Heroj brda Žuč i bitaka za opstanak BiH: Enver Šehović je bio komandant na prvoj liniji s puškom u ruci
Enver Šehović, sin Zahira i Aiše, rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina, u Foči. Prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bio je aktivno vojno lice, pokazavši izuzetne sposobnosti i posvećenost.
Vojnu akademiju završio je u Beogradu i Sarajevu, što je bila osnova za njegovu kasniju vojnu karijeru. Bio je ključan za formiranje 13. novosarajevske brigade, a 1. septembra 1992. i Prve mehanizovane brigade, od kojih su kasnije nastale Prva slavna i Prva viteška motorizovana brigada, simboli otpora i borbe za slobodu.
Nakon početka napada na Sarajevo, tada 25-godišnji Enver se pridružuje Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine, odlučan da brani svoj narod i domovinu. Njegov prvi zadatak bio je blokirati kasarnu "Maršal Tito" u kojoj je boravio prije agresije čime je pokazao hrabrost i odlučnost već na početku sukoba.
Potom započinje s formiranjem vojne jedinice u naselju Velešići, gdje brzo stiče povjerenje i poštovanje saboraca. Već 16. maja 1992. godine, u Pofalićkoj bici, komanduje velešićkim odredom Teritorijalne odbrane, spriječivši presijecanje Sarajeva na dva dijela. U toj borbi upoznaje i heroja Safeta Zajku, s kojim će dijeliti sudbinu u mnogim budućim bitkama.
Pod komandom Envera Šehovića, Prva motorizovana brigada izvodi uspješne akcije na sarajevskom ratištu, a plato Žuči postaje simbol uspjeha bosanske armije. Na brdu Žuč Armija RBiH zarobila je prvi tenk na sarajevskom ratištu, što je predstavljalo veliku pobjedu i moralni podstrek.
Ovo brdo, za koje većina Sarajlija nije nikada čula do izbijanja rata, postaje simbol stradanja i najtežih borbi koje su se gotovo svakodnevno vodile. Enver je pokazao izuzetne vojne vještine i liderstvo, često lično komandujući bitkama pored posada topova, uvijek na prvoj liniji sa svojim vojnicima.
Naredna operacija oslobađanja strateški važne kote Orlić 8. juna 1992. godine bila je prva akcija kojom je oslobođen dio brda Žuč. Enver je tada ponovo pokazao svoje vojno umijeće i hrabrost, što je dodatno učvrstilo njegov autoritet među vojnicima i oficirima.
Danonoćno je bio u jedinici, razmišljajući o novim borbama, novim oslobođenim teritorijama i deblokadi Sarajeva iznutra. Njegova posvećenost i hrabrost bili su inspiracija mnogima, a njegov autoritet među vojnicima, koje je često predvodio na prvoj liniji s puškom na ruci, bio je fascinantan.
Za izuzetne ratne podvige, Enver Šehović je dobio priznanje Zlatni ljiljan 15. decembra 1992. godine. Ovo priznanje je odraz njegovog izvanrednog doprinosa u prvoj godini suprotstavljanja agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Nažalost, Enver Šehović poginuo je 27. jula 1993, tačno 40 dana nakon Safeta Zajke, komandujući odbranom Golog brda. Tog tragičnog dana život su izgubili i heroj Zahir Panjeta, kao i njegov brat Esad.
"Bio je oficir prije svega. Mi vojnici kada to kažemo, znači da je bio čovjek koji se žrtvovao za opće dobro, koji se žrtvovao za sve oko sebe i koji je najmanje mislio na sebe. Sudbina mu je bila da pogine na mjestu koje je oslobodio", kazao je za Šehovića Vahid Karavelić, general ARBiH.
Za herojski doprinos slobodi u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, izuzetno junaštvo i samoprijegor ispoljen u borbenim dejstvima, Enver Šehović je posthumno odlikovan Ordenom heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata Ukazom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 14. aprila 1994. godine.
Godine 1996. posthumno je proizveden u čin brigadira Armije RBiH, čime je odato priznanje njegovoj vojnoj izvrsnosti i herojstvu.
Jedan od najvećih heroja sarajevskog ratišta, Enver Šehović, ukopan je u haremu Alipašine džamije u Sarajevu, pored svog prijatelja i saborca, heroja Safeta Zajke. Iza njega su ostale supruga Zineta i kćerka Dalila, koje čuvaju uspomenu na njegovu hrabrost i žrtvu za slobodu Bosne i Hercegovine. Enver Šehović ostaje upamćen kao simbol otpora, hrabrosti i ljubavi prema domovini, inspiracija generacijama koje dolaze.
