Kamberović: Nove političke elite iniciraju historijsku reviziju radi vlastitog legitimiteta
Šta nam kao društvu govore pokušaji rehabilitacije određenih ličnosti iz prošlosti i u slučaju Draže Mihailovića u Srbiji završen proces rehabilitacije, o kakvim trendovima možemo govoriti?
To uvijek više govori o društvima u kojima se takve revizije provode nego o stvarnoj ulozi tih ličnosti u historiji. U ovim konkretnim slučajevima rehabilitacije Mihailovića i nekih drugih istaknutih ličnosti iz četničkog pokreta, kao i u pokušajima rehabilitacije Milana Nedića, pokazuje se vrlo jasno koliko vlast u Srbiji, koja stoji iza toga, želi oživjeti njihove ideje i predstaviti njihovu ideologiju kao izlaz za rješenje srpskog nacionalnog pitanja na Balkanu. Ali, pri tome treba imati u vidu da ta revizija uloge četničkog pokreta, Draže Mihailovića i drugih, upravo zbog ideologije tog pokreta, nije više samo interno pitanje Srbije, nego se itekako tiče i drugih postjugoslavenskih zemalja koje su i u Drugom svjetskom ratu bile najveće žrtve te ideologije. Nije bolja situacija ni u Hrvatskoj.
S druge strane, te revizije su klasičan obračun s pobjednicima u Drugom svjetskom ratu i preko toga obračun s Jugoslavijom koju je partizanski pokret, kao pobjednik u tom ratu, iznjedrio. Ciljevi ove revizionističke slike su dotući sve što ima veze s Jugoslavijom i vrijednostima koje je ona predstavljala. Društva u postjugoslavenskim zemljama, kroz ove revizije, pokazuju da počivaju na posve drugačijim vrijednostima od onih koje su promovirane u socijalističkoj Jugoslaviji.
Koliko su pokušaju rehabilitacije osmišljeni dio revizionizma?
Ništa se tu ne dešava slučajno. Ta revizija je počela tokom 1980-ih godina i ona je imala svoje mjesto i u prethistoriji i čak pripremi ratova 1990-ih. Nacionalna homogenizacija se temeljila na građenju slike Drugog svjetskog rata u sasvim drugačijem svjetlu od do tada dominirajućeg razumijevanja tog rata. Značajniju reviziju nije moguće napraviti bez rehabilitacije tih ličnosti, jer se jedino na takav način može dobiti podrška pripadnika vlastite nacionalne zajednice u tom poslu.
Da li tendencije za rehabilitacijom određenih ličnosti znače da je historiografija loše rezonovala određene ličnosti, događaje?
Svaka generacija historičara piše novu historiju u skladu s novim saznanjima i novim izvorima pa čak i s novim društvenim kontekstima. Razumljivo je da se historiografija razvija, korigira svoje ocjene, ali taj razvoj i nove ocjene se moraju temeljiti na novim izvorima. Problem je kada se historija počne prilagođavati novim društvenim kontekstima, iako bi ona morala samo pomoći da se razumiju procesi koji su doveli do tih društvenih promjena. Kažu da ocjenu pojedinih događaja najbolje daju događaji koji slijede. Tokom 1980-ih, na primjer, kada se faktički zahuktava taj revizionistički talas, otvorena su i neka pitanja o kojima se do tada nije puno pisalo u historiografskim djelima: naprimjer, otvoreno je pitanje tzv. partizansko-njemačkih pregovora u martu 1943. godine, kasnije je otvoreno i pitanje represije na kraju rata i u prvim poratnim godinama. Bilo je logično da se u historiografiji ta pitanja postave i pokuša na njih dati odgovore, kao i da se neke dotadašnje ocjene u historiografiji iznova provjere, pogotovo što je socijalistička historiografija u sebi imala puno ideoloških natruha. Ali, to ne znači da je ta historiografija u svemu bila loša. Naprotiv, ideologija nacionalizma koja je okupirala historiografije u postjugoslavenskim zemljama učinila je ove historiografije puno lošijim u odnosu na one iz socijalistčkog razdoblja.
