Ispovijest Bojana Šuvire: Nepokretan je zbog nesreće koju je uzrokovao njegov prijatelj pod dejstvom alkohola
Šta se Bojane desilo tog 17. septembra 2012.?
Bio sam sa društvom u izlasku i ostali smo dokasno. To je bilo kada sam imao 21 godinu. Ostali smo do 3 sata i kada smo krenuli kući, dva mladića su sjeli na zadnje sjedište automobila, a ja sam bio do vozača. Vozač je počeo da "divlja" tokom vožnje, brzo je vozio.
Tražili smo od njega da uspori, bojeći se da ćemo poginuti. Poslušao nas je i usporio je dok smo bili na glavnom putu. Kada smo skrenuli sa magistralnog puta prema selu u kojem živim, dodao je gas i ponovo je počeo da "divlja". Bila je blaga krivina, razvio je veliku brzinu i samo sam sa desne strane vidio šljunak i automobil se počeo prevrtati. Automobil se prevrtao jednu minutu i zaustavio se prevrtati na desnoj bočnoj strani.
Mladići, koji su bili na zadnjem sjedištu, počeli su da izlaze iz automobila i da bježe. Vozač je također izašao te je i on krenuo da bježi. Vozilo se zapalilo i u tom trenutku nisu vidjeli da ja nisam izašao. Bio sam svega svjestan i dozvao sam ih da priđu automobilu, da ugase požar te da automobil vrate na točkove. Uopće nisam znao da sam mnogo povrijeđen. Mislio sam da ću i ja izaći kada automobil vrate na točkove.
Ugasili su požar, vratili automobil na točkove, a meni je vrat bio između krova i vrata. Kako su vratili automobil na točkove, meni su ruke samo pale i glava je počela da pada prema instrument tabli. Drugu sam rekao da mi pridrži glavu, jer me vrat bolio. Tražio sam da zovnu Hitnu pomoć, jer nisam bio dobro. Mislili su da se zezam, pošto sam uvijek volio da se zezam. Zahtijevao sam od njih da me ne pomjeraju iz automobila.
Hitna pomoć je došla nedugo nakon toga. Prevezli su me u bijeljinsku bolnicu, gdje su ustanovili da mi je povrijeđen vratni pršljen. Istu noć sam prebačen u Beograd, u kojem sam dva puta imao kliničku smrt. Morali su me oživljavati. U Beogradu su mi ušili glavu pošto je bila pukla na nekoliko mjesta. Na operaciju sam čekao dva dana i nakon toga sam operisan.
Pluća su mi počela otkazivati poslije operacije zbog čega su me priključili na respirator. Na respirator sam bio priključen 15 dana. Poslije 10 dana i dalje nisam znao šta je. Vidim samo da nešto nije u redu i da ne mogu da ustanem iz kreveta. Koju god medicinsku sestru bih pitao šta je, govorile su mi da ću biti dobro jer sam mlad. Mislio sam da će sve to proći, da ću moći hodati kada izađem iz bolnice.
Nakon 10 dana, doktor mi je prišao i rekao mi da više neću moći hodati, da će mi se ruke vratiti, jer su mi i one bile otkazale. U tom trenutku nisam znao kako da se osjećam. Kao mladić mislio sam da će sve to proći i da ću se vratiti normalnom životu. Poslije 21 dan isključili su me sa respiratora i normalno sam disao. Vratili su me u Bijeljinu, gdje sam u bolnici bio tri dana. Kasnije sam išao na rehabilitaciju. Naporno sam vježbao 10 mjeseci, s tim da prva tri mjeseca nikako nisam ustajao iz kreveta.
Poslije tri mjeseca, mogao sam da sjedim na ivici kreveta. Prvih nekoliko dana je bilo teško. Kada bi me podigli da sjedim, padao sam u nesvijest, pošto mi se poremetio pritisak. To je trajalo nekoliko mjeseci, dok nisu počeli da me prenose u kolica. Kada sam počeo sjedati u kolica, učili su me kako da što više budem samostalan - da sam pređem u kolica, da se iz kolica vratim u krevet, imao sam pomagala za ruke kako bih se, primjer radi, mogao sam obrijati.
Tada sam shvatio da je situacija baš teška. Tu je bilo još mladića s povredama kičme. U razgovoru s njima sam shvatio da nije šala i da moram prihvatiti stanje kakvo jeste - da se neću vratiti na ono staro, da živim normalno.
Kako sada gledate na tu nesreću? Kakvi su vam osjećanja?
Tada sam bio mlad i nisam bio toliko svjestan šta to sve donosi. Bio sam prvenstveno ljut na sve, pa onda na sebe. Kasnije sam krivio samo sebe zbog toga što sam sjeo s pijanim vozačem. Mogao sam naći sigurniji način kako da dođem do kuće. Bilo je bijesa, mržnje. Svašta je čovjeku padalo na pamet. No, morao sam se izboriti prvenstveno zbog sebe da budem što psihički jači i zbog roditelja kako im ne bi stvarao dodatnu nervozu.
Šta vam je posebno teško palo u životu nakon nesreće? Koje su vam situacije bile najteže?
Najteže mi je palo kada sam shvatio da ne mogu kontrolisati fiziološke i seksualne potrebe, da neću moći imati svoju djecu. S tim sam se morao pomiriti.
Koliko vam je značila podrška porodice i prijatelja?
To mi je puno značilo, prvenstveno podrška porodice. Svaki dan su bili uz mene. Dok sam bio u banji, često su dolazili. Kada sam došao kući, nekako me je bila sramota, pošto se nisam susretao s ljudima u kolicima. Društvo je uvijek dolazilo i faktički su me primoravali da izlazimo na kafu. Još uvijek su uz mene. Znali su dva puta dnevno dolaziti samo da nisam u kući.
Šta smatrate ključnim za to što ste uspjeli prebroditi teške situacije?
Najvažnije mi je bilo kada sam došao u banju, gdje je bilo mladića mlađih od mene. Kada sam vidio njih, pomislio sam da sam barem nešto proživio. Tu bila i djeca s poteškoćama u razvoju.
Nekako me to potaklo da budem što jači, da idem naprijed, da nema predaje, da živim. Znam da u ovome svemu nema napretka, ali borim se i živim.
Član sam Udruženja žrtava saobraćajnih nezgoda "Step" i sa Agencijom za bezbjednost saobraćaja Republike Srpske držimo predavanja mladima. Funkcionalan sam, izlazim, družim se, komunikativan sam.
Šta bi bila vaša poruka mladima?
Najčešće im govorimo o posljedicama. Kada izađu da se ne plaše samo toga da li će ih policija zaustaviti. Volim im kazati da ako izlaze trojica-četverica mladića da uvijek među njima bude jedan koji će ih bezbjedno vratiti kući. Da bude jedan koji neće konzumirati alkohol.
Neka uče iz mojih grešaka, a ne svojih. Najmanje što im se može desiti jeste da ih policija zaustavi i oduzme vozačku dozvolu.
Naša stranka postavila uslov da podrže Avdića za gradonačelnika Sarajeva: Ostavka Ademovića
Navijači iz Mostara uz Hrvatsku u Glasgowu, potvrdio je to transparent uz šahovnicu
