Shodno posljednjim dešavanjima postavlja se logično pitanje kuda ide RS Milorada Dodika?
Kazano jezikom političkog realizma, Milorad Dodik vodi dosljednu i racionalnu politiku na lokalnom i međunarodnom planu. U tom smislu, jasno se nazire struktura koja determinira njegovo remetilačko ponašanje u Bosni i Hercegovini, njegov blizak odnos sa Aleksandrom Vučićem ili Vladimirom Putinom, kao i pravac u kome će se isti odvijati. Dodik se, dakle, ponaša politički pragmatično u datim (geo)političkim okolnostima, kao što se ponašao pragmatično i racionalno kada je bio američki miljenik krajem 1990-ih, odnosno "dašak svježeg zraka u BiH", prema riječima Medlin Albright. U proteklih desetak godina, međutim, živimo drugačiju realnost što se odrazilo i na njegovo ponašanje. Svojim potezima postepeno, ali odvažno, ispituje snagu svog najozbiljnijeg i sve slabijeg protivnika, kojeg uvjetno kazano možemo nazvati međunarodnom zajednicom. Također popunjava prazan politički vakuum u BiH, koji nastaje postepenim urušavanjem međunarodnog liberalnog poretka. Šta drugo očekivati od osobe koja dosljedno živi u svijetu realizma, u kojem postoji samo goli nacionalni interes. Zato njegovo ponašanje nije iracionalno, nego je sistemskog karaktera i oslikava objektivnu stvarnost današnjeg vremena, kao i (geo)političkog okvira bh egzistencijalne drame.
Kako ocjenjujete reakcije na njegovo ponašanje ili pak izostanak reakcija?
Kao što mi reče prijatelj danas, treba zaista osjećati nelagodu, pomalo i ljutnju, zbog površnog razmišljanja i proceduralnog, generalizirajućeg, ideološko-dogmatskog diskursa intelektualaca, političara, stranih ambasadora uz časne izuzetke, umjesto racionalnijeg pristupa veoma opasnoj i odsudnoj temi za sve nas u BiH. Jer Dodika neće odvratiti nikakvo javno ismijavaje njegovih poteza, pozivanje na međunarodno javno pravo, izražavanje zabrinutosti stranih ambasada, eventualni procesi pred jalovim domaćim sudovima, nego snažnije sankcije na koje nije kalkulisao, koje su nažalost malo vjerovatne, što posljedično vodi u novu eskalaciju, koja nas opet sve skupa dovodi pred sljedeću dilemu: da li njegovom pravnom nasilju suprostaviti oružanu silu ili ga pustiti da završi svoj započeti posao do kraja.
Ako budemo sami donosili tu odluku, treba znati da tu posljednju liniju odbrane multietničke BiH nije moguće braniti logikom liberalnog poretka, međunarodnog humanitarnog prava, ovisnosti od bilko koga... U okolnostima nove multipolarne strukture, u teoriji međunarodnih odnosa mnogo opasnije po svojoj prirodi zbog većeg broja međusobno suprotstavljenih polova, morat ćemo rasuđivati samo doktrinom ravnoteže moći i geografije. Drugim riječima, opstaćemo samo ako smo dovoljno snažni da se sami odbranimo, računajući također na naše prirodne saveznike. Dakle, uzdati se u se, i u svoje kljuse.
Dodik je najavio povlačenje iz sisema odbrane BiH, obavještajne strukture BiH, poreskog sistema BiH? Kakve su njegove kalkulacije?
Da ponovim, njegove kalukacije nisu toliko nepromišljene. Svi znamo šta je njegov sljedeći potez. I nije pravo pitanje šta, iz njegove perspektive, slijedi iza toga. Mnogo je važnije pitanje za njega, za sve nas, šta će uraditi strana koja se tome navodno suprostavlja. Dodik svakako računa da će podijeljena EU, koja je ekonomska sila, a politički patuljak, teško imati zajedničku politiku po pitanju eskalacije prilika u BiH. Evropska unija nije imala kapacitet da rješava krizu ranih 1990-ih, kada je brojala samo 12 država članica. Kako će je imati sada, kada ima 27, i kada neke od tih članica vlastitim ponašanjem urušavaju liberalni EU poredak? Dodik također računa da Europa postaje sve više multipolarna, više po mjeri autokratskih hegemona u Moskvi ili Pekingu, a manje po mjeri liberalnih sila; i da će sigurno naći sagovornike u nekom od suprostavljenih europskih polova. Ova sistemska, makroprica priča oko Evrope sada je mnogo važnije od banalnosti, mikroperspektive, koliko se, na primjer, zbunjenih diplomata država članica EU pojavilo jučer na njegovom brifingu u Lukavici. Sada je također jasno da američke sankcije Dodiku nisu bile dovoljno snažne da obuzdaju njegovo agresivno ponašanje. U tom njegovom rivalstvu sa Amerikom, za kojeg mnogi smatraju da je iracionalano, Dodik računa na konkretnu podršku suprostavljenih sistemskih sila, prije svega Rusije i Kine, koje svakako odgovaraju njegovom svjetonadzoru i koje traže ljude poput njega radi vlastitih interesa i podrivanja PaxAmerikane.