Koliko danas ima politike u samim intencijama za rehabilitaciju određenih ličnosti?
Politika je inicirala revizionističke poteze i ona to i sada uporno promovira, jer upravo na toj novoj, revidiranoj slici povijesti nove političke elite traže vlastiti politički legitimitet. Putem rehabilitacije određenih ličnosti iz Drugog svjetskog rata nove političke elite se obračunavaju s historijom i društvom izgrađenim poslije Drugog svjetskog rata, jer to društvo nije u skladu s vrijednostima koje te elite danas nameću. Ako bismo to malo pojednostavili onda bismo mogli reći da savremenim političkim elitama, koje promoviraju etnonacionalnu isključivost, ne odgovara nikakvo pozivanje na pozitivna iskustva međunacionalne saradnje. Zato oni traže svoje nacionalne heroje u onima koje su komunisti tokom rata ili u godinama poslije rata, na različite načine, likvidirali. U tom smislu rehabilitacija tih ličnosti predstavlja dodatni obračun s jugoslavenskim iskustvom socijalizma pa je i to pokazatelj da je u pozadini tih pokušaja rehabilitacije klasično politikantstvo novih političkih elita.
Da li prema vašem mišljenju danas možemo govoriti da neke ličnosti iz Drugog svjetskog rata zaslužuju rehabilitaciju i kako gledate na slučaj "Busuladžić"?
Mi bismo morali znati šta tačno želimo i zašto želimo rehabilitirati neke ličnosti, a neke ne. Zašto želimo rehabilitirati Mustafu Busuladžića kojem je suđeno 1945. godine i u tom sudskom procesu je osuđen na smrt i strijeljan, a ne želimo rehabilitirati neke druge kojim je, kao i Busuladžiću, suđeno pred istim sudovima ili im čak nije uopće suđeno, ali su likvidirani u ratu ili u poslijeratnom periodu? U Srbiji, naprimjer, kada rehabilitiraju Mihailovića, tvrde da oni, zapravo, ne rehabilitiraju Mihailovića nego samo dokazuju da on nije imao pravedno suđenje. Sada je vas pitam koliko smo mi dosljedni kada osuđujemo one "druge" kada dokazuju da "njihovi" nisu imali pravedno suđenje, ali kada "mi" dokazujemo da "naši" nisu imali pravedno suđenje – onda očekujemo da nam svi u to povjeruju.
U konkretnom slučaju – Busuladžić je, kao i hiljade drugih, nakon rata izveden na sud i osuđen. Mi na taj sudski proces, kao i na tu kaznu, moramo gledati iz perspektive vremena u kojem se taj proces odvijao, u skladu s tadašnjim zakonima i u kontekstu toga vremena kada se uspostavljala i dodatno legitimirala nova vlast. Iz današnje perspektive mi možemo reći da su kazne bile prestroge, ali u kontekstu tog vremena, kada su ta suđenja organizirana i kada su kazne izricane, to je bio standard. Ja sam pregledao više stotina presuda u kojima su pojedinci od 1945. do 1949. osuđivani na smrtne kazne, a optužbe su se odnosile na njihovu ulogu tokom rata. Mnogima su na teret stavljana manja djela nego što su stavljana Busuladžiću na suđenju, ali o tim ljudima niko ne govori. Zašto? Kako ćemo objasniti to da želimo rehabilitirati jedne, a ne druge? Kako možemo opravdati Busuladžićevu bliskost sa NDH, a da ne opravdavamo druga dešavanja u NDH? Hoćemo li proglašavati lažnim sve što nam u vezi s Busuladžićem ne odgovara? To je parcijalan pristup koji ja nikada ne bih podržao.
