što je potrebno da istina bude istina, da se stvari nazovu pravim imenom. To je jedno od neriješenih pitanja ovdje u Višegradu, koja proizvode nove nesporazume između nas Bošnjaka i aktuelne vlasti. Nadamo se da će uskoro žrtve moći da kažu da su zadovoljne", poručio je Memišević u razgovoru za agenciju Anadolija.
Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja Žena-žrtva rata, ogorčena je jer, kako kaže, ratni zločinci još uvijek hodaju višegradskim ulicama.
"Građani koji su preživjeli genocid, po povratku na svoje prijeratne adrese moraju se svakodnevno susretati sa ratnim zločincima. Most Mehmed-paše Sokolovića je najkrvavija ćuprija na svijetu, ali nama nije dozvoljeno da obilježimo to mjesto stradanja. Mi, žrtve Višegrada svakodnevno se borimo i dižemo svoj glas protiv neprocesuiranja i oslobađanja ratnih zločinaca, to nas neće spriječiti da se vratimo tamo gdje su nam korijeni. Mislim da još uvijek nismo dostigli odgovarajući nivo pravde i istine", izjavila je Hasečić.
Navijači iz Mostara uz Hrvatsku u Glasgowu, potvrdio je to transparent uz šahovnicu
