Kako je bilo biti radnik u Jugoslaviji, a kako je danas? Osmosatni radni dan mnogima je nepoznanica
Predstavnici radničkih i socijalističkih partija iz dvadeset država Evrope su 1889. godine u Parizu osnovali Drugu internacionalu čiji je cilj bio borba za prava radnika, a inicijativa je nastala nakon krvavih protesta radnika 1886. godine, koji su se borili za osmosatni radni dan.
U narednim decenijama su se za to izborili, a pozitivne promjene nisu zaobišle ni Jugoslaviju u kojoj su mnoga radnička prava tih godina prvi put regulisana.
Osim što se intenzivno radilo na regulisanju nekih osnovnih prava, sa posebnim ideološkim žarom se obilježavao i Prvi maj. Radnici su izlazili na ulice, a partijski funkcioneri su držali govore, međutim cilj uglavnom nije bio borba za veća prava, nego slavljenje ostvarenih prava.
Oni koji su bili radnici u tom periodu ističu da je radnik bio izuzetno cijenjen te da je mogao dobro živjeti od plate, osigurati godišnji odmor ili proslavu praznika. Danas to pak mogu rijetki, a i osmosatni radni dan koji je svijet izborio prije 130 godina, je kod nas pod upitnikom.
Postojali su mehanizmi zaštite radnika kao što je Sud udruženog rada koji se brinuo za njihove potrebe i prava, a danas je radnik prepušten sam sebi i ličnoj volji za borbom u slučaju da poslodavac prekrši njegova prava.
Pored toga, danas više nema ni radničke solidarnosti kao nekad ako se uzme u obzir da su radnici nekada dobrovoljno uplaćivali novac u takozvanu kasu uzajamne pomoći.
I dok jugonostalgičari tvrde da su krajem '80-ih, dok je još postojala Titova Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), imali zarade u vrijednosti tadašnjih 1.000 pa i više njemačkih maraka, postoje i oni drugi koji kažu da su ta primanja realno bila mnogo niža, odnosno da su bila približna kao današnja.
Budući da je tada valuta bio dinar, kao i da je njegov kurs stalno varirao, statistika zasigurno ne bi mogla dati precizan odgovor na pitanje na kom nivou su bila primanja radnika u staroj Jugoslaviji u odnosu na danas, ali generalni osjećaj je takav da je bilo bolje.
Opća besparica koju živimo danas, zebnja radnika zbog toga što ne zna da li će i idućeg mjeseca na vrijeme biti plata i da li će dobiti produženje ugovora o radu na određeno vrijeme, ustaljena je matrica po kojoj živi veći dio radničke klase u Bosni i Hercegovini. To je, sudeći prema pričama, suprotna slika od one koja je bila prisutna u vrijeme bivše Jugoslavije, kada je radnik zavređivao bar veće poštovanje.
Osim toga, moderno doba nam donosi još jedan izazov, a to je prelazak na rad od kuće koji je mnogim radnicima povećao broj radnih sati koji se ne evidentiraju kao prekovremeni rad te su izloženi ogromnom pritisku poslodavaca da moraju biti dostupni 24 sata dnevno.
