Ova nesebična žena bila je ranije informirana o načinu na koji fukcionira hraniteljstvo, ali u to vrijeme, kaže, nije namjeravala da postane hraniteljka, jer je bila samohrana majka dvoje djece. Adilinu namjeru da postane hraniteljka umnogome je podstakla njena kćerka, socijalna radnica zaposlena u ustanovi u kojoj je djevojčica bila smještena.
Svakodnevno joj je pričala majci o ovoj djevojčici, hrabreći je i govoreći joj da ima potencijal i odgovornost potrebnu da odgovori na ovaj izazov.
Adilina kćerka je u ustanovi u kojoj je radila posebno obratila pažnju na Fetanetu, budući da je postojala namjera da djevojčica bude premještena u neki drugi centar za osobe s invaliditetom, te je to ispričala majci.
"Razmišljala sam tada da postanem hraniteljka, ali još uvijek nije bio došao trenutak kada sam donijela konačnu odluku", kaže Adila.
To se desilo poslije, kada je otišla s kćerkom u ustanovu u kojoj je djevojčica bila smještena, gdje je došlo do susreta koji je zauvijek promijenio živote Adile i Fetanete.
"Kada sam ugledala djevojčicu i ona mene, osjećala sam se kao da smo tim pogledom jedna drugoj rekle mnogo toga", prisjetila se ova nadasve hrabra i plemenita žena.
Djevojčica je čvrsto držala Adilinu kćerku za ruku, ali je istovremeno krenula ka svojoj "budućoj majci".
"Pružila ruku sam joj ruku i pozvala da sjedne kod mene, što je i uradila. Tada sam je upitala 'hoćeš li da ideš kod mene', a Fetka je klimnula glavicom i tako mi dala znak da želi", ispričala je Adila, koja kaže da se tada osjećala kao da joj se otvorio grudni koš u koji je ušla, tada 9-godišnja djevojčica, i tamo ostala zauvijek.
Nakon toga Adila je odmah podnijela zahtjev za hraniteljstvo i od tada se ne razdvajaju. U početku je bila povremeni hranitelj, ali prilikom svakog vikenda i raspusta koji su provodile zajedno, Adila je primjećivala da djevojčica uvijek dolazi sretna, a odlazi tužna.
"Rastanci su nam bili teški, tako da smo ja i moja porodica sve više željeli da joj olakšamo život i pomognemo da izađe iz centra za nezbrinutu djecu. U tim centrima njima nije loše, ali nema dovoljno osoblja koja bi se mogla u potpunosti posvetiti djeci koja imaju poteškoće u razvoju", kaže hraniteljka iz Sarajeva.
Adili je bilo rečeno da je djevojčica tada bila jedan od najtežih slučajeva u toj ustanovi. Osim toga, logoped nije na vrijeme počeo raditi s njom na govoru, kao ni stručnjaci na razvoju motorike. Sada odlično funkcionira, mnogo bolje razumije i komunicira, iako još uvijek ima problema s govorom, ali Fetkina hraniteljka se nada većem pomaku.
"Želim joj pružiti svu pažnju i ljubav, ne samo ja, već i moje kćerke, zetovi i unuke, koji me stalno pitaju za Fetku. Ona je dio naše porodice i uvijek će to biti, kao da je moje biološko dijete", ističe Adila.
Fetaneta sada ima 19 godina, a pravilo je da djeca s poteškoćama ostaju kod hranitelja dok ne napune 18 godina. Međutim, Adila je u rješenju koje joj je dodijelio Centar za socijalni rad kada je djevojčica postala punoljetna, vidjela da je naznačeno da u hraniteljskoj porodici može ostati dok ne napuni 26, eventualno 27 godina.
"Dalje se nisam raspitivala jer ima još vremena. Jedino što znam je da će nakon što napuni 26 ili 27 godina taj slučaj biti tretiran kao "zbrinjavanje odraslih osoba" ili opet kao neka vrsta hraniteljstva. U svakom slučaju mora imati staratelja cijeli život", pojasnila je.
Adila planira i da svoje nasljedstvo podijeli na tri dijela, na njene dvije biološke kćerke i Fetanetu, jer, kaže, "i ona je moja".
Hraniteljka i Sarajeva ispričala je i to da većina djece rođenih s poteškoćama u razvoju ostanu bez bioloških roditelja usljed njihovog razvoda te da je poslije prilično teško pronaći nekoga ko bi ih prihvatio. Kako je rekla, jako je malo zainteresiranih ljudi za hraniteljstvo djece s poteškoćama u razvoju, jer se njima mora posvetiti zaista mnogo pažnje.
Ipak, budućim potencijalnim hraniteljima, ova izvanredna žena poručila je da se ne dvoume i pomognu ovoj djeci te ih izvedu iz centara i domova.
"Ta djeca to vrate mnogostruko. Kada se moja djevojčica ujutru zatrči i zagrli me, taj zagrljaj nema cijenu", ovim je riječima Adila završila svoju priču, uz apel svima koji imaju mjesta u svom srcu "da otvore svoj dom za dijete koje raširenih ruku čeka ljubav i zagrljaj".
Neke statistike pokazuju da u Bosni i Hercegovini trenutno ima oko 2.000 djece bez roditeljskog staranja, od kojih veći broj živi u institucionalnom smještaju, a manji, oko 500 djece, u hraniteljskim porodicama.
UNICEF u BiH provodi projekt "Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica", uz pomoć EU, kako bi što većem broju djece pomogao da nađu sigurnost u porodicama.
Poražavajuća je činjenica da je u BiH čak 72 posto djece s poteškoćama u razvoju bez roditeljskog staranja i da su živjeli ili žive u ustanovama koje danas imaju dobre uslove, ali ipak nisu prilagođene potrebama ove djece.
