Karadžić je pokušao prikriti svoje učešće u genocidu u Srebrenici, ali jedan razgovor ga je odao
Tužilaštvo je tokom suđenja tvrdilo da je Karadžić s drugim članovima Udruženog zločinačkog poduhvata vezanog za Srebrenicu imao zajedničku namjeru da se počini genocid.
Karadžić je s druge strane tvrdio da čak i da su neki pripadnici Vojske Republike Srpske napravili sporazum da počine genocid, nema dokaza koji ukazuju na to da se on saglasio s tim planom.
On je dodatno tvrdio da nikad nije bio obaviješten o pogubljenju Bošnjaka i da Tužilaštvo nije izvelo dovoljno dokaza da bi se van svake razumne sumnje moglo zaključiti da je on bio obaviješten, bilo putem sastanaka, telefonskih razgovora ili pismenih izvještaja, o bilo kojoj činjenici na osnovu koje je mogao zaključiti da će u Srebrenici biti počinjen, da se čini ili da je već počinjen genocid.
Jedan presretnuti razgovor od 13. jula 1995. godine, vođen između Miroslava Deronjića, predsjednika kriznog štaba općine Bratunac i Radovana Karadžića (koji je on vodio preko posrednika), pokazao je suprotno od tvrdnji Karadžića.
- Deronjić: Čekam na razgovor sa predsjednikom Karadžićem. Je li tu?
- Posrednik: Da. Halo! Samo malo, sad će javit’, sa dežurnim, gospodine predsjedniče. Halo! Deronjića imam na vezi. Deronjić, javite se.
- Deronjić: Halo! Evo, čujem.
- Posrednik: Deronjić, koliko hiljada, pita predsjednik?
- Deronjić: Oko dvije zasad.
- Posrednik: Dvije, gospodine predsjedniče (čuje se u pozadini)
- Deronjić: Ali biće još u toku noći. Je l’ se čujemo, predsjedniče?
- Posrednik: Ne čuje Vas predsjednik, Deronjiću, posrednik ovde.
- Deronjić: Imam negdje oko dvije hiljade sad ovde [...]
- Posrednik: Deronjiću, predsjednik kaže ovako: "Sva roba mora biti smještena u magacine prije dvanaest sutra."
- Deronjić: Dobro.
- Posrednik: Deronjiću, ne u magacine tu, nego negdje drugo.
- Deronjić: Razumio. Prijatno.
"Vijeće je već zaključilo da se razgovor optuženog i Deronjića odnosio na smještaj, bosanskih Muslimana, koji su držani u autobusima i zatočeničkim objektima u Bratuncu", podsjetilo je Pretresno vijeće u predmetu "Karadžić".
Deronjić se prije razgovora s Karadžićem sukobio sa Ljubišom Bearom, načelnikom sigurnosti Glavnog štaba Vojske RS-a, zbog prisustva zarobljenika u Bratuncu. Nakon razgovora s Karadžićem ponovo se sukobio oko toga da li će zarobljenici biti ubijeni u Bratuncu ili će u tu svrhu biti transportovani u Zvornik.
"Tokom ovog drugog razgovora, Deronjić je, na Bearinu tvrdnju da mu je 'šef' naložio da svi zarobljenici ostanu u Bratuncu, uzvratio da je optuženi njemu naložio da sve zarobljenike prebaci u Zvornik. Vijeće, stoga, zaključuje da je, tokom gore navedenog presretnutog razgovora, optuženi prenio Deronjiću upustvo da zarobljenike treba prebaciti u Zvornik", navodi Pretresno vijeće.
Vijeće je zaključilo da je u vrijeme kada su Beara i Deronjić razgovarali već bila donesena odluka da se zarobljenici ubiju, a Deronjić se pozvao na autoritet Karadžića kako bi ubijedio Bearu da se saglasi s njihovim prebacivanjem u Zvornik.
"Po mišljenju Vijeća, upotreba šifrovanih naziva za zarobljenike, kao i uputstvo da se oni prebace prema Zvorniku, pokazuje da je iza tog razgovora stajala zla namjera. Vijeće zaključuje da taj razgovor, pored kasnijih postupaka pokazuje van svake razumne sumnje da se optuženi saglasio s proširenjem cilja tako da on obuhvati ubijanje muškaraca, bosanskih Muslimana", zaključak je Suda o namjeri Karadžića da počini genocid.
"Miroslave, to sve treba pobiti"
Miroslov Deronjić je 2002. godine uhapšen i prebačen u Haški Tribunal za optužbe za ratne zločine u Bratuncu počinjene 1992. godine. Priznao je krivicu i osuđen je na deset godina zatvora. On se nagodio sa Tužilaštvom te obavezao na svjedočenje o događajima u Podrinju.
U svom svjedočenju je prepričao sastanak sa Karadžićem vođen na Palama četiri dana (9. jula 1995.) prije spomenutog presretnutog razgovora od 13. jula.
Karadžić ga je upitao "šta vi Miroslave, mislite uraditi sa tim stanovništvom dole?, misleći na srebreničku enklavu.
"Rekao sam mu da je uzaludno da predpostavljam, pošto su mi mnogi pokazatelji nepoznati, nismo znali da li će se vojska predati, kako će se ponašati stanovništvo. Dakle, bio je gubitak vremena razmišljati ili pokušati pretpostaviti kako će se događaji razvijati. Karadžić je rekao sljedeće: 'Miroslave, to sve treba pobiti.' A zatim je dodao: 'Sve što stignete.', i pritom je koristio 'vi' u množini. Zatim je dodao sljedeću rečenicu – 'princip Zapadna Slavonija'. To je doslovce rečenica koju je upotrijebio", prepričao je Doronjić Haškom tribunal.
Najbolji adut kojim vas poslodavac može "šarmirati": Zašto svi danas pričaju o Employer Brandingu?