Kakve su paralele sa Srbijom, kuda ide Srbija Alekandra Vucica?
Voljeli ili ismijavali Aleksandra Vučića, aktuelnog predsjednika Srbije, on također vodi politiku zasnovanu na postulatima realizma, dakle pragmatičnu, racionalnu politiku, uzimajuću u obzir date (geo)političke okolnosti. Vučić tako naoružava vojsku Srbije da bude jača od svih susjednih država i gradi ekonomsku bazu koja to može finansirati. Uporedni prikaz rasta vojne potrošnje najbolje ilustriraju kuda ide Srbija, a kuda ostatak regiona. U tom smislu, nije nepoznato da Srbija troši duplo više na odbranu od BiH, Albanije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Kosova zajedno. Njegova Srbija također vodi aktivnu multivektorsku vanjsku politiku, balansira Zapad sa Kinom i Rusijom, Rusiju sa Kinom, Tursku sa Njemačkom i obratno. Igra, dakle, na svaku moguću kartu, sarađuje sa NATO savezom, organizira zajedničke vojne vježbe sa Ruskom federacijom, kupuje naoružanje od Kine, održava redovne konsultacije sa Berlinom, Ankarom i Parizom. Vučić se druži jednako dobro sa evropskim desničarima, kao i onima koji su u političkom centru. Također vješto koristi rast vjerskih i nacionalnih osjećanja unutar i van Srbije u političke svrhe. I strpljivo čeka rasplet geopolitičke situacije i svoju priliku koja ce doći ako se vanjske okolnosti promjene u njegovu korist.
Kako gledate na konkretno ponašanje Srbije prema Kosovu, posebno u kontekstu posljednjih incidenata?
Uzimajući u obzir nepromjenjive varijable, uticaj Srpske pravoslavne crkve, nacionalne interese, historijsko iskustvo, nacionalistička Srbija neće nikada odustati od Kosova, od promjena granica u svoju korist, od ambicije da postane regionalni hegemon, što je idealna varijanta iz perspektive Beograda. Takva Srbija sluša samo Garašanina, koji je svoj Nacrt počeo rečenicom da je "Srbija mala, ali da ne sme ostati takva". Neće, dakle, odustati od Kosova taman da ova generacija političara postigne kompromisni sporazum sa Kosovom, što je malo vjerovatno.
U tom smislu, današnju Srbiju istinski zanima samo njena relativna moć u odnosu na moguće regionalne rivale i povoljne vanjske okolnosti kojih još uvijek nema. Zato Srbija radi na prvom i strpljivo čeka na ovo drugo. Jer ponašanje Srbije u odnosu na Kosovo je školski primjer strateškog strpljenja, uporedivno recimo sa ponašanjem Kine u odnosu na Tajvan. I jedni i drugi čekaju dan kada će imati stratešku prednost. Drugim riječima, i jedni i drugi čekaju da američke sigurnosne garancije oslabe, u slučaju Srbije prema Kosovu, u slučaju Kine prema Tajvanu. Srbija zato neće preći granicu na Jarinju, ne zbog poštivanja rezolucije 1244, na koju se najčešće poziva, nego zbog američke vojne čizme na Kosovu. Za sada, Srbija samo testira živce demonstracijom zračne sile uz samu granicu. Bez EULEX-a ili američke vojne sile na Kosovu ništa ne bi zaustavilo srbijanske teknove da pređu granicu. Baš kao što ništa neće zaustaviti Kinu u odnosu na Tajvan kad procjeni da su dovoljno snažni da to sami urade.
